;na primjer,kada naučimo neku novu neobičnu riječ,i potom ju čujemo u vijestima nekoliko sati kasnije,ili kada razmišljamo o nekoj opskurnoj temi i potom primjetimo da i drugi razmišljaju o njoj.

Osobno sam prije nekoliko godina doživio niz sinkroniciteta povezanih sa rodeo zabavljačem Buffalom Billom.Ponekad,tijekom kratke jutarnje tjelovježbe prije no što počnem pisati,uključim televizor.Jednog jutra u siječnju 1983.godine radio sam sklekove dok je nateleviziji bio kviz,i odjednom sam se našao kako uzvikujem ime „Buffalo Bill!“.Isprva sam bio zbunjen svojim ispadom,medjutim,tada sam shvatio da je domaćin kviza bio postavio pitanje:“Pod kojim je imenom bio poznat William Roderick Cody?“Iako nisam svjesno obraćao pozornost na emisiju,iz nekog razloga se moj nesvjesni um usredotočio na to pitanje i na nj odgovorio.Tom prilikom nisam mnogo razmišljao o zgodi,i nastavio sam sa svojim dnevnim aktivnostima.Nekoliko sati kasnije nazvao me prijatelj i pitao mogu li razriješiti prijateljsku prepirku oko jedne kazališne trivijalnosti.Rekao sam mu da ću pokušati,nakon čega me prijatelj upitao:“Jeli istina da su zadnje riječi Johna Barrymorea bile-'niste li vi vanbračni sin Buffaloa Billa?“.Pomislio sam da je drugi susret s Buffalo Billom neobičan,medjutim i dalje sam to pripisivao slučajnosti sve dok nisam otvorio časopis Smithsonian koji mi je kasnije tog dana stigao poštom.Jedan od glavnih članaka nosio je naslov „Poslijednji veliki skaut ponovo s nama?“Članak je govorio o...pogodili ste-Buffalo Billu.(Uzgred,nisam mogao odgovoriti na prijateljevo trivijalno pitanje i još uvijek nemam pojma jesu li to doista bile Barrymorove poslijednje riječi ili nisu)

Bez obzira koliko to iskustvo bilo nevjerojatno,činilo se da je jedina smislena stvar s njim u vezi bila mala vjerojatnost da se tako nešto dogodi.Postoji medjutim,još jedna vrsta sinkroniciteta koja je značajna ne samo zbog njegove nevjerojatnosti,nego i zbog očigledne povezanosti s dogadjajima koji se zbivaju duboko u ljudskoj psihi.Klasičan primjer za to Jungova je priča o kornjašu.Jung je liječio ženu kojoj je njezin tvrdokorno racionalan pristup onemogućavao da se okoristi terapijom.Nakon mnogo frustrirajućih seansi,žena je Jungu ispričala svoj san sa kukcem kornjašem.Jung je znao da u egipatskoj mitologiji kornjaš predstavlja ponovno rodjenje,te se zapitao ne najavljuje li to ženin nesvjesni um da će uskoro proći neku vrstu psihološkog ponovnog rodjenja.Upravo kad joj je to namjeravao reći,nešto se zaletjelo u prozor.Jung je podigao pogled i s druge strane prozorskog stakla ugledao zlatno-zelenog kornjaša(bio je to jedan jedini put da se kornjaš pojavio na Jungovom prozoru).Otvorio je prozor i pustio kornjaša da uleti u sobu dok je izlagao svoje tumačenje sna.Žena je bila toliko zaprepaštena da je ublažila svoju pretjeranu racionalnost i od tog se trenutka njezin odgovor na terapiju poboljšao.

Jung je tijekom svojeg psihoterapeutskog rada naišao na mnogo takvih smislenih podudarnosti,i primjetio je da ih gotovo uvijek prate razdoblja intenzivnih osjećaja i preobrazbe:fundamentalne primjere u uvjerenjima,iznenadni i novi uvidi,smrti ,rodjenja,pa čak i promjene zanimanja.Primjetio je takodjer tendenciju  da podudarnosti dosežu vehunac  netom prije nego što u pacijentovoj svijesti iskrsne nova spoznaja ili uvid.Kada su njegove ideje postale široko poznate,i drugi terapeuti su počeli izvještavati  o vlastitim iskustvima sasinkroniciteta.

Na primjer,psihijatar iz Zuricha,Carl Alfred Meier,dugogodišnji Jungov suradnik,govori o sinkronicitetu koji se protezao kroz mnogo godina.Amerikanka koja je patila od teške depresije doputovala je čak iz Wuchanga u Kini kako bi je Meier mogao liječiti.Bila je kirurg,i dvadeset je godina vodila misionarsku bolnicu u Wuchangu.Angažirala se i u kulturi,te je postala stručnjak za kinesku filozofiju.Tijekom terapije ispričala je Meieru o snu u kojem je vidjela bolnicu s uništenim jednim od krila.Budući da je njen identitet bio toliko isprepleten s bolnicom,Meier je osjećao da joj njezin san poručuje da gubi američki identitet,i da je to uzrok njene depresije.Prije no što je otišla,zamolio ju je da izradi detaljan opis srušene bolnice.

Nekoliko godina kasnije Japanci su napali Kinu i bombardirali bolnicu u Wuchangu.Žena je Meieru poslala primjerak časopisa Life u kojem se preko dvije stranice prostirala fotografija djelomično uništene bolnice identične na crtežu koji je bila nacrtala prije devet godina.Simbolična i osobito osobna poruka iz njezinog sna nekako je izašla izvan granica njezine psihe i pretočila se u fizičku stvarnost.

S obzirom na snažnu dojmljivost  takvih sinkroniciteta ,Jung je bio uvjeren da to nisu slučajne pojave nego da su u biti povezani s psihološkim procesima pojedinaca koji ih doživljavaju.Budući da nije mogao zamisliti na koji bi način pojava iz dubine ljudske psihe mogla prouzrokovati dogadjaj ili niz dogadjaja u fizičkom svijetu-barem ne u klasičnom smislu-pretpostavio je da tu mora postojati neko novo načelo,načelo neuzročne povezanosti,dotad nepoznato znanosti.

Kada je Jung prvi puta istupio sa tom idejom,većina fizičara nije ju uzela za ozbiljno(iako je jedan istaknuti fizičar toga vremena,Wolfgang Pauli,smatrao da je dovoljno važna da on bude koautor Jungove knjige na tu temu pod naslovom The Interpretation and nature ofthe Psyche (Interpretacija i priroda psihe).Medjutim,sada kada je dokazano postojanje nelokalnih veza,neki su fizičari ponovo uzeli u razmatranje Jungovu zamisao.Fizičar Paul Davies navodi:“Ti nelokalni kvantni učinci zaista su oblik sinkroniciteta u smislu da uspostavljaju vezu-točnije suodnos-izmedju dogadjaja za koje je bilo kakav oblik uzročne povezanosti zabranjen.“

Još jedan fizičar koji je sinkronicitet shvaćao ozbiljno bio jeDavid F.Peat.Peat vjeruje                                       da jungovska vrsta sinkroniciteta ne samo da je stvarna,nego nudi i dokaze za postojanje implicitnog reda.Kao što smo vidjeli,prema Bohmu je prividna odvojenost svijesti i materije iluzija,konstrukcija koja se pojavljuje tek nakon što se oboje-i svijest i materija-odviju u eksplicitni svijet predmeta i sekvencijalnog vremena.Ukoliko ne postoji podjela izmedju uma i tvari u implicitnom-tlu iz kojeg niču sve stvari-tada nije neobično očekivati da stvarnost još može biti prošarana tragovima ove duboke povezanosti.Peat vjeruje da su sinkroniciteti stoga“greške“ u strukturi stvarnosti,trenutačne raspukline koje nam omogućuju da nakratko ugledamo beskrajan i unitaran poredak koji tvori temelj čitave prirode.

Drugim riječima,Peat smatra da sinkroniciteti iznose na vidjelo odsutnost podjele izmedju fizičkog svijeta i naše unutarnje psihološke stvarnosti.Stoga relativno oskudan broj sinkronih iskustava u našem životu ukazuje ne samo na mjeru do koje smo se odvojili od generalnog polja svijesti,nego i na stupanj do kojeg smo se hermetički zatvorili prema beskonačnom i blistavom potencijalu dubljih poredaka uma i materije,sve do samog stvaralaštva.“

To je zapanjujuća ideja.Praktički sve naše zdravorazumske predrasude o svijetu zasnovane su na postavci da su subjektivna i objektivna stvarnost odvojene u punom smislu te riječi.Zbog toga se sinkronicitet čini tako zakučast i neobjašnjiv.Medjutim,ukoliko u konačnici ne postoji podjela izmedju fizičkog svijeta i psiholoških procesa u nama,tada moramo biti spremni promijeniti i više od našeg zdravorazumskog shvaćanja svijesti,jer implikacije su zapanjujuće.

Jedna od implikacija je da objektivna stvarnost nalikuje snu više nego što smo mislili.Na primjer,zamislite da sanjate kako sjedite za stolom na večeri sa svojim šefom i njegovom ženom.Kao što iz iskustva znate,svi različiti rekviziti u snu-stol,stolice,tanjuri,posudice za sol i papar-izgledaju kao zasebni predmeti.Zamislite takodjer da u snu doživite sinkronicitet;možda vam je posluženo jelo koje posebno ne volite,a kada pitate konobara što je to,on vam odgovori da je ime tog jela Vaš šef.Shvaćajući da to što ne volite to jelo izdaje vaše prave osjećaje prema vašem šefu,postane vam neugodno i pitate se kako se jedan aspekt našeg „unutrašnjeg“ ja uspio pretočiti u „vanjsku“stvarnost sna.Slično tome,uvidjate da je prividna odvojenost različitih predmeta u snu takodjer samo iluzija,jer sve je proizvelo dublji,fundamentalan red-neprekinuta cjelina vašeg vlastitog nesvjesnog uma.

Ako ne postoji podjela izmedju mentalnih i fizičkih svijetova,ta ista svojstva vrijede i za objektivnu stvarnost.Prema Peatu,to ne znači da je materijalni svemir iluzija,jer i implicitno i eksplicitno igraju svoju ulogu u kreiranju stvarnosti.To ne znači i da je individualnost izgubljena-nije izgubljena ništa više od slike ruže kada se jednom snimi na komad holografskog filma.To jednostavno znači da smo ponovo poput vrtloga u rijeci,jedinstveni,ali neodvojivi od toka prirode.Ili kako je Peat to sročio:“Jastvo živi i dalje,ali kao jedan vid suptilnijeg kretanja koje uključuje poredak cjeline svijesti.“

I tako smo napravili puni krug,od otkrića da svijest sadrži cjelokupnu objektivnu stvarnost-cijelu povijest biološkog života na planetu,sve svjetske religije i mitologije,te dinamiku kako krvnih stanica tako i zvijezda-do otkrića da materijalni svemir u svojoj osnovi sadrži najskrovitije procese svijesti.Takva je priroda duboke povezanosti izmedju svih stvari i holografskog svemira...

 

Kraj poglavlja