Moby Dick
ili
Istina nema granica

 

„Knjiga Moby Dick, Hermana Melville-a nije ono što se misli, nije čak ni tip knjige za koju se smatra… Čovjek, more i kit - Ego, svemir i iluzija. A sve ostalo je sve ostalo.“
Prema Jed McKenna

Poznati američki roman od preko 500 stranica s nevjerojatno detaljnim i opširnim opisima kitova i kitolova nije tragična priča o sumanutom kapetanu Ahabu koji zbog osvete juri bijelog kita po svjetskim morima i vodi u smrt, ne samo sebe, nego i cijelu posadu broda.

Ali ne samo da je u pitanju duhovita knjiga, s brojnim filozofskim motivima i biblijskom simbolikom, nego je to, iza mnoštva velova, priča o čovjeku koji spoznaje da istina nema granica i da sve što ima granice i ograničenja ne može biti istina.

I koji od tada nema mira dok ne probije posljednju granicu, ne sruši i posljednji zid.

„Sve vidljive stvari samo su obrazine, maske od ljepenke, ali u svakom događaju u svakom živom činu u svakoj nesumnjivoj djelatnosti iskrsava nešto nepoznato, ali uvijek razložito, izbija lice ispod ružne obrazine.

Ako čovjek hoće da udari, valja da pogodi masku!

Kako će se zatvorenik domoći slobode ako ne provali zid?

Za mene je bijeli kit taj zid što se preda mnom ispriječio.

 Ponekada mislim da iza toga zida nema ništa više.

Ali to mi je dosta.

On me zaokuplja, on me muči, vidim u tome kitu strašnu snagu kojom se nadima i koja dolazi iz neke nedokučive tame…

Ne spominji mi grijeha, ta ja bih i na samo sunce digao ruku kada bi me uvrijedilo.

Jer ako bi sunce moglo vrijeđati onda bih ja mogao udarati, jer je u svemu tome neka poštena igra.

Ali ja nisam rob ni te poštene igre. Tko je nada mnom? Istina nema granica!“

(Ahab, Moby Dick, H.M.)

Ahabova stanje, koje se u romanu naziva monomanijom gledano izvana izgleda kao ekstremni fanatizam.

Ali gledano unutarnjim očima zrele duše Ahab je prototip čovjeka koji probija iluziju zemaljskog zatvora, ograničenog i odvojenog postojanja.

Njegova borba s kitom se može naći u verzijama borbe čovjeka sa zmajem, meduzom, kerberom - uvijek s nekim čudovišnim bićem koje predstavlja sve ono što dijeli od istine, od istinskog života.

I to biće u borbi uvijek može uništiti samo ono u čovjeku što je od iste prirode, smrtno i nestvarno.

Ta vjekovima opisivana borba je zapravo umiranje ega.

Ahab je u stadiju čovjeka koji je došao do točke zasićenja starim načinom života - kao glumljenjem uvijek iste uloge, u uvijek istom filmu - i spada u one za koje važi – u filmu, ali ne od filma, više se ne mogu poistovjetiti s ulogom koju igraju i žele izaći, sići s platna u stvarni svijet.

Takav čovjek postaje sve jednoznačnije usmjeren, poput sfingina pogleda u daljinu, nezainteresiran i neosjetljiv za scenarij oko njega, za sve uobičajeno.

Jer sve je to već ostavio iza sebe, a ispred je još samo Moby Dick.

Moby Dick kao simbol posljednjeg zida tamnice.

I dok god on postoji, dotle postoji i Ahab i potjera se nastavlja; Plan B ne postoji.

Kao ni budućnost poslije Moby Dicka. To je kraj ega.

Iza je nešto posve drugo.

Ali dok god postoji ego, dok god postoje granice, kome je do istine, mora u tu – kill-or-die - misiju; koja gledano očima onih koji još nisu na toj točki, može izgledati suludo.

To stanje, taj drugačiji način života može se usporediti s neobičnim i misterioznim razdobljem u kojemu se gusjenica pretvara u leptira.

To je proces u kome jedno stanje nestaje da bi nastalo drugo - koje u biti nema puno veze s prethodnim.

Smrt i uskrsnuće, smrt i ponovno rođenje.

Dok transformacija još nije gotova, primjećuju se elementi starog stanja i skoro kao neka vrsta nostalgije za nečim što nestaje; Nečim poznatim koje je pružalo osjećaj sigurnosti.

I Ahab jednom prilikom vadi iz džepa posudu s komadom zemlje iz njegova grada.

Ali nema tu ipak stvarne žalosti za izgubljenim.

Povratka nema i on nikada ne daje ni jedan znak da bi htio drugačiju sudbinu, niti ikada odstupa od cilja.

I nakon jednog susreta s brodom na kojem vlada zarazno veselje, jer je brod pun i vraća se domu na kopnu, Ahab jasno odgovara da njegov brod plovi u sasvim suprotnom smjeru; da je prazan i ide sve dalje od poznatog kopna.

Ahab ne govori puno, a njegove zapovijedi se uvijek bespogovorno izvršavaju.

Snaga koja ga vodi kao da cijelu posadu i brod pokreće u smjeru cilja.

Njihova volja i strahovi tu ostaju nemoćni.

Ahab veliki dio vremena provodi u svojoj kabini proučavajući i dorađujući svoju čudesnu mapu kretanja i zadržavanja kitova tijekom godine, po svjetskim morima i to naročito bijelog kita, zbog kojega je naravno i napravljena.

Ipak, on se ne oslanja sasvim na ta predviđanja i plovi uvijek budan i pozoran pozdravljajući druge brodove i kapetane s istim pitanjem - Da li su vidjeli Moby Dicka, gdje i kada?

A izvor zadovoljstva mu je kada se kazivanja drugih brodova poklope s predviđanjem njegove karte.

Što su ljudi više poistovjećen s ulogama koje igraju, to im se Ahab čini manje razumljivijim, bezosjećajnijim i luđim.

Iako je i Ahab nekada bio obični karakter, kitolovac - kao mnogi u njegovu kraju, jedan od ljudi s poslom i obitelji.

Ali priča počinje kada se on već našao lice u lice s Moby Dickom, levijatanom, vladarom tame i kada je pri kraju borbe koju su gubili krenuo protiv te nemani iz morskih dubina, s običnim, kratkim nožem.

Borba čovjeka i levijatana, u kojoj Ahab ostaje bez jedne noge.

Jer to je borba nakon koje je sve drugačije za Ahaba.

Zapravo već od impulsa u kome je krenuo direktno na kita, ne obazirući se na disproporciju strana u borbi, jasno je da se u njemu nešto novo pokrenulo.

To je bio njegov prvi pokušaj napuštanja Platonove pećine i suočavanja s novom razinom stvarnosti, kome je očito već prethodilo skidanje okova.

Mnogi su ostali osakaćeni u tom opasnom poslu kitolova;

Mnogi i nakon teških i nesvakidašnjih iskustava, tek nešto pognuti nastavljaju igrati svoje uloge.

Nastavljaju promatrati sjene na zidu pećine.

Ali ovo je priča kada stvari postanu bitno drugačije.

Kada dođe do odlaganja jednog dijela jastva, jednog sloja osobnosti.

Nepovratno i bolno.

Nakon prve faze Ahabova preobražaja, nakon određenog razdoblja inkubacije, on se pojavljuje u romanu već kao opsjednuti kapetan Ahab koji kreće u konačnu potjeru za levijatanom.

Mnogi su tumači romana to smatrali tek reaktivnim ponašanjem čovjeka koji za svoju nesreću okrivljuje drugoga, u ovom ekstravagantnom slučaju kita, i kreće u osvetu.

Ali tumačenje bez iznimke ovisi o svijesti tumača.

Opaženo ovisi o onomu koji opaža.

Te tako ni drugi ljudi u romanu ne primjećuju veliku razliku kod Ahaba, iako je on postao potpuno drugačije biće, koje vidi i misli drugačije; što znači da živi u sasvim drugačijem svijetu od njih.

Po prilici sasvim sam.

Ali za uspjeh njegove misije potrebna je maska starog ja i on je nosi i dalje.

On je i dalje kapetan Ahab, da bi dobio brod i posadu i krenuo u naizgled uobičajeni posao kitolova.

No, njega zanima samo jedno, samo jedan kit, bijeli levijatan.

Utjelotvorenje tame i laži i svega onoga što vjekovima sakati ljudske duše i drži ih zarobljenima.

Mnoštvo stvari od prije, sada je zamijenjeno jednom jedinom.

Njena nadnaravna priroda, njene divovske razmjere, šanse za uspjeh, ili neuspjeh, sve to nije bitno, ne razmatra se.

Kurs je postavljen i svaki korak usmjeren je prema cilju.

I kako pisac romana kaže, on sada raspolaže još s tisuću puta većom energijom od one koju je nekada ulagao u nekadašnje poduhvate.

To je monomania, to je usredotočenost.

To je život čovjeka kojeg zaista zanima – što je istina?

Kakva snaga nosi takvog čovjeka, kao da se dugo sputavana želi probiti kroz njega, naslućuje se i u ulomku iz romana:

„Uzalud čovjek pokušava učiniti pristupačnim ono što je veliko i duboko – a istina je uvijek duboka… Spuštajući se duboko dolje, ispod površine gdje se povija korijenje čovjekove veličine i leži sva njegova veličanstvena i strašna suština, srž i bit, ostarjela, vjekovima zatrpana, starina među starinama, na prijestolu smrskanih spomenika i razbijenih kipova! Tim razbijenim prijestolom kao da se veliki bogovi žele narugati porobljenom kralju koji strpljiv kao karijatida drži povrh ledena svog čela preteški teret prohujalih vjekova!“

Ulomak nalik priči o Parsifalu; Tragatelj za istinom, ili bolje neprijatelj neistine, mora se obratiti starom, bolesnom kralju, svom nekadašnjem božanskom obličju, da bi ispunio svoju misiju, da bi ga na neki način kroz sebe oslobodio; postao njegov nasljednik.

I upravo njegov mač, njegova pra-snaga jest pomoć u borbi protiv zablude, tame, levijatana.

Ili bi možda bilo pravilnije reći da je obrnuto?

Da je čovjek njeno sredstvo uz pomoć kojega snaga samu sebe oslobađa ropstva?

A u čijem je ropstvu ta snaga?

U ropstvu zablude.

Zato Ahab svoje oružje krsti u krvi, ne u vodi i ne u ime oca, nego u ima vraga.

Autor je tu rečenicu Ahabova krštenja oružja u ime vraga, ne u ime oca, smatrao motom knjige.

Zvuči kao neki bezbožni, sotonistički obred, ali to se može razumjeti samo imajući na umu da je u pitanju oružje za uništavanje neistine.

Nihilizam.

Totalna negacija.

Jer istina postoji i nju ne treba graditi.

Ne treba je ni braniti.

Ona jeste.

Ona je jedino što jeste.

I Ahabovo je oružje samo oružje protiv svega ostalog.

Ahab ide u svoju bitku naoružan čistom namjerom i dosljednim, nepokolebljivim djelovanjem za koje ni sam nije siguran otkuda mu dolazi poticaj, ali mu je vjeran.

On nosi oružje prekaljeno u krvi i gromu.

U vlastitom nepovratnom preobražaju, kojeg vodi i dovršava silna snaga poput snage groma.

Grom je vatra.

Također negacija i ispit istinitosti.

U njoj sve gori.

Što ne izgori je stvarno.

„Njega - istinski život, duha - ne ranjava oružje, vatra ga ne peče, voda ne kvasi, vjetar ne suši. Ono je nepovredivo, nezapaljivo, neukvasivo, neosušivo, vječito, sveprisutno, postojano, prastaro. Ono se zove neotkriveno, nezamislivo, nepromjenjivo.“
(Krishna, Bhagavad Gita)

Ahabova borba nalik je borbi na Kurukshetri iz Bhagavad Gite.

Borbi u kojoj mora nestati što je i tako bilo nestvarno, a ono što je stvarno ni ne može prestati postojati; Kao što Krishna objašnjava Arjuni.

„Duša koja s nepokolebljivim i čvrstim mirom podjednako prihvaća tugu i radost, živi ne umirući. Ono što jeste ne može prestati postojati, ono što nije ne može postojati. Vidjeti tu istinu znači vidjeti razliku između suštine i oblika, biti i sjene.
Znaj da se život prostire svuda i ne može nigdje i ni na koji način i nikakvim sredstvima biti umanjen, zaustavljen, promijenjen.
Ali prolazni okviri kojima daje sadržaj, koje produhovljava besmrtnim duhom, beskrajnim i beskonačnim, oni nestaju.
Pusti ih neka nestanu, prinče, i bori se!
Onaj koji kaže, da je ubio, kao i onaj koji misli da može biti ubijen, oni ne znaju!
Život ne može ubiti, niti biti ubijen!
Nikada duh nije bio rođen, i nikada duh neće prestati postojati.
Nikada nije bilo vremena da ga nije bilo; kraj i početak su tek snovi!"   
 (Krishna, Bhagavad Gita)

Unutarnja je to borba velikih razmjera.

Ogoljenje do kosti, u kojoj nestaje sloj po sloj iluzije, lažne osobnosti nastale iz prve potrebe za odvojenošću, posebnošću, jedinstvenošću; izgrađivane svime što je išlo u prilog tomu.

 Svakom refleksijom iskustva kao nečega posebnog, osobnog, „mog“.

Ahab svjedoči o tom procesu razgradnje kada sam za sebe kaže da je samac čovjek na tom svijetu u kojem obitavaju milijuni ljudi, pa opet niti su mu ljudi, niti bogovi susjedi!

Neminovni dio procesa preobrazbe je otuđenje od ljudskosti.

To jest od onoga što se obično pod time smatra.

Ne samo od takozvanih „nižih“ stvari, nego od oba njena pola, dobra i zla.

Na kraju sve nestaje kao u vrtlogu.

Kako završava priča o Ahabu i Moby Dicku?

Baš tako, s vrtlogom.

Mnogi smatraju da je Ahab tragično završio; i cijeli brod i posada - izuzev jednog člana koji priča priču.

Ali Ahab nije doživio neuspjeh.

On je bio apsolutno uspješan u svojoj misiji.

Preobrazba je uspjela.

Leptir je slobodno poletio.

Knjiga završava u sasvim drugoj atmosferi, nezemaljskog mira, u kojoj više nema borbe, nema divljeg Ahaba, nema levijatana.

Ahabova se smrt ne spominje nigdje eksplicitno.

Ego je nestao, kao što nestaje gusjenica da bi nastao leptir.

I to novo koje je istovremeno i prastaro, otišlo je svom elementu, u područje izvan granica, o kojem se ne može pisati.

Ono pak o čemu se nešto može napisati je napisano.

Ono što je uskrsnulo od Ahaba ispričalo je priču, kao da se radi o nekom trećem, o promatraču, nekada sudioniku.

To je preživjeli član posade, koji poput bezazlena novorođenčeta plovim smirenim morem i ni divlje ribe, ni ptice ga ne diraju, sam sebe nazivajući siročetom, on koji na početku knjige kaže - zovite me Ismael.

Tako nam ostavljajući trag; putopis jednog čovjeka koji je okončao svoju borbu s iluzijom, koji ostaje kao svjedočanstvo, kao putokaz u zemlji bespuća, zemlji preko koje se mora proći do istine.

Tako knjiga Moby Dick može poslužiti onima koji se bliže prototipu čovjeka kakav je bio Ahab; onima koji se mogu prepoznati po tomu što:

-  stoje sami u ovom svijetu, usprkos mnoštvu koje ga nastanjuje;

-  otisnuti od poznate obale plove morem života, nezadovoljni, u nekoj nejasnoj potrazi;

-  sve češće u samoći svoje kabine crtaju mapu kretanja neke neobične nemani, jer ona kao da ruje u njihovoj nutrini oduzimajući im mir i zadovoljstvo, tjerajući ih tako da povuku sve svoje resurse kao za neku buduću borbu na život i smrt;

A i tako što su ponekada zbunjeni ili uplašeni, jer osjećaju kako se u njima podiže vatrena plima nekog praiskonskog impulsa, koja može u svakom trenutku provaliti i tko zna kuda ih odnijeti, izgledajući u očima njihova starog svijeta kao ludost.

Njima priča o Moby Dicku i Ahabu može poslužiti kao poziv da otresu strah koji ih možda sprečava da učine sljedeći korak i idu dalje, dok god ima dalje.

Jer, istina nema granica.