.Jedna od njih je i učinak koji svijest,kako se čini,ima na subatomski svijet.Kao što smo vidjeli,Bohm odbacuje zamisao da čestice ne postoje dok ih se ne promatra.Medjutim,on se u načelu ne protivi nastojanju da se svijest i fizika pomire.Jednostavno smatra da se većina fizičara upušta u ispitivanje tog područja na pogrešan način,pokušavajući još jedanput razlomiti stvarnost,i tvrdeći da jedna odvojena stvar-svijest,medjudjeluje s drugim odvojenom stvari-subatomskom česticom.

Budući da su to sve aspekti hologibanja,Bohm smatra da nema smisla govoriti o medjudjelovanju svijesti i materije.U odredjenom smislu,promatrač jest promatrano.Promatrač je i mjerni uredjaj,rezultat pokusa,laboratorij i povjetarac koji puše van laboratorija.U stvari,Bohm smatra da je svijest oblik suptilniji od materije,a da temelj za bilo koji odnos izmedju to dvoje ne leži na našoj razini stvarnosti,nego duboko u implicitnom redu.Svijest je u različitim stupnjevima uvijenosti i odvijenosti prisutna u cjelokupnoj materiji,što je vjerojatno razlog da plazme posjeduju neke osobine živih bića.Kao što Bohm kaže:“sposobnost oblika da bude aktivan je najkarakterističnija značajka svijesti,a nešto nalik svijesti postoji već u elektronu.“

Slično tome,Bohm smatra da dijeljenje svemira na živu i neživu tvar takodjer nema smisla.Živa i neživa tvar su tako duboko ispreplitane,i život je takodjer uvijen u ukupnost svemira.Čak je i stijena na neki način živa,tvrdi Bohm,jer život i inteligencija prisutni su ne samo u svoj materiji,nego i u „energiji“,“prostoru“,“vremenu“,“tkivu čitavog svemira“ i svemu drugome što izuzimamo iz hologibanja i pogrešno promatramo kao odvojene stvari.

Zamislimo da su svijest i život(i zaista sve stvari) cjeline uvijene u cijeli svemir ima jednako blistavo naličje.Baš kao što svaki dio holograma sadrži sliku cjeline,tako svaki drugi dio svemira skrivacjelinu.To znači,dakada bismo znali kako mu pristupiti,galaksiju Andromeda mogli bismo pronaći pod noktom palca lijeve ruke.Mogli bismo pronaći  i Kleopatru kako se prvi put susreće sa Cezarom,jer u načelu,cijela prošlost i implikacije za čitavu budućnost takodjer su uvijene u svakom djeliću vremena i prostora.Svaka stanica u našem tijelu obuhvaća cijeli svemir.Jednako je i sa svakim listom,svakom kišnom kapi i svakim zrncem prašine,što daje novo značenje glasovitoj pjesmi Williama Blakea:

Vidjeti svijet u Zrncu Pijeska

Nebo u Divljemu Cvatu,

Držati Beskraj na dlanu ruke

I Vječnost u jednome satu.