Neovisno o dobu godine svi bismo ponekada htjeli prijeći još poneku,

ili bar neku granicu. Započeti nešto ispočetka.

Asocira na stih poznate pop pjesme (Dom, grupa Film): Danas ću prijeći granicu, okrećem novu stranicu….

Što znači početi ispočetka?

Što i na koji način možemo uistinu promijeniti?

Recimo da noćas vidite zvijezdu koja pada i koja nas može voditi ispunjenju želje.

Što poželjeti?

U kom smjeru krenuti?

Što ako želimo uistinu nešto novo, nešto izvan uobičajenoga?Ako se iz dubine našega bića uzdiže nejasna i neobična želja?

Ako nam je dosta života u vremenu, ako smo umorni od promjena - pa bile one i na ugodnije, veće, više?

Ako shvaćamo da promjena ipak nije naša prava bit, ni suština, što god sve ova priroda i sudbina još krila za nas.

U skladu s riječima iz Knjige Mirdadove (Mikhail Naimy):

 „Kao što će vas smrt spasiti od smrti i kao što će vas život razriješiti od života tako će vas i vrijeme otrgnuti od vremena. Čovjeku će promjene toliko dojaditi da će u njemu sve čeznuti i čeznut će nestišljivom strašću za onim što je moćnije od promjene. A to će zasigurno pronaći u samome sebi.“

 Konačno počinjemo slutiti pravo značenje riječi - naći istinu, carstvo nebesko u samome sebi.

Nije li na kraju možda sve u nama?

Jesmo li uistinu svjesni što znači da smo mikrokozmos – svijet u malomu?

 Dakle, ako nas poput galeba Jonathana Livingstona ne zanima više uobičajena hrana i nespretno prelijetanje s jednog na drugo mjestu u svrhu preživljavanja - održavanja takozvanog života koji to možda uopće nije, ne više za nas – što činimo?

 Ako poput malog, smionog galeba želimo naučiti letjeti, uistinu letjeti, postati slobodna bića, sinovi velikog galeba - kako započeti?

 Baš kao i galeb u priči.

Slijedeći unutarnji poticaj, tihi glas, strpljivo, ali odlučno.

Odbacujući pravila nesvjesne većine krećemo u potragu za savršenstvom i ljubavlju.

To je iako univerzalna, vrlo osobna potraga.

I ona ne počinje nikada u budućnosti, sutra, u sljedećem životu,

nego uvijek samo u sada.

Hrabro se spuštajući i uzdižući u svoju nutrinu, u početku nevješto, uz razočarenja, ali poslije sve spretnije.

Na kraju, ako smo iskreni i otvoreni, ta struja snage koja se kroz nas želi očitavati je toliko snažna da ni nećemo moći ništa drugo do slijediti je.

Jer ona je upravo naše najdublja, istinska bit.

Pomoć nikada ne izostaje, ni rezonancija s onima koji su činili i čine isto, jer je ta snaga i njihova istinska bit. Tako se neprekinuti niz Bratstva oslobođenja nikada ne prekida i mi postajemo pružena ruka pomoći nekomu.

 Započeti put u slobodu vodi uvijek dalje i više - do sjedinjenja sa svjetlom – Duhom - koji je bit svega.

Do njegovog savršenog očitavanja.

Do prelaska granice između ograničenog i bezgraničnog postojanja.

Na tomu putu je potrebno koristiti ne samo svoje dane, nego i noći.

Oni su jedna cjelina, na putu prema čovjekovu osvještavanju i integraciji, odnosno na putu prema slobodi.