Prazni ljudi. Lutke. Kartonski isječci. Dronovi. Organski portali. Sporedne uloge. Zašto uopšte postoje ovi pojmovi? Oni su morali biti smišljeni od strane onih koji su nezavisno jedni od drugih primjećivali jedan te isti zagonetni fenomen, tako da se za tako nešto jednostavno ukazala potreba;  jer jednostavno, nije postojao neki zvanični pojam za to da se - za neke ljude čini da unutar njih nedostaje nešto veoma važno. Iako oni ne moraju biti manje inteligentniji, uspješniji ili fizički zdraviji od bilo koga drugog, oni u svakom slučaju ne pokazuju nikakve indikacije da u svojoj svijesti posjeduju više komponente.

Tokom ovih godina primio sam mnogo mejlova od čitaoca koji su došli do istog zaključka. Oni su primjećivali kako su neki ljudi bili čudno jedno-dimenzionalni i šuplji iznutra. Tu opservaciju nije toliko teško propustiti, međutim, nju se lako može ‘racionalizovati’, pogotovo u ovom modernom društvu ispranog mozga politički ispravnim ali nerealnim konceptom da smo svi potpuno jednaki na svaki način, što ignoriše funkcionalne razlike usljed environmentalnih, genetskih i što je najvažnije, metafizičkih faktora.

Pozadina

Ta misao o praznim ljudima prvi put mi se pojavila 1999. godine, kada sam istraživao sociopate i psihopate, čije se mentalno stanje u medicini naziva “antisocijalnim poremećajem ličnosti (APL).” Moje interesovanje u vezi s ovom temom proizašlo je iz toga što sam godinama morao da živim s nekim za koga sam tek kasnije utvrdio da posjeduje sve znakove da pati od sociopatije. Bezdušan i bez srca, to su samo opisni pojmovi, međutim, tada nisam bio svjestan koliko su ti pojmovi bili i bukvalno tačni. Kod te osobe sam primjetio jednu prazninu iza njenih očiju i jednu veoma plitku svjesnu suštinu, za šta se činilo da je predstavljalo temelj njenog ponašanja.

Na kraju, shvatio sam da je isto to temeljno stanje bilo prisutno i kod nekih drugih koji nisu spolja izgledali sociopatično, međutim, njihova bezdušnost je bila maskirana jednom veoma dobro društveno adaptiranom vanjštinom. Drugim riječima rečeno, ono što se u psihijatriji označava kao APL, bila bi samo jedna ekstremnija, kriminalnija i prljavija manifestacija poremećaja koji je inače zastupljen mnogo šire ali na jedan društveno prihvatljiviji i manje inkriminirajući način. Ovo poslednje se može odnositi na jedan veliki broj praznih ljudi koji su prisutni u populaciji.

Pa, dobro, šta to nedostaje kod njih? Odgovor će postati jasan nakon što sagledamo njihove uobičajene načine ponašanja i karakteristike svijesti.

Bihejvioralne i psi-karakteristike

U svom ponašanju, oni imaju tendenciju da budu glatki, plitki, egoistični, narcisoidni i svjetovni. Materijalno su nastrojeni i ponašaju se na predatorski način. Ponekad su te njihove karakteristike maskirane jednom ispoliranom socijalnom vanjštinom, međutim, svako s jednim pronicljivim okom moći će vidjeti kroz njihovu masku. Njima nedostaje individualnost, nezavisno razmišljanje i jako naginju ka pridržavanju mentaliteta stada. Nedostaje im jedno razumijevanje za sve što se nalazi izvan materijalne sfere njihovih pet čula i ne interesuju ih metafizičke stvari, osim u slučaju kad ih koriste kao pribor za poboljšavanje svog društvenog imidža. Čini se da su nesposobni da osjećaju empatiju, da se upuštaju u neku potragu za dušom, kao i za jedno svjesno samopožrtvovanje. Bez obzira na to, u prisustvu drugih oni su u stanju da demonstriraju brižnost, sućut ili altruizam, s ciljem manipulacije društva; na primjer, oni mogu da liju krokodilske suze kako bi kod drugih izazvali sažaljenje, ili da učine nekome nešto dobro samo da bi izazvali kod njih osjećaj zaduženosti što će kasnije moći dobro naplatiti.  

Vidovnjačko skeniranje njhove svijesti otkriva nešto interesantno. Njihova suština je nekako prosta, plitka i inertna, čak i kad im je intelekt veoma razvijen. Za razliku od drugih ljudi, njihova energija svijesti je više difuzna, mutna, nestalna i više amorfna, nego čvrsta, jasna, kristalna i koncentrisana. Drugim riječima rečeno, njihovi umovi liče na dvorce od pijeska umjesto na prave dvorce. Njihovim tijelima upravlja nešto animalno i rudimentarno. Čini se da oni imaju jednu budnu svjesnost sličnu onoj koju imaju životinje, dok ne posjeduju jednu samo-svjesnost koju bi ljudi trebali da imaju. Između svjesnosti i samo-svjesnosti postoji jedna važna razlika.

Duh: komponenta koja nedostaje

Faktor koji kod njih nedostaje morao bi biti nešto što oplemenjuje biće samo-svjesnošću, odlučnošću i sposobnošću vrednovanja transcedentalnih ideala. To se nalazi izvan onih običnih fizičkih faktora u smislu nedostatka određenih dijelova mozga, poremećene genetike, lošeg odgoja jer se ovo odnosi samo na greške u hardveru i programiranju biološke mašine, dok se ovi problemi više odnose na svijest koja upravlja tom mašinom.   Ono što intuitivna ili vidovnjačka percepcija otkriva o svijesti tih ljudi podrazumijeva metafizičke faktore.

Kako da nazovemo tu višu komponentu svijesti koja nedostaje nekim ljudima? Ona se obično naziva dušom, međutim, ovo je u prošlosti izazivalo dosta zabune. Na primjer, oni koji se ne bave dublje ovom tematikom pod pojmom “bezdušan” će smatrati nekoga ko je “potpuno lišen svijesti”, dok u stvarnosti to podrazumijeva “nedostatak individualizirane svijesti”. Ne, oni imaju neku vrstu energije duše samim tim što su živi, međutim, duša je  protkana s jednom višom iskrom koja podrazumijeva istinska osjećanja i samo-svjesnost.

Odatle ću nazivati tu višu iskru “duh” (“spirit”, prim. prev.) i definisati je ovako: duh ili spirit je jezgro individualizirane svijesti, onaj stalni aspekt nečijeg bića koji predstavlja njegovo istinsko Ja, koje akumulira iskustva i duhovnu mudrost tokom cijelog života, koji preživljava smrt i ostaje neoštećen tokom reinkarnacija nastavljajući svoj rast ka ispunjenju svojih potencijala. To je božanska-iskra, sjedište slobodne volje, holografski fragment Kreatora koji obitava u samom centru vašeg bića, ono stvarno “Ja” koje ste vi, onaj unutrašnji svjesni posmatrač koji je čak sposoban da posmatra i svoje vlastito samo-posmatranje.   

Čini se nemaju svi ljudi duh. Odatle, oni nemaju samo-svjesnost, individualnost, mudrost, empatiju, kreativnu inteligenciju i savijest. Ono što dalje potvrđuje ovu hipotezu je da se, kako će to biti dalje diskutovano ispod, u njihovim životima može primjetiti jedan potpuni nedostatak sudbine, sinhroniciteta, simboličkih snova, duhovnih lekcija, rasta duše i karme. To se može i očekivati ukoliko oni nemaju u sebi nešto permanentno što može preživjeti smrt i reinkarnirati se, jer se samo duh može obogatiti uz pomoć takvih stvari. Bez duha, oni su privremena bića, čija se svjesnost formira kratko nakon rođenja i rastapa se kratko nakon smrti. A ako je tako, onda za njih duhovne lekcije neće imati nikakve svrhe, karma iz prošlih života neće postojati, tu nema ni ‘višeg Ja’ koje bi igralo ulogu vodiča ili pokrovitelja, niti će takvi ljudi imati neko istinsko interesovanje za bilo šta što bi koristilo nečemo što bi bilo izvan njihove sadašnje smrtne egzistencije. Odatle ne bi trebalo biti nikakvo čudo to što će ti ljudi imati materijalističke i svjetovne ambicije; što se može lako potvditi opservacijama.

Druge komponente

Kako ovo možemo bolje razumjeti? Uz pomoć razumijevanja različitih komponenti i toga kako se one kombinuju čineći cjelokupno biće, mi možemo steći neku sliku o mnogim razlikama i sličnostima između ljudi s duhom i ljudi bez duha¹.

Pored duha, tijelo i duša podrazumijevaju druge dvije komponente. Duša je nefizikalni energetski interfejs između tijela i duha. Okultisti razdvajaju dušu na eteričko i astralno tijelo. Gorepomenuti “prazni” ljudi imaju tijela i duše, ali nemaju duh. U tom smislu, jasno je to da oni imaju neku vrstu energije svijesti ali ne posjeduju ono stalno jezgro koje zadržava kontinuitet kroz inkarnacije.

Duša se sastoji od dvije komponente, eteričke i astralne. Eterička komponenta je jedno kvantno određeno polje koje štiti fizičko tijelo od entropičke dezintegracije. Ili jednostavnije rečeno, to je životna-energija koja štiti tijelo od trulenja. Njena astralna komponenta je više apstraktna i neopipljiva. Ona služi kao sjedište svjesno doživljenih osjećanja i patnji. Osjećanja nisu samo hemijske reakcije u mozgu, niti su ona apstraktne misli uma. Ona su više živahne energije koje se nalaze negdje između, a ta tampon-zona između potpuno fizičkog i potpuno metafizičkog je astralna komponenta duše.

Tijelo i Ego

Tijelo je biološki instrument uz pomoć kojeg ulazimo u interakciju sa fizičkom životnom sredinom. Tijelo dolazi sa svojim vlastitim nasljednim predispozicijama, biološkim nagonima i instiktima, i biološkim algoritmima koji su utisnuti u njega kroz socijalno programiranje. Ti deterministički uticaji se isprepliću tvoreći jednu vještačku inteligenciju u osobi, koja ima prirodni zadatak da upravlja tijelom kao što kompjuterski auto-pilot upravlja nekim avionom.   

Ta vještačka inteligencija se odatle naziva – “ego”. Njegova temeljna svrha je da osigura opstanak tijela optimizirajući njegovo ponašanje u skladu sa okolnom fizičkom i društvenom sredinom. Drugim riječima, vanjsko kondicioniranje programira ego kako bi mu to omogućilo opstanak u sredini iz koje to kondicioniranje potiče.

Međutim, ego ne posjeduje svoju vlastitu istinsku svijest. To je samo jedan kompjuter koji radi uz pomoć nervnog (i preko proksija – eteričnog) hardvera koji simulira jednu živu jedinku. Njegova glavna prednost je u tome što, s obzirom da je to samo kompjuter, on treba samo mehanički da procjenjuje situacije i reaguje na njih, umjesto da ih duboko i svjesno kontemplira, tako da on može mnogo brže da reaguje u nekim vanjskim situacijama ili događajima. 

S gledišta duha, ego služi kao jedan softverski uređaj koji automatizira interakciju s drugim ljudima, i pruža jednu masku identiteta, koji je programiran od rođenja u skladu sa lokalnom životnom sredinom. To je nešto slično onom avataru igrača u Sims igrama, koji izgleda i ponaša se kao jedna osoba, dok se čini kao da se bavi nekim svojim vlastitim poslovima za vrijeme kada igrač ne upravlja njime.

Problem je u tome što je ego jedan cjelokupan proizvod prošlosti, dok se duh potpuno nalazi izvan linearnog vremena. Prvi je potpuno determinističan, drugi je potpuno nedeterminističan. Prvi je jedno pojavno svojstvo materije, dok drugi predstavlja jedan stalni kondenzat svijesti. Njih dvoje imaju impulse koji su često dijametralno suprotni, jedan vuče prema materiji, drugi prema duhovnosti. Naša svakodnevna svijest, takođe poznata i kao – ‘niže ja’, predstavlja jednu mješavinu sastavljenu od obe ove komponente, dakle, jednog dijela duha koji prosijava kroz masku ega i identifikuje se s njim, slično kao što neki vozač utone prilikom akta vožnje auta, tako da za njega auto postane nešto kao produžetak njegovog tijela.