Kod Egipćana, na primjer, ibis s perjanicom predstavlja besmrtni prncip (Akh), po prirodi svojoj nebeski, a istodobno sjajan i moćan koji je, čini se, zajednički i ljudima i bogovima: ptica s ljudskom glavom odgovara duhu koji pripada pojedincu (ba), a nakon smrti može lutati mjestima koja je pokojnik nekad posjećivao. Ba je, dakle, duhovni princip koji se može javiti neovisno o svom psihičkom uporištu, koji može djelovati na svoju ruku i predstavljati na određeni način svog gospodara.... Ba je putujuća duša živog bića, sposobna za materijalnu akciju. Čovjek se sastoji i od drugih elemenata, od sjene i imena, koje izražava njegovo intimno biće. 

 
Kod Maya Kiche (Popol-Vuh) predaja nalaže da se mrtvac položi na leđa: duša će mu tako slobodno izići na usta, i bog će je odvući na drugi svijet. Kao i božanska esencija – sjemenka tekućina – tako se duša predočuje vrpcom ili užetom, a Chorti je simboliziraju lancem s trinaest plodova koji opasuje truplo, i nazivaju ga: konopac kojim nas naš Gospodar vuče. 

Kod kanadskih indijanskih lovaca Naskapija duša je sjena, iskra ili mali plamen koji izlazi kroz usta. Kod Delavara ona se nalazi u srcu i naziva se slika, odraz, vidljiva pojava bez tjelesne tvari. Južnoamerički Indijanci često istom riječju označuju dušu, sjenu i sliku; ili dušu, srce i bilo. Čovjek često ima nekoliko duša (dvije, tri, pet ili više) čije su funkcije različite, a materija više ili manje suptilna; nakon smrti uglavnom samo jedna odlazi u nebo, druge ostaju s mrtvim tijelom ili se, budući da su životinjskog podrijetla, reinkarniraju u životinjskom obliku. Među Indijancima je rašireno vjerovanje da san, katalepsija ili trans potječu od časovitog gubitka duše. 

Kod plemena Bantu iz kotline Kasai (Kongo) duša se od tijela odvaja i za vrijeme sna; snove koje donosi sa svojih putovanja priopćuju joj duše pokojnika s kojima je razgovarala. Duša napušta tijelo i u sinkopi, transu i hipnozi, ali se od njega još vide udaljuje: događa se da tada ode sve do zemlje duhova, a svjedočanstvo o tome donosi pri buđenju. 

Premda dru. Fourquesu plemena Baluba i Lulua smatraju da su u ljudskoj ličnosti združena tri suptilna prenositelja: najgrublji se prenositelj, mujanji, uspoređuje s gantomom i vodi životinjski život; analogan je eteričkom tijelu okultista. Mukishi je dvojnik, prenositelj osjećaja i niže inteligencije, analogan astralnom tijelu okultista; i napokon, M'vidi je prenositelj više inteligencije i intuicije; reinkarnacija je moguća tek okupljanjem tih triju suptilnih tijela; samo čovjek posjeduje sva tri načela; u životnja je samo fantom, izuzevši u psa koji posjeduje i dvojnika, što objašnjava njegovu obrednu važnost. Mujanji upravlja životom tijela, Mukishi za vrijeme sna napušta tjelesni omotač i razgovara s Mukishijem pokojnika (snovi); M'vidi upozorava čovjeka na okultne opasnosti ili na one opasnosti kojih znaci približavanja izmiču percepciji. 

Prema shvaćanjima sjevernoafričkih naroda u tijelu su dvije duše: jedna je vegetativna duša, nefs, a druga je suptilna duša ili dah, rruh. Vegetativnoj duši odgovaraju strasti i emocionalno ponašanje, nju nosi krv, a sjedište joj je u jetri. Suptilnoj duši ili dahu odgovara volja, ona struji kostima, a sjedište joj je u srcu. Spoj tih dviju duša simbolizira par stablo-stiijena: jedno predstavlja ženski, drugo muški princip. Stablo daje sjenu i vlagu vegetativnoj duši, nefs; no prije svega je oslonac suptilne duše, rruh, koja na nj slijeće poput ptice. Nefs se nalazi u stijeni ili u kamenu; izvori koji izbijaju iz kamena simbol su plodnosti koja dolazi iz donjeg svijeta. Duša može napustiti tijelo u obliku pčele ili leptira, ali se najčešće iskazuje u obliku ptice.

U sibirskih naroda i životinje i ljudi imaju jednu ili više duša; one se često uspoređuju sa sjenom bića koja te duše oćivljuju. U sjevernom se Sibiru kod Jukagira kaže da se lovac neće domoći divljači ako neki od njegovih pokojnih rođaka nije prethodno uhvatio njezinu sjenu. Kod Eskima, u čitavom životu i u svim pogrebnim obredima trajnu i tajnovitu ulogu igraju duša i dušice. Jakut, Čuvaši i drugi misle da duša, kako bi putovala, izlazi kroz usta spavača; materijalzira se uglavnom u obliku kukca ili leptira, a u nekim srednjoeuropskim legendama se pojavljuje i kao miš. 

Sjevernoazijski narodi, kao i mnogi drug, primjerice Indonezijski, smatraju da čovjek moće imati čak sedam duša. U času smrti jedna od njih ostaje u grobu, druga silazi u kraljevstvo sjena, a treća se uspinje u nebo. Prva prebiva u kostima, druga, koja vjerojatno prebiva u krvi, može napustiti tijelo i kretati se u obliku pčele ili ose; treća, po svemu nalik na čojeka, neka je vrsta fantoma. U času smrti prva ostaje u kosturu, drugu proždiru duhovi, a treća se ljudima pokazuje u obliku fantoma. Prema batarovu, kojeg navodi U. Harva, Burjati vjeruju da jedna od njihovih triju duša odlazi u pakao, druga ostaje na zemlji u obliku duha progonitelja, a treća se ponovo rađa u nekom drugom čovjeku. 

Većina tursko-mongolskih naroda vjeruje u postojanje jedne duše koja je trajno odvojena od tijela i koja uglavnom živi u obliku životinje, kukca, ptice ili ribe. U kirigiskom epu o Er Toshtuku duša je junaka, zbog njegove izvanredne snage i srčanosti, željezna školjka. Čovjeka je moguće ubiti magijom ako se uništi životinja ili predmet što materijalizira njegovu dušu. Ubyr Tatara s volge posebna je duša koju nemaju svi ljudi. Nakon smrti onoga tko ga posjeduje ubyr nastavlja živjeti i noću izlazi kroz mali otvor do ustiju leša, da bi sisao krv usnulih ljudi: u vezi je, dakle, s mitom o vampiru. Uvyr se uništava tako da se iskopani leš pričvrsti o tlo kolcem koji se zabije kroz grudi. I ubyr živog čovjeka zlotvoran je i često izlazi iz njegova tijela da bi počinio različita nedjela. Moguće je sresti ga u obliku vatrene kugle, svinje, crne mačke ili psa. Ubyr gubi svoju moć kada onaj koji ga ugleda rascjepa drvene vile ili bilo koje drugo račvasto drvo. 
Smatra se da su slon, tigar, leopard, lav, nosorog, morski pas i mnoge druge životinje, a naročiteo one ktonske, reinkarnacija preminulih kraljeva ili poglavica. 

U Kini je duša dvostruka, tvoje je dva principa: gui i shen. Gui je teža duša, jer je otežala od želja živog čovjeka; ona ostaje uz grob i pohađa dobro poznata mjesta... Shen je genij, božanski djelić u ljudskom biću. U IV. St. Pr.ne. taj se pučki dualizam spojiio s velikim dualizmom službene kozmogonije koja se temelji na suprotnosti dvaju principa, zemaljskog i ženskog yina i muškog i nebeskog yanga. 

Besmrtnost duše bila je jedna od osnovnih doktrina galskih i irskih druida. Nakon smrti pokojnici odlaze na „onaj svijet“ i ondje nastavljaju život sličan onome što su ga vodili na ovome svijetu. Nekakav trag takve koncepcije onostranosti nalazimo u bretonskim Anaonima koji se za svetkovinu smrti, dan poslije svih svetih (što dogovara irskoj Samain), vraćaju dobro poznatim putevima svome negdjašnjem boravištu. Stari su pisci tu doktrinu o duši često zamjenjivali s doktrinom o metempsihozi. One se, međutim, razlikuju: budući da su bogovi već po definiciji besmrtni, nije im potrebna besmrtnost duše, a ljudi imaju pristup na „onaj svijet“ tek povremeno i izuzetno. 

Ispustiti dušu znači umrijeti. Dati dušu, animirati, znači oživjeti. Prema židovskom shvaćanju duša je podijeljena na dvije težnje: jednu višu (nebesku) i drugu nižu (zemaljsku). Muški princip (nefesh) i ženski princip (chajah), koji se također uzimaju u ozbir, moraju se preobličiti kako bi postali jedini duhovni princip, ruah, dah, duh. Ruah je povezan s božanskom i kozmičkom slikom oblaka i magle. Životni ili zemaljski element označuje izvanjskost, a duhovni ili nebeski element unutarnjost. Tema nebeskog putovanja duše iskazuje se u obliku lutajućeg sunca (sunčeva putanja od izlaska do zalaska). Duša (duša-duh), kao svijetleća supstancija, obično se prikazuje u obliku plamena ili ptice. 

Kod Grka u vrijeme Ilijade duša, psyche, kao i anima na latinskom, znači dah. Sjena, eidolon, u pravom je smislu riječi slika. I napokon, duh označuje jedna materijalna riječ: phrenes, dijagragma, sjedište misli i osjećaja koji su nedjeljivi od fiziološkog oslonca (Jean Defradas). Grci su kasnije, pod utjecajem filozofa, razlikovali u ljudskoj duši dijelove, principe, sile i svojstva. U Pitagore je psiha odgovarala životnoj snazi; senzibilnost (aisthesis) osjetilnoj percepciji; nous intelektualnoj sposobnosti, jedinom specifično ljudskom principu. Platon (Država, knjiga IV) je razvio paralelizam između pojedinih dijelova duše i društvenih klasa ili funkcija. Aristotel će u nusu lučiti pasivni intelekt od aktivnog intelekta koji se se u kasnijim spekulacijama poistovjetiti s Logosom i Bogom. Pojam pneume se pojavljuje tek kasnije, u literaturi teološkog usmjerenja koja govori o duši pozvanoj da živi u društvu bogova, o samo spiritualnom dahu koji teži nebeskim predjelima.

Za Rimljane je pneuma (na latinskom spiritus), kako piše Jean Beaujeu, princip nastanka svih živih bića, a u svom inteligibillnom duhovnom aspektu, princip ljudske misli. Vatra, koja je u prirodi pneume, ne potječe od zemaljskog izgaranja, nego od čiste vatre etera; takvo podrijetlo uspostavlja zbiljsko srodstvo duše s nebom...

S analitičkog stajališta, pokazavši da je duša pojam s mnogostrukim tumačenjima, Jung kaže da ona odgovara psihološkom stanju koje u granicama svijesti mora imati stanovitu nezavisnost. Duša se ne podudara sa sveukupnošću psihičkih funkcija. Ona označuje odnos s nesvjesnim, a i personifikaciju nesvjesnih sadržaja...Etnološke i povijesne koncepcije duše jasno pokazuju da je ona ponajprije sadržaj koji pripada subjektu, ali i svijetu duhova, nesvjesnom. Zbog toga duša u sebi uvijek ima nečega zemaljskog i nečega natprirodnog. Zemaljskog zato što je povezana s materinskom slikom prirode i zemlje; nebeskog zato što nesvjesno uvijek žudi za svjetlošću svijesti. Anima tako ima posrednu funkciju između ja i Sebe, a ovo posljednje tvori jezgru psihe. Po Jungu anima sadrži četiri razvojna stupnja: prvi, koji simbolizira Eva, na instinktivnom je i biološkom planu. Drugi, viši, sadrži njezine seksualne elemente. Treći je stupanj Djevica Marija, u kojoj ljubav potpuno doseže duhovnu razinu. Četvrti je Mudrost. Što znače ta četiri stupnja? Zemaljska Eva, promatrana kao ženski element, ide prema oduhovljenju. Pretpostavimo li da sve zemaljsko ima u nebeskom korespondenciju, Djevicu Mariju valja gledati kao zemaljsko lice nebeske Sofije, kaže Jung. 

Individualna duša mora proći te četiri etape. Eva se u uzlaznom kretanju pročišćuje da bi oponašala Djevicu Mariju, otkrivajući u Sebi dijete svjetlosti, svoje vlastito sunce. Uz ovo, Jung definira: Anima je arhetip ženskog koji u čovjekovu nesvjesnom igra izuzetno važnu ulogu. Ako je anima ženska oznaka čovjekova nesvjesnog, animus je muška oznaka u nesvjesnom žene ili anima je ženska komponenta muške psihe, a animus muška komponenta ženske. Duša, rahetip ženskog, više je ili manje aktivna, ovisno o povijesnim epohama. Naročito se razvija u mistika. 
U čarobnjaštvu čovjek može dušu prodati đavlu, a u zamjenu dobiti ono što zaželi na ovom svijetu. To je ugovor Fausta s Mefistom u mnogostrukim oblicima. Jedna njemačka legenda, međutim, dodaje da čovjek koji je pordao dušu nema više sjene. Nije li to odjek vjerovanja u dvije duše, u dvojnika starih Egipćana? Ili je to simboliziranje činjenice da je čovjek izgubio vlastitu egzistenciju? Sjena bi tada bila materijalni simbol tako napuštene duše, koja odsad pripada svijetu tmina i više se ne može pojaviti pod suncem. Nestanak sjene znak je da više nema ni svjetlosti ni konzistencije.

* preneseno iz knjige "Rječnik Simbola" J. Chevalier, A. Gheerbrant