Memento mori
„Bez obraćanja pažnje na smrt svaka duhovna praksa će biti neautentična,
neprirodna.“
Milarepa
Smrt nije suprotnost životu, kao što se često pogrešno vjeruje.
Strah je suprotan životu.
Strah od smrti i svega ostalog.
Strah ja od ne-ja.
Strah iluzije od istine.
Razbistravajuće iskustvo u tom smislu može biti i posjeta groblju.
Dok prolaziš između grobova, ili dok sjediš među njima, um se smiruje i
povlači, pažnja se fokusira i stvari dolaze u jasniju perspektivu.
Ako se zadržiš u toj atmosferi pojavljuje se osjećaj kao da sjediš oslonjen o zid ničega, na rubu između vlastita postojanja i nepostojanja.
Pitajući se što je od to dvoje stvarnije?
I to pitanje kao da te odbacuje od zida-od-ničega, i vraćaš se, vraćaš izvoru - onomu koji te poslao na put.
Smrt je neupitna činjenica.
Ali smrt čega?
Svega onoga što možeš zamisliti da umre i nestane.
Svega onoga što si vidio da nestaje.
Ono što može ostati je nešto što nikada nisi vidio, niti možeš zamisliti.
To jeste.
To nešto što se ne rađa, niti umire.
Nešto istinito što izranja pri susretu sa smrću.
Kao tijekom posjete groblju.
Ili tijekom nekog drugog inicirajućeg iskustva.
Inicijacija znači početak.
Ponovno rođenje nakon smrti.
To može biti i neko drugo ekstremno iskustvo, kao ekstremni fizički napor.
Ako ga prihvatiš na granici izdržljivosti, bez otpora i poistovjećivanja, tada
možeš proći kroz portal pritiska materije i opažati stvari bez ograničavajućeg
osjećaja vezanosti.
Kao da si već umro.
To je autentična duhovna praksa.
Memento mori – prisjećanje smrti, ili prijateljstvo sa smrću.
Nije morbidno.
Prirodno je.
Kao penjanje na planinu.
Nakon uloženog napora stižeš na vrh drugačiji nego što si krenuo.
Jasniji, mirniji, lakši i usredotočeniji.
Bliži bogu, suncu, smrti i životu.
Postoji jedna planina, a vjerojatno i više njih, na čijem vrhu se nalaze grobnice.
Ova se nalazi u području nekadašnjeg carstva – Komagena.
Jednog od carstava koje je bilo i prošlo, u skladu sa sudbinom svih carstava s koordinatama u prostoru i vremenu. 
Na vrhu te Nemrut planine pored uušenog tumulusa, nalaze se i raskomadane statue bogova, kraljeva i kraljevskih životinja.
Kao ambivalentni simbol prolaznosti i neprolaznosti.
Kao simbol čovjeka.
I danas se ljudi penju na tu planinu, rano ujutro prije izlaska sunca da bi
svjedočili posebnu prizoru njegova pojavljivanja s vrha planine.
Ili da bi pozdravili stare bogove.
To penjanje nije mali fizički napor, u zoru, često po velikom vjetru i hladnoći
dok snijeg prekriva dijelove planine.
Teško dišeš, osjećaš bol u plućima i napor srca.
Usporavaš i zastaješ.
Ali ako ne odustaneš na kraju si gore, na vrhu, prije svitanja.
Spreman dočekati novi dan;
U društvu velikog kamenja koje kao da još uvijek svjedoči o nečemu, nekada - što nije mogla sasvim odnijeti struja vremena i proteže se neriješeno sve do sada.
I možda na trenutak osjetiš neku bliskost s tim dostojanstvenim glavama bez tijela, nešto zajedničko, skoro kao neku sućut
spram trenutne raskomadanosti nečeg nekada velikog i moćnog.
I tako ostaneš neko vrijeme u povezujućoj šutnji.
Na granici između noći i dana.
Kao u nekom sklopljenom savezu između života i smrti, iza koga se krije tajna istinskog života, izvan vremena i prostora.
I kada se vratiš ponovno u toplu i mirisnu dolinu u podnožju planine i možda veselo potrčiš, radujući se novom danu koga si budan dočekao u visinama, prati te taj osjećaj.
Kao molba da razotkriješ tajnu.
Tajnu iz koje proizlazi i taj
predukus slobode koji se upravo širi tvojim bićem, tražeći od tebe da ne staneš
na tome, da ideš dalje u njenu razotkrivanju.
Da prođeš kroz vrata straha i smrti, koliko god ih još bilo; da se kroz sve
velove iluzije probiješ do istine i uliješ u neprolaznu struju istinski živih i
budnih.
Napisala Eloratea
bglavac
irida
edin.kecanovic
