S druge strane života u vremenu

  

 

Koliko puta ste u životu negdje žurili?

Koliko puta u toku dana negdje žurite?

Koliko puta ste zakasnili na autobus, vlak, sastanak, posao?

Što ako smo uvijek u svakom trenutku točno tamo gdje trebamo biti?

I onda kada stojimo u prometu, zaglavljeni zbog gužve.

I kada kasnimo na sastanak koji nam je važan?

I kada kasnimo na posljednji vlak toga dana i zadihani gledamo kako odlazi, s kartom u ruci?

I kada propustimo avionski let zbog zastoja u prometu?

Što je najstrašnije u tim našim, ljudskim iskustvima kašnjenja?

Strah?

Od čega?

Od neugodnih posljedica?

Od razvoja stvari u nepoznatom smjeru?

Od iznenadnog nalaženja u nepoznatom scenariju.

Žurba i kašnjenje su u svojoj biti pokušaji spajanja stvari koje se na kraju ipak ne uspijevaju spojiti.

Kada ste izborom jedne već eliminirali drugu.

To jest kada ste dobili jedan novčić s njegovim licem ali i naličjem, a htjeli ste dva s licem bez naličja.

I takve situacije mogu biti portali u stvarnost.

Katapult u živo sada i ovdje bez obzira na okolnosti.

Bez obzira i na otpor koji pružamo.

One su prekid uobičajene priče u kojoj igramo ulogu, ili kao mali bug-ovi u programu našeg uobičajenog iskustva.

Zato nam pružaju priliku pogledati iza programa, probuditi se usred priče o meni, ja, moje, moram, trebam, ne smijem… i cijelog niza misli koje se pokreću i vrte sve većom brzinom.

Oko središta.

Ugroženog ja.

Koje ne postoji.

Samo misli i opažanja, osjeti u tijelu.

I oni čine iskustvo, sada i ovdje.

I nema druge nego proći kroz njega.

Dok recimo umoran možda sjediš u nekoj čekaonici kolodvora ili aerodroma, ili pokušavaš riješiti novonastalu situaciju uz pomoć telefona čija baterija je pri kraju, baš kao i tvoja energija.

Ali nešto u tom iskustvu je budno i nedirnuto i ne traži izlaz iz situacije, jer mu se ništa ne događa, ništa više od nekog uprizorenja koje trenutno promatra i u kome je sve upravo onako kako treba biti.

 Glupo, bolno, neugodno…kako god ti to označavao, ne igra za njega bitnu ulogu.

Takvo je kakvo jest.

Ekstremne situacije zato potiču stanje budnosti i naizgled bezizlazne situacije potiču stanje predanosti, predaje zamišljene kontrole života u ruke vrhunskoj inteligenciji samog života, kreatoru programa, scenarija u kojem se odvija „tvoja“ priča.

Tu „tvoje“ „ja“ gubi na značaju i ne samo na značaju nego i na stabilnosti i kontinuitetu koji zapravo nikada nisu ni postojali, ali u takvim trenucima dolazi do razbijanja iluzije.

Kada sljedeći put budeš stajao negdje i gledao na sat kako prolaze minute i nepovratno te udaljavaju od nekog zacrtanog cilja, dok raste osjećaj nelagode, razočarenja, straha, pokušaj uhvatiti pruženu ruku budnosti.

Diši i usudi se pogledati u prazninu iza paničnih misli i osjećaja.

S drugu stranu života, iza vela tobožnje važnosti u prazninu ne-ja, koja u sebi krije lakoću postojanja, usred svih životnih vrtloga događaja, misli, osjećaja.

I tvoje pravo ja, ne-ja.

 

Napisala Eloratea

http://www.val-znanje.com