Neki znanstvenici smatraju da se raspodijeljena priroda sjećanja može objasniti plimom i osekom različitih kemikalija u mozgu.Drugi drže da sjećanje i učenje mogu objasniti električke fluktuacije kod velikih skupina neurona.Svaka škola ima svoje vatrene pobornike i vjerojatno se može reći da većinu znanstvenika Pribramovi argumanti nisu uvjerili.Na primjer,neuropsiholog Frank Wood s Medicinskog fakulteta Bowman Gray u Winston-Salemu,Sjeverna Karolina,smatra da „ izuzetno malo eksperimentalnih nalazaza koje je holografija neophodno objašnjenje,ili čak objašnjenje koje bi imalo prednost pred drugima“,Pribrama začudjuju izjave poput Woodove,te uzvraća opaskom da je trenutno u tisku njegova knjiga s više od 500 referenci za takve podatke.

  Drugi se istraživači slažu saPribramom.Dr Larry Dossey,bivši ravnatelj u bolnici Medical City Dallas Hospital,priznaje da Pribramova teorija dovodi u pitanje mnoge ustaljene pretpostavke o mozgu,no ističe da su“brojni specijalisti za moždane funkcije privučeni holografskom idejom,ako ni zbog čega drugog onda zbog napadne neprimjerenosti sadašnjih ortodoksnih pogleda“.

  Neurolog Richard Restak,autor PBS-ove emisije The Brain(Mozak),dijeli Dosseyevo mišljenje.Primjećuje da se,usprkos prevladavajućim dokazima da su ljudske sposobnosti holistički rasporedjene kroz mozak,većina znanstvenika i dalje drži uvjerenja da neka djelatnost može biti smještena u mozgu slično kao što gradovi mogu biti smješteni na zemljopisnoj karti.Restak smatra da teorije utemeljene na toj premisi ne samo da su „presimplističke“,nego da,štoviše,djeluju kao“konceptualni okovi“ koji nas priječe u prepoznavanju istinske kompleksnosti mozga.Smatra da „hologram ne samo da je moguć nego,u ovom trenutku,vjerojatno prestavlja naš najbolji model funkcioniranja mozga“.

  Što se Pribrama tiče,do 70-tih godina dvadesetog stoljeća prikupljeno je dovoljno dokaza koji su ga uvjerili u ispravnost njegove teorije.Nadalje,svoje zamisli želio je provjeriti u laboratoriju,i otkrio   je da pojedinačni neuroni u motoričkom korteksu selektivno odgovaraju na ograničen pojas frekvencija-bio je to nalaz koji je dodatno potkrijepio njegove zaključke.Pitanje koje ga je počelo zaokupljati glasilo je:ukoliko slika stvarnosti u našem mozgu uopće nije slika nego hologram,čega je dakle,ona hologram?Dilema sadržana u ovom pitanju analogna je fotografiranju skupine ljudi koji sjede za stolom i,nakon što je slika razvijena,otkrivaju da je na njoj,umjesto ljudi,tek nejasna magla interferencijskih uzoraka smještenih oko stola.U oba slučaja čovjek bi s pravom mogao zapitati:Što je prava stvarnost?Naoko predmetan svijet kojeg doživljava promatrač,odnosno fotograf,ili pak magla interferencijskih uzoraka koji je snimio fotografski aparat,odnosno mozak?

  Pribram je uvidio da holografski model,ukoliko se razradi do svojih logičkih zaključaka,otvara vrata za mogućnost da objektivna stvarnost-svijet šalica za kavu,planina,brijestovih stabala i stolnih svjetiljki-možda uopće i ne postoji ili,u najmanju ruku,ne postoji na način na koji mi vjerujemo da postoji.Je li moguće,pitao se,da je istina ono što su mistici govorili stoljećima,da je stvarnost maya-iluzija,i da je ono što se nalazi „tamo vani“ zapravo golema,rezonantna simfonija valnih obrazaca,“frekvencijska domena“ preobražena u svijet kakav poznajemo tek nakonnjegova ulaska u naše osjete?

  Uvidjevši da bi serješenje koje je tražio moglo nalaziti izvan područja njegovestruke,otišao je do svog sina fizičara po savjet.Sin mu je preporučio da prouči rad Davida Bohma.Kada je Pribram to učinio,doživio je šok.Ne samo da je pronašao odgovor nasvoje pitanje,nego je otkrio da je po Bohmu,cijeli svemir hologram.

   Nastavak slijedi