ANTHONY DE MELLO

S V J E S N O S T

NAPOMENA PREVODITELJA

Prijevod knjige Awarenes koji imate pred sobom trebao je biti tiskan još prošle godine u sklopu niza biblioteke RADOST I NADA. Međutim, izdavač je uvažio preporuku iz Rima da se ta knjiga ne tiska zbog činjenica da je A. de Mello nije autorizirao, i pitanje da li bi se on složio s time da se tekstovi u tom obliku uopće objavljuju. Naime, ova je knjiga u SAD-u tiskana na temelju tonskih zapisa nagovora koje je A. de Mello davao na duhovnim vježbama. Radi pojašnjenja problema o kojem se radi donosim izvadak iz napomene izdavača za knjigu One minute nonsense (Minuta besmisla je u pripremi za tisak na hrvatskom), jednu od posljednjih knjiga koje su izdane nakon autorove smrti.

U stvari, ova knjiga (Minuta besmisla) je napisana nakon Minute mudrosti i prije Žablje molitve. Tony je izdavačima poslao rukopis s uputama da se to čim prije tiska. Rukopis je imao oblik kakav ovdje možete vidjeti: priče nisu imale naslove i nije bilo sadržaja. Cijeli tekst osim kratkog komentara prve priče koji je napisao rukom, bio je tipkan. Baš pred početak rada na slogu, pisao je opet: “Pišem još jednu knjigu koja će nositi naslov Molitva žabe i ta knjiga mora biti tiskana prije Minute besmisla. Molim Vas da mi vratite rukopis.”

Tijekom prvih mjeseci 1987. Tony je puno radio na Žabljoj molitvi. Želio je predati rukopis prije odlaska u New York koji je planirao za kraj svibnja. Sreo sam Tonyia u Bombayu 30. Svibnja i tada smo nekoliko sati razgovarali o izgledu knjige. Nakon završenog posla pitao sam Tonyia za rukopis Minute besmisla. Rekao mi je da je sve spremno i da će mi poslati rukopis čim se vrati iz Amerike. Nakon toga planirao je raditi na knjizi meditacija.

Otprilike u 6 sati te večeri zaželio sam Tonyiju laku noć i otišao sam da ulovim vlak za Gujarat. Dva sata kasnije Tony je okrenuo u zrakoplovnu luku. Umro je u Sveučilišu Fordham te iste noći, prvog dana svog boravka u New Yorku, 1.lipnja 1987.

Nije se nadao da bi se moga vratiti tako brzo. Njegovo tijelo stiglo je 13. Lipnja i pokopan je istog dana na groblju crkve Sv. Petra u Bandrai, gdje je bio i kršten.

Među njegovim papirima nađena su tri rukopisa:

Minuta besmilsa: “Spremno za tisak”, rekao je, ali priče nisu imale naslove i nije bilo sadržaja. Je li možda namjeravao dodati ih? To nikada nećemo saznati, ali vjerojatno nije jer mi je rekao da je spremno za tisak.

Rukopis s nagovorima za duhovne vježbe koje su bile potpuno spremne za tisak, ali nikome, pa ni meni, nikad nije spomenu tu knjigu. Objavili smo je s naslovom Dodir s Bogom: Nagovori za duhovne vježbe.

Nezavršeni rukopis knjige meditacija koji je planirao završiti nakon povratka iz Amerike. Objavili smo je onako kako ju je on ostavio pod naslovom Poziv na ljubav.

Dakle, Svjesnost (Awareness) ne spada u popis knjiga koje je de Mello planirao objaviti, i zato se sve što je rečeno u ovoj knjizi treba čitati sa sviješću da je to rečeno unutar specifičnih okolnosti i pred određenim slušateljstvom.

ANTHONY DE MELLO, S.J. bio je ravnatelj Sadhana Instituta za pastoralno savjetovanje u Poona-i, Indija. Kao član bombajske isusovačke provincije bio je naširoko poznat u englesko i španjolsko govorećim zemljama po svojim duhovnim vježbama, radionicama, seminarima o molitvi, terapeutskim tečajevima - po radu s kojim se po cijelom svijetu bavio više od osamnaest godina. Iako je 1987. iznenada umro, ostavlja nam bogato naslijeđe duhovnog učenja u svojim pisanim i snimljenim djelima.

O. J. FRANCIS STROUD, S.J. je studentski kapelan na sveučilištu Fordham, New York, i ravnatelj Duhovnog centra A. de Mello. Osam godina je tijesno surađivao s Antonyem de Mellom.

 

 

 

PREDGOVOR

Jednom prilikom kada je Tony de Mello bio među prijateljima zamolili su ga da u nekoliko riječi kaže nešto o naravi svoga rada. Ustao je, ispričao jednu priču koju je kasnije ponavljao u svojim predavanjima, a prepoznat ćete je ako ste pročitali njegovu knjigu "Pjev ptice". Na moje iznenađenje, rekao je da se u toj priči radi o meni.

Neki čovjek pronašao je orlovo jaje i stavio ga pod kvočku na svom seoskom imanju. Zajedno s pilićima izlegao se i orlić, i odrastao je s njima.

Cijeli svoj život orao je radio isto što i pilići, misleći da je i on jedan od njih. Kljucao bi po zemlji tražeći gliste i kukce. Kvocao je i kukurikao, mahnuo bi koji put krilima i letio nekoliko metara po zraku.

Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana vidio je iznad sebe, na vedrom nebu, veličanstvenu pticu. Ptica je gracioznom dostojanstvenošću jedrila po snažnim zračnim strujama i jedva da je koji put zamahnula svojim zlatnim krilima.

Orao je gledao u nebo zadivljen. "Tko je to?" upitao je.

"To je orao, kralj ptica", reče kokoš koja je stajala do njega. "On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji - mi smo kokoši." I tako je orao živio i umro kao kokoš jer je mislio da je i on kokoš.

Iznenađen? U početku sam se osjećao upravo uvrijeđenim! Je li me to on javno usporedio s piletom na nekoj farmi? U neku ruku, da, ali i ne. Uvredljivo? Nikada. To nije bio Tonyjev način postupanja. U stvari, htio nam je reći da sam u njegovim očima kao "zlatni orao", da nema pojma na koje bih se visine mogao popeti. Ta priča omogućila mi je da razumijem dimenzije tog čovjeka, njegovu iskrenu ljubav i poštovanje prema ljudima s tim da je uvijek govorio istinu. Upravo to je bio cilj njegovog rada - probuditi ljude kako bi mogli shvatiti vlastitu veličinu. To je bio Tony de Mello u najboljem izdanju, propovijedajući poruku "svjesnosti", uviđajući da smo svjetlo samima sebi i drugima, shvaćajući da smo bolji nego što mislimo.

Ova knjiga uhvatila je Tonya u letu, kako čini upravo to - nalazi se u živom dijalogu i interakciji, dodirujući se svih tema koje oživljuju srca onih koji slušaju.

Zadatak s kojim sam se suočio poslije njegove smrti bio je održati duh njegovih riječi i zadržati njegovu spontanost kod prijemljive čitalačke publike. Zahvaljujući divnoj potpori koju sam dobio od Georgea McCauleya, S.J., Joan Brady, Johna Culkina i drugih kojih je previše da bih sve mogao pojedinačno spomenuti, uzbudljivi, zabavni i provokativni sati koje je Tony provodio u razgovoru s ljudima na divan su način uhvaćeni na stranicama koje slijede.

Uživajte u knjizi. Neka ove riječi uđu u vašu dušu i slušajte, kako bi Tony savjetovao, sa svojim srcem. Slušajte njegove priče, i čut ćete svoje. Dopustite mi sada da vas ostavim nasamo s Tonyjem - duhovnim vođom i prijateljem za cijeli vaš život.

J. Francis Stroud, S.J.

Duhovni centar de Mello

Fordham University

Bronx, New York

O buđenju

Duhovnost znači buđenje. Većina ljudi, iako toga nije svjesna, spava. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se i udavaju spavajući, spavajući odgajaju svoju djecu, i umiru spavajući, a da se nikada ne probude. Nikada ne upoznaju draž i ljepotu te stvari koju zovemo ljudskim bivstvovanjem. Znate, svi mistici - katolici, kršćani, nekršćani, bez obzira na to koju teologiju zastupaju, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti - svi se slažu u jednoj stvari: da je sve u redu, sve je u redu. Iako je svuda nered, sve je u redu. Zaista čudan paradoks. Ali, na žalost, većina ljudi nikada ne shvati da je sve u redu zato jer spavaju. Muči ih noćna mora.

Prošle godine čuo sam na španjolskoj televiziji ovu priču o jednom gospodinu koji je kucao na sinovljeva vrata. "Jaime", kaže, "probudi se!" Jaime odgovara: "Ne želim ustati, tata." Otac viče: "Ustani, moraš ići u školu!" Jaime kaže: "Neću ići u školu." "Zašto ne?" upita otac. "Postoje tri razloga." reče Jaime. "Prvo, zato što je to tako dosadno; drugo, zato jer me djeca zadirkuju; i treće, zato jer mrzim školu." A otac odgovara: "Čuj, ja ću ti reći tri razloga zašto moraš ići u školu. Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo, zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si ravnatelj." Probudite se, probudite se! Odrasli ste. Preveliki ste da biste spavali. Probudite se! Prestanite se igrati sa svojim igračkama.

Većina ljudi reći će vam da bi željeli izaći iz dječjeg vrtića, ali nemojte im vjerovati. Nemojte im vjerovati! Sve što žele da učinite za njih je da im popravite njihove potrgane igračke. "Vratite mi moju suprugu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh." To je ono što žele - žele nazad svoje igračke. To je sve što žele. Čak i najbolji psiholozi će vam to reći, da ljudi u stvari ne žele ozdraviti. Ono što žele je olakšanje, ozdravljenje je tegobno.

Buđenje je, naime, neugodno. U krevetu vam je lijepo i udobno, buđenje vas razdraži. To je razlog zašto mudar guru nikada neće pokušati probuditi ljude. Nadam se da ću ovdje mudro postupiti i da vas ničim neću pokušati probuditi ako spavate. To zaista nema nikakve veze sa mnom, čak i ako ću vam ponekad reći: "Probudite se!" Moj posao je da se bavim svojim stvarima, da plešem svoj ples. Ako ćete od toga imati koristi, dobro, ako ne, šteta! Arapi bi rekli: "Kiša je posvuda jednaka, ali uzrokuje da u močvari raste trnje, a u vrtu cvijeće."

Hoću li vam pomoći na ovim duhovnim vježbama?

Mislite li da bih ikome mogao pomoći? Ne! O ne, ne, ne, ne, ne! Ne očekujte da ću ikome pomoći. Isto tako mislim da neću nikome naškoditi. Ako vam ovo naškodi, sami ste krivi, a ako vam pomogne, vi ste zaslužni. Zaista ste uspjeli! Mislite li da vam ljudi pomažu? Ne, ne pomažu vam. Mislite da vas ljudi podupiru? Ne, ne podupiru vas.

U jednoj terapeutskoj skupini koju sam vodio bila je prisutna jedna redovnica. Rekla mi je: "Imam osjećaj da me moja poglavarica ne podupire." Upitao sam je: "Što želite time reći?" Odgovorila mi je: "Moja poglavarica, provincijalka, nikada se ne pojavljuje u novicijatu u kojem sam ja magistra. Nikada. Nikada ne kaže niti jednu riječ pohvale." Rekao sam joj: "Dobro, sada ćemo napraviti jedan mali igrokaz. Zamislite da poznajem vašu provincijalku. U stvari, zamislite da točno znam sve što misli o vama, i kažem vam (igrajući ulogu provincijalke): ‘Znaš, Mery, nikada ne dolazim u novicijat zbog toga što je to jedino mjesto u provinciji koje je bez poteškoća, gdje nema problema. Znam da si ti tamo poglavarica i da je zato sve u redu.’ Kako se sada osjećate?" Rekla je: "Odlično se osjećam." Onda sam joj rekao: "Dobro, hoćete li sada, molim vas, izaći iz prostorije na minutu ili dvije. To je dio vježbe." Nakon što je izašla, rekao sam ostalim članovima skupine: "Još uvijek sam njezina provincijalka, u redu? Ova Mery, koja je izašla van, najgora je magistra novakinja koju sam ikad imala u cijeloj povijesti provincije. U stvari, nikada ne posjećujem novicijat zato što mi je teško gledati što radi. To je upravo užasno. Ali ako joj kažem istinu, to će samo pogoršati stanje u novicijatu, novakinje će još više trpjeti. Za godinu ili dvije dobit ćemo novu magistru koju sada pripremamo. Ove lijepe stvari koje sam joj rekla pomoći će joj u međuvremenu. Što mislite o tome?" Odgovorili su: "To je bila jedina stvar koju ste u tim okolnostima mogli učiniti." Zatim sam pozvao Mery natrag u skupinu i pitao je da li se još uvijek osjeća odlično. "O, da", reče ona. Jadna Mery! Mislila je da dobiva potporu, ali bila je u krivu. Problem je u tome što većinu onoga što mislimo i osjećamo stvaramo u svojoj glavi, uključujući i to da nam drugi pomažu.

Mislite li da pomažete ljudima zato što ste u njih zaljubljeni? No, moram vam priopćiti jednu vijest. Nikada u nikoga niste zaljubljeni. Zaljubljeni ste samo u svoje predrasude i nadobudne ideje o toj osobi. Uzmite si minutu vremena da razmislite o ovome: nikada ni u koga niste zaljubljeni, zaljubljeni ste u svoje mišljenje o toj osobi. Prestajete biti zaljubljeni kad se promijeni vaše mišljenje o osobi u koju ste zaljubljeni, zar ne? "Kako si me mogao iznevjeriti kada sam ti toliko vjerovao?", kažete nekom. Jeste li mu zaista vjerovali? Nikada nikome ne vjerujete. Ostavite se toga! To je samo jedan od načina na koji vam vaše društvo ispire mozak. Nikada nikome ne vjerujete. Vjerujete samo svom mišljenju o toj osobi. Zašto se onda žalite? Činjenica je da u stvari ne volite priznati da vam je prosudba bila slaba. To vam baš ne laska, zar ne? Zato radije kažete: "Kako si me mogao iznevjeriti?"

To je, dakle, to: ljudi u stvari ne žele odrasti, ne žele se mijenjati, ne žele biti sretni. Kao što mi je netko rekao tako mudre riječi: "Nemoj pokušavati usrećiti ih, samo ćeš upasti u poteškoće. Nemoj se truditi da naučiš svinju pjevati; tratiš svoje vrijeme i razdražuješ svinju." Kao neki poduzetnik koji je ušao u jedan lokal i vidio čovjeka s bananom u uhu! Razmišljao je: "Ne znam da li da mu to kažem ili ne. Ne, to nije moja stvar." Ali ta misao mu nije dala mira i nakon što je popio čašicu ili dvije, reče neznancu: "Oprostite, imate bananu u uhu." Neznanac upita: "Što?" "Imate bananu u uhu", ponovi ovaj. I neznanac ponovno upita: "Što ste rekli?" Ovaj se počne derati: "Imate bananu u uhu!" "Pričajte glasnije", kaže neznanac, "Imam bananu u uhu!"

Uzaludno je dakle. "Odustani, odustani, odustani", ponavljam si. Reci svoje i idi dalje. Ako su od toga imali koristi, dobro, ako ne, šteta!

Metafizički portal ZNANJE

http://www.val.hr/php/index.php?option=com_content&task=view&id=167&Itemid=225

nastavlja se ...