Nemam iluzija da sam  stanju dati odgovore na pitanja na koja to nitko nije definitivno dao, tek malo glasnog razmišljanja.

Kao i obično kod ovakvih rubnih tema mišljenja su podijeljena i sve strane imaju svoje preference te u skladu sa njima selektivno izlažu dokaze koji odgovaraju prihvaćenom svjetonazoru. Kako u tome biti objektivan? Nekoliko je uobičajenih argumenata. Neki su vjerski, neki su „eksperimentalni“. Vjerske ne bih komentirao pošto su po definiciji van mogućnosti provjere, odnosno ovise o tome koliko vjerujemo izvoru tvrdnje kojeg doživljavamo autoritetom iz ovog ili onog razloga.

Jedino bih se osvrnuo na jednu svojevremeno čestu grešku u alternativnim krugovima koja se još uvijek ponekad provlači – da Biblija i rana crkva zagovaraju reinkarnaciju, pri čemu se rado isticao Origen kao i crkveni koncil koji je njegova učenja zabranio. Za slučaj da je nekome to još nepoznato treba reći kako to ipak nije slučaj i kako je u putanju nauk o preegzistenciji duše, a ne reinkarnaciji kojoj se Origen čak i eksplicitno protivio.

Ako pređemo na objektivnije dokaze tu nailazimo na dve skupine izvora.

1 – spontana sjećanja na prošle živote

2 – sjećanja u regresiji

Prvo trebamo vidjeti koja od njih uzeti u obzir. Naime većina tih sjećanja nema izvanjsku fizičku potvrdu. Na žalost bez nje ne možemo nikada znati koliko je neka uspomena točna. To vrijedi čak i za naše uobičajeno pamćenje. Proveden je ogroman broj eksperimenata u okviru psiholoških istraživanja i zaključak je porazan po vjerodostojnost pamćenja. Nepouzdano, puno toga konstruira i lako se njime manipulira i dobiva rezultate ne u skladu sa stvarnim događajem već navođenjem od strane istraživača.  To je posebno izraženo u stanjima povišene sugestibilnosti kao što je slučaj kod primjene tehnika regresije pa u pokušaju dokazivanja taj izvor u najvećem broju slučajeva moramo potpuno zanemariti zbog previše velike mogućnosti  svjesne i nesvjesne manipulacije.

Kada osoba dolazi na regresiju sa jasnom namjerom te ju terapeut vodi direktnim i indirektnim sugestijama koje na neki način automatski podrazumijevaju postojanje prošlih života izgledno je imati takav subjektivan doživljaj i stoga se mora odbaciti zbog puno veće vjerojatnosti da se radi o fantaziji nego stvarnom sjećanju. Ukoliko se radi sa određenim forenzičkim procedurama izbjegavanja ikakvih navođenja vjerojatnost realnog sjećanja je veća, no tada drastično opada broj regresija u prošle živote na nekih cca 3% . Uza sve to čak niti sa spontanim sjećanjima u ranom djetinjstvu bez vanjske potvrde ne možemo biti potpuno sigurni, um je jednostavno previše varljiv.

Ima međutim određeni broj slučajeva gdje su stvari potvrđene fizičkom provjerom, odnosno utvrđeno je da su osobe iz takvog sjećanja na prošli život postojale i da su detalji iz života točni. To je puno ozbiljniji dokaz, no i tada se postavlja pitanje izvora informacija. I sa konzervativnog i sa alternativnog stajališta. Konzervativno će razmatrati mogućnost nekog nesvjesnog usputnog izlaganja informacijama (TV, novine isl) dok će alternativni uzeti u obzir mogućnosti poput telepatije, zajedničkih kolektivnih polja svijesti i drugih mogućnosti dolaska do informacija koje nam ne bi normalnim putem trebale biti dostupne.

Reinkarnacija je naravno najlogičnije i najintuitivnije rješenje, no nije se jednom desilo da nas intuicija i logika prevare, posebno u sferama van svakodnevnog iskustva, a na koje smo to svakodnevno iskustvo skloni projicirati.

Čak se rasprava može proširiti u filozofske i metafizičke vode sa pitanjem prirode osobnosti i toga što se uopće reinkarnira i sjeća prošlih života…

Što o tome stoga na kraju zaključiti do li dobre stare „znam da ništa ne znam“?