Linija života

«Tko bi bio ti bez svoje priče?
Nema priče koja si ti ili koja bi vodila k tebi.

Svaka priča vodi od tebe.
Obrni to; razriješi to.
Ti si ono što ostaje od svih priča.
Ti si ono što preostaje kad se priča shvati.»

Byron Katie

Ljudi su poput gospodina Linea, iz crtića La Linea, nacrtane linije oko sjene, lika koji se kreće duž nacrtane linije.

Pri tomu nailazi na razne prepreke i žali se zbog njih.

Privlači pažnju na sebe, dozivajući kreatora u pomoć.
A zbog prirode karaktera i linije kojim se kreće tu je uvijek opasnost od njenog naglog i iznenadnog završetka.

Zarobljen u svijetu misli čovjek na sličan način provodi život.

Ogromna se energija troši na sastavljanje komadića, događaja, životnih očitovanja u kontinuiranu liniju životne priče i zamišljenog karaktera; na takozvano samoodržanje.

No koga ili čega?

Nije tu u pitanju prirodno biološko preživljavanje organizma, već psihološko preživljavanje karaktera.

Mehanizam se odvija nesvjesno tako da čovjek ni ne zna što se događa, niti kako bi se energija mogla drugačije trošiti.

Jer ni nema je obično dovoljno da bi uvidio što se događa.

A priča teče dalje svojim tokom.

Ponekada ima lijepe dijelove, gospodin Linea zadovoljno pjevuši duž svoje linije. Ali onda se iznenada nešto nepredviđeno događa i on je iznenađen, uzbuđen, često ljut, frustriran i žali se tvorcu.

Nekada jednostavno ne vidi više nastavak puta ispred sebe.

No svaki kraj, svaki iznenadni događaj, ili prepreka mogu poslužiti za čovjekovo buđenje u i iz životne priče.

Prije nego se linija života definitivno završi.

Val šoka, kao energetski udar može biti iskorišten za jasnije viđenje stvari; a to uvijek znači vidjeti da su misli – misli, ne stvarnost.

To je početak viđenja stvari kakve jesu; Direktnog opažanja; koje je samo po sebi neutralno i bez-naporno.

Najveća pogreška i ljudi koji okreću svoju pažnju unutra je poistovjećivanje osjećaja života, životnosti, prisutnosti - s mišlju „ja“ i automatskoj interpretaciji postajanja nekog subjekta koji živi život, svoj vlastiti život.

Ali dali je to tako?

Ili si samo pričamo priču i zaboravljamo da je to ipak samo priča?

A život jednostavno teče.

Bezoblično se očituje u oblicima u skladu s nepoznatim, ipak postojećim ritmičnim planom, uvijek dalje?

I da nema i ne može biti ničega izvan njega.

Izvan onoga što upravo jeste sada i ovdje.
Scenarij se odvija svojim tokom i nije ga potrebno neprekidno podupirati.

Sudbina je karaktera vezana za scenarij. Ali to nismo ni ti ni ja.

Gdje je „ja“ za koje misliš da postoji, koje si ti, kada ne misliš o njemu?

Potraži što je stvarno i kada nema priče.

Što je sada i ovdje stvarno, što čini direktno iskustvo, a ne samo misao o njemu?

Eloratea