Prof. Jorge A. Livraga

Egipat, nama kao i stručnjacima koji su se predali proučavanju njegove povijesti, ostaje velikom enigmom, nečim što se ne može razumjeti. Valja nam dakle tragati, ne samo pomoću našeg razuma, već i drugim putevima, za uzrokom njegove velike dugovječnosti kao civilizacije. Egipat će se projicirati, posredstvom prvih inicijacijskih majstora, sve do Grčke, dostigavši njezino Zlatno doba, odakle će prijeći u Rimsko carstvo; njegovi će elementi, putem svih naroda koji ulaze u odnos s Carstvom, putem alkemičara i astrologa, dospjeti sve do današnjih dana. Postoji jedna uistinu zanimljiva činjenica koju sam promatrao u nekoliko navrata. Kada smo u Louvreu, u British Museumu ili Metropolitanu, nailazimo na gomilu turista koji hodaju iza vodiča; i dok ovaj ide naprijed i pokazuje umjetnička djela, ljudi pričaju, međusobno razgovaraju, postavljaju si pitanja... ali odjednom, taj žamor prestaje, vodič praktički više ništa ne objašnjava, a ljudi prolaze u tišini, gledaju, promatraju... jer su stigli u egipatsku dvoranu. Čak i u muzeju u Kairu možemo vidjeti kako ljudi ulaze kao turisti i kako, što dalje idu i gledaju te velike mase, te čudne oči drvenih statua koje ih promatraju, te rijetke metale, postaju tim tiši, šute i ulaze na put misterija i enigmi gdje se oni sami u sebi pitaju što to upravo vide. Sudbina, Moare (grčka božanstva sudbine), sreća, kako god mi to nazvali, omogućili su mi da posjetim mnogo mjesta u svijetu za koja kažu da se konkretizirala metafizička sila, i uspio sam vidjeti na koji se način, na tom mjestu koje se danas naziva Egiptom, konkretizirala ta metafizička sila tako da, ne samo da je imala ogroman povijesni kontinuitet u vlastitoj evoluciji, to jest od onoga što možemo nazvati arhaičnim ili predinastijskim Egiptom sve do kasnog Egipta, doba Ptolemejevića i Rimljana, nego da također ima utjecaj još i danas. Da bismo govorili o tom utjecaju, priličilo bi možda definirati što je to magija. Vrlo je teško definirati nešto osobito vitalno i duhovno. Svatko od nas može lako definirati bilo koji materijalni predmet, ali ako se treba definirati što su život, smrt ili ljubav, pitanje postaje složenije. Uzalud svi mi znamo što je ljubav, svatko od nas ima svoju definiciju, a jedini zajednički nazivnik bilo bi ono što razlikuje ljubav od mržnje. Također, kad govorimo o magiji, prva stvar je ne poistovjetiti ju s vađenjem zeca iz šešira. Tu se ne radi o magiji, već o opsjenarstvu, ili sjećanju na nešto što se možda nekad dogodilo. Ostaje ponekad, u narodima, sjećanje na stvari koje su se dogodile, poput sjećanja koje čuvamo o našem djetinjstvu, i koje ne možemo sa sigurnošću smjestiti, o kojima ne možemo reći kad su počeli i kad su se završili, a koji ipak utječu na naš život i preplavljuju ga sve do našeg izražavanja i jezika. Tako magija nije takav skup manje ili više izvanrednih djela, opsjenarstva, manje ili više čudnih stvari koje se mogu učiniti ne bi li se zabavila publika. Istinska magija, jedina koja jest, nije stvorena da bi se zabavila publika, jer je ona Velika nauka, duh stvari, tamo gdje se one stvarno nalaze. Mi volimo umjetnost, znanost, stil života, način bivanja: na tom mjestu, na tom križanju gdje se susreću naše ljubavi, gdje se nalazi ono najbolje nas samih, gdje je srce života, tamo je magija. Evo velike nauke, znanja, ezoteričkog srca svih stvari; sjeme sveg voća, motor koji oživljava sve mehanizme povijesti, ono što svi mi imamo u nama, iako to ponekad niti ne znamo definirati riječima. Francuzi to nazivaju "šarmom"; dok mi možemo govoriti o simpatiji, a drugi će to nazvati na tisuću drugih načina. To je ono što imamo unutar nas, s onu stranu naše kulture ili nekulture, naše dobi ili načina odijevanja; to je ono što je posve blizu našeg srca, naše duše, što nam omogućava, na neki način, ostvariti čuda, napredovati u životu, činiti djela; ono što nam, na neki način, omogućava biti ono što jesmo. Tamo, u srcu života svakog od nas, nalazi se ta iskra koja je magija. Od početka vremena, otkad je čovječanstvo čovječanstvo, čini se da ta iskra koju nosimo svi u nama, želi, kod pojedinih, najprobuđenijih u duhovnosti, ujediniti se i pokoriti kako bi tvorila duhovnu silu pomoći svim ljudima. Drevni tekstovi kažu da su nam bogovi pomogli da ju postignemo; da su ti bogovi, ili superiorna bića, došli k prvim ljudima i dali im tu iskru, kao i mogućnost da se njome služe u znanosti i umjetnosti, da oblikuju kulturne i civilizacijske sheme i omoguće doticaj s nevidljivim, s onu stranu povijesne periodičnosti. Ako promatramo religijske događaje koji su slijedili tijekom povijesti, vidimo da čovjek, u određenom trenutku, kleči ispred morske školjke na obalama Afrike, na primjer, ili ispred kosti lubanje u Srednjoj Europi, ili pak pred obeliskom u Egiptu. Ali ovdje se radi o vanjskim oblicima. Postoji nešto što prethodi svemu tome. Drevne knjige kažu da je prije mnogo milijuna godina, na neki način, magija došla na svijet. Ljudi su se inicirali i bili su adepti te magije, te sposobnosti da se upoznaju sa svime, da imaju ključ koji može otvoriti različita vrata Prirode, počevši s onima koja mi sami posjedujemo. Tako je čovjek počeo upoznavati samog sebe, razumjeti da je nešto više od malo mesa, da se sastoji od mnogo suptilnijih tijela; da svemir također nije jednostavan neprijateljski fenomen, već makrobios, veliko živo biće i da postoji fizičko i metafizičko jedinstvo između svemira, to jest dijela koji je mogli bismo reći izvan nas, i tog mikrokozmosa koje je ljudsko biće. Tako su se rodile znanosti, poput astrologije, na primjer, koja uspostavlja vezu između položaja zvijezda i osoba, ne samo u trenutku rođenja već samog začeća i također onoga što im se može dogoditi u životu, baš kao što govori o njihovoj prirodi i osobinama. Možda ste vidjeli kameje posvećene caru Augustu. August je astrološki pripadao znaku Djevice, ali na svim njegovim kamejama bio je simbol Jarca. Zapravo, u Antici, horoskop se izrađivao od trenutka začeća osobe i jedan drugi, sekundarni, od trenutka presijecanja pupčane vrpce. U stvarnosti, postoji također i treći oblik horoskopa, koji se odnosi na individualizaciju osobe, na drugim ravnima svijesti, već milijunima godina. Te drevne magije prenosile su se s jednog mjesta na drugo. Drevne knjige kažu da je zemlja nekada imala drugu konfiguraciju; to je danas dokazano znanstvenim sredstvima. Kontinenti slijede zakone izostatičke ravnoteže. Dizali su se, spuštali, premještali i mijenjali mnogo puta. Isto tako, odnos s ekliptikom se promijenio – ekliptika je ravan na kojoj se planeti teoretski okreću oko Sunca – tako da danas nalazimo ostatke ugljena na Antarktici. Tako da je taj, danas zaleđeni, kontinent gdje rastu samo lišajevi, nekad bio mjesto prekriveno šumama nastanjenima velikim životinjama, čiji su se ostaci okamenili i na koncu pretvorili u ugljen. Svijet je nekoliko puta promijenio položaj u odnosu na ravan ekliptike, a također se i njegova temperatura promijenila nekoliko puta. Tajna doktrina, na primjer, spominje kontinente od kojih su nam ostala jedino, putem zapadne kulture, sjećanja na njihove posljednje fragmente, poput atlantidskog kontinenta. Posredstvom Platonovih zapisa, koji je rekao da je primio te informacije od Egipćana, znamo za postojanje posljednjeg ostatka atlantidskog kontinenta, koji je on nazvao Posejdonijom i koji je navodno potonuo u Atlantski ocean prije nekih jedanaest tisuća pet stotina godina. Francuske znanstvene misije uspjele su pronaći, od pedesetih godina, niz elemenata usred Atlantika koji ukazuju na prethodno postojanje kontinenta. Našli su ispod mora, na primjer, ostatke lave okamenjene u dodiru sa zrakom i također nekoliko ostataka slatkovodnih riba. Tako dakle, u danom trenutku, postojanje Atlantide kao kontinenta je dokazano. Ono što nije znanstveno dokazano, zato što nemamo materijalnih elemenata, a i zato što ne znamo protumačiti ono što imamo, jest postojanje civilizacije na tom kontinentu. No budući da čak i na malim otocima u Pacifiku ili na bilo kojem mjestu na kugli, nalazimo ljude koji su naselili zemlje, moramo logično svesti zaključak da, ako je postojao tako veliki kontinent na maloj udaljenosti od onoga što je danas Amerika i jednako maloj udaljenosti od današnje Europe i Afrike, taj je kontinent također morao biti nastanjen. Štoviše, taj se kontinent spominje, s datumima koji međusobno odgovaraju, kako od strane povijesnih naroda Amerike, tako i onih u Europi, Africi i Aziji; tako se, u knjigama Indije, pojavljuje pod imenom Lanka, to jest Veliki Otok. Kaže se da u trenutku nastanka tog kontinenta, ili tijekom njegova nestajanja - budući da prije nego je Posejdonija potonula, prošle su tisuće godina konvulzije za vrijeme kojih je veliki matični otok bio uništen – misteriji, magija, ta esencijalna magija koja ujedinjuje Volju (prva zraka) i ceremonijalnu magiju (sedma zraka), koja se pretvara u harmoniju putem opozicija (četvrta zraka) bili su preneseni u drevni Egipat. On se tada nije tako zvao, jer je "Egipat" riječ potekla iz grče riječi koja znači "tajno mjesto", "mjesto misterija". Čini se da se Egipat, prema onome što možemo primijetiti, zvao Kem, spaljena zemlja, crna zemlja. Pojedini kažu da je to zato što je Sunce palilo zemlju a drugi zato što blato Nila, koje je tamno, zapravo potječe iz Kema, odnosno Egipta. U današnje vrijeme su te stare tradicije bile potvrđene. Znamo da Egipat nije uvijek imao istu geografsku konfiguraciju; naprotiv, na sjevernom dijelu, što mi poznajemo kao delta Nila, i od posljednjeg vodopada prema Sjeveru, Egipat se podigao u doba relativno blisko našem. A ono što nazivamo pustinjom, Sahara na arapskom, niije ništa drugo doli morsko dno. Zato još u pijesku pronalazimo fosile morskih riba i životinja. Ezoterički anali kažu da Egipat potječe od prije nekih šezdeset tisuća godina, s inicijacijskim grupama koje su bile na južnom dijelu, na mjestu gdje se nalaze Luxor, Teba, Abydos i drugi gradovi; dio blizu Nubije. Na Sjeveru je bilo nekoliko otoka, koji se još pojavljuju kao takvi usred pijeska, gdje su bile podignute misteriozne piramide i sfinga. Knjige kažu da se u unutrašnjosti velike piramide nalazi kartuša koja sadrži Keopsove hijeroglife, što bi mu odredilo mnogo noviji datum. Ono što knjige ne govore, po običaju, jest na kojem mjestu se nalazi ta kartuša. Ne može se navedena kartuša pronaći ni na jednom kamenom dijelu piramide, već na spojnim točkama gipsa kamenih blokova otvora onoga što se danas zove kraljevom odajom. Tako, ta kartuša može biti i kasnijeg datuma. Štoviše, postoji drugi mali problem, da ne označava Keopsa, već Kem. To se protumačilo kao da označava Keopsa od putovanja Heroda i drugih Grka, poglavito Manetona, koji su nam ostavili popise onoga što mi danas poznajemo kao kraljevske dinastije, i faraone. Tako, mi ne dugujemo to tumačenje nijednom egipatskom dokumentu i, osim od Egipta novih dinastija, posebice XVIII. dinastije, vrlo je teško uspostaviti i još teže potvrditi što god to bilo. Tako dakle, drevna magija, drevno cjelokupno znanje, to tajno znanje, prošlo je kroz različite ruke da bi stiglo u povijesni Egipat, onaj koji mi možemo poznavati, barem relativno. Kako je nastao taj kontinuitet u misteriju? I kako je ta magija izdržala tako dugo? I na koji način? Vrlo je lako reći da su Egipćani, za vrijeme prvih dinastija, bili praktički u neolitskom dobu i da su, odjednom, izgradili piramide, hramove i sve ostalo. Ali to je potpuno iracionalno. Znanstvena sredstva upotrebljena u Velikoj piramidi, na primjer, otkrivaju tehničku savršenost koju možemo dostići tek danas; i možda čak ni tad, jer kako čovjek ide dalje, otkriva uvijek više čuda koja se tiču te kolosalne građevine. Pogledajmo jedan primjer.

U prošlom stoljeću divili smo se piramidi zbog njezine preciznosti kad se prvi put ispitala prvim teodolitima; ali kad se ispitala Invarovom vrpcom, vidjelo se da je mnogo preciznija. Danas, ona se mjeri elektroničkim sustavima i otkrivena je još veća točnost. To bi nas trebalo iznenaditi i navesti na zaključak da ćemo u budućnosti, možda, ako otkrijemo bolje tehnike nego današnje, moći cijeniti još veću razinu savršenosti. Ako znamo da je za jedno obzidavanje bilo potrebno dvadesetpet tisuća kamenih blokova i da je svaki od njih imao istu savršenost kao ona velikog paraboličnog zrcala poput onih koji se upotrebljavaju u astronomskim promatranjima, teško je povjerovati u čovjeka koji klesa kamen drugim kamenom.
Oni koji su posjetili ruševine Memfisa (ono malo što je od njih ostalo), možda su vidjeli čovjeka koji sjedi na zemlji klešući kamen pomoću drugog kamena. Već mnogo godina je taj čovjek tamo s istim kamenom i kad turisti prolaze, vodiči potvrđuju da je svaki kamen Memfisa bio tako isklesan. Iskreno, Egipćani bi oduvijek trebali raditi na Zidu Kobri, pogotovo ako se smatra da stanovništvo drevnog Egipta nikad nije premašilo dvanaest do četrnaest milijuna stanovnika.
Magija se, dakle, ne sastoji od izvlačenja zeca iz šešira ili stvaranja novčića u zraku. Magija je skup znanja koji obuhvaća jednako metafiziku kao i znanje o prethodnim inkarnacijama, kontakt s dušom ili pak znanja o tome gdje se nalaze naše vrline i mane, sve do primjene ovdje i sada znanstvenog ili umjetničkog aspekta. Egipat je preko te magije, tog znanja činio čuda. Na primjer, Egipćani su rezali diorit – kamen čiju tvrdoću nadmašuje samo dijamant – kao maslac.

Postoji, u njujorškom Metropolitan Museumu velika kanopa (pogrebna vaza) gdje se vidi da se ono što je rezalo diorit – ne znamo što to jest – pokretalo sedamnaest puta brže od dijamanta, odnosno, imao je tvrdoću sedamnaest puta veću od one dijamanta. Ali postoji problem: Egipćani nisu poznavali dijamant. Postoji drugi problem: napravljena je spektrografska analiza rezova koja je pokazala bakar, dakle očito je da bakar ne može rezati diorit.
Muzej Rodrigo Caro posjeduje jednu malu izidijsku vazu koja sadržava vodu Nila. Načinjena je od slitine bakra, kositra i drugih materijala koji sliče vrsti bronze ali koji, podvrgnuti tensiometru, pokazuju tvrdoću željeza. Evo primjera onoga što se može učiniti sa bliskim poznavanjem prirode.
Mnogo prije nego što se govori o nuklearnoj fizici, kada se mislilo da je svijet načinjen isključivo od molekula, kad su se rušile teorije Grka iz doba Demokrita, koji govore o atomima i čak i onome što je iznad onoga što mi nazivamo atomima danas, budući da "a-tom" znači ono što se ne može rastaviti, male čestice koje omogućavaju ne samo postojanje diferencijacije između fizičkih stvari već i da elementi sami mogu biti transmutirani i promijenjeni, drevna alkemija je već postojala. Neki tvrde da ta riječ ima podrijetlo u arapskom al kimiya a drugi u drevnom imenu Egipta Kem ili Kemur, ono što je spaljeno, što je crno.
Znamo također da su Egipćani sačuvali niz tehničkih znanja kroz stoljeća. Suočiti se s kamenim blokom od tisuću tona u zatvorenom mjestu, koji nema nijedan znak bilo čega što bi ga premjestilo, nevjerojatna je stvar. Postoje samo dvije mogućnosti: da su Egipćani posjedovali nama posve nepoznate instrumente, od kojih nije ostalo traga, ili da su mogli na neki način neutralizirati silu težu velikih masa kamena, što, danas to znamo, ne bi bila nemoguće iz znanstvenog gledišta. Egipćani su tijekom vremena sačuvali tajnima ta moćna znanja.
Mnogi su se žalili da je egipatska umjetnost okamenjena umjetnost. Oni kažu, djelomično s pravom a dijelom u krivu, da je egipatska umjetnost prvih dinastija praktički ista kao ona koja se može naći u saitskoj epohi. Za specijaliste, nije točno istovjetna, jer se savršeno razlikuje hijeroglif iz prvih dinastija od hijeroglifa Novog Carstva koji se, štoviše, čita na drugačiji način. Prvi su grafički hijeroglifi koji se čitaju u konceptima. Zatim će postati silabički, zatim alfabetski. Kasnije, postat će pismo nazvano demotičko (od demos, narod) koje će pak biti podrijetla onoga što mi danas poznajemo kao arapsko pismo, koje se piše s desna na lijevo.
Ti su hijeroglifi imali jednu drugu karakteristiku: njihova boja je imala jednako tako značenje. Na jednom skarabeju u muzeju Rodrigo Caro ima nekoliko hijeroglifa u crnoj i crvenoj boji; ono što je pisano crnom i ono pisano crvenom bojom ne označuje istu stvar. Radi se o činima da se izbjegnu fizičke i metafizičke zmije, zmije astralne svjetlosti, jedna vrsta elementala koji nas mogu napasti u trenucima kad su naše psihičke zaštite slabe.
Sve što nalazimo u sredini ili na koncu Novog Carstva, jednako tako nalazimo i u počecima prvih dinastija. To je da umjetnost, iako postoje male razlike, u glavnim crtama ostaje ista tisućama godina.
Ako promatramo prikaz jedne od božanske trijade koje su postojale u Egiptu, Oziris, Izida, Horus, vidimo da su upotrijebljene neke ritualne boje specifične u njihovom prikazu, Izida mora biti na crvenoj ploči, Oziris na plavoj (posmrtno stanje) a Horus na žutoj ili zlatnoj poput Sunca. U Egiptu ništa nije slučajno, boje imaju svoje značenje, što se otkrilo nedavno, u XVIII. stoljeću, kad je uspjelo razdijeliti svjetlost na različite spektre, i kad se saznalo, malo kasnije, da postoje svjetlosni spektri nevidljivi ljudskom oku, kao ultraljubičasti i infracrveni.
Egipćani su sve to već znali, kako se to može utvrditi na ostacima njihovih papirusa i natpisa; neki od njih govore o vidljivim svjetlostima i nevidljivim svjetlostima, i o načinu na koji vidljive svjetlosti odbijaju ono što mi vidimo i nisu one boje koja nam se čini. Tako ako vidimo plavu sliku, to znači da ta slika sadrži sve boje osim plave, koja se očituje i vidi. Ta znanja, čije je otkrivanje vezano za tehnički napredak nedavno, već je bilo u posjedu Egipćana.
Dakle, zašto se egipatska umjetnost nije mijenjala, zašto su stopala bila u profilu a oči en face, zašto se sve činilo tako umjetnim? To nije umjetno, već jednostavno slijedi određene kanone tajnih odnosa koje poznaju oni koji su inicirani.
Ako pokažemo, na primjer, strujni vod nekome tko ne zna ništa o elektricitetu, pitat će se zašto je to tako, zašto ima različitih boja i čemu one služe. Očito je da mi činimo istu stvar s elementima koje ne znamo. Egipatski slikovni prikaz je izgubljena znanost, izgubljena umjetnost. Barem službeno.
Egipatska književnost i umjetnost predstavljaju varijacije na jednu temu, što također pokazuje stalnost onoga što nazivamo magijom, srcem stvari. To se pokorava određenoj evaluaciji svojstvenoj Egipćanima, što možemo vidjeti posredstvom Grka. Kad se dostigne savršenost stvari, mora ih se koristiti bez izmjena. Na primjer, ako netko hoda da bi stigao na vrh planine i kad jednom dosegne najvišu točku, nastavlja hodati, spušta se; dakle, inteligentan čovjek, kad stigne gore, prestaje hodati; može se okretati oko sebe, ali ne silazi.
Mnogi se pitaju nema li magija nešto dijabolično ili nemoralno.
Zašto ju ne znaju svi? Iz istog razloga što danas cijeli niz fenomena vezanih za atomske eksplozije nije poznat, jer je preopasno.
Upotrebljavati magiju, moći upravljati voljom, ne samo vlastitom, već i voljom drugih, nanijela bi nam niz nesreća izazvanih onima koji bi koristili to veliko znanje bez skrupula i nemoralno.
Uvijek se pokušavalo spriječiti da magijski osjećaj padne u ruke čovjeka zle volje. Odatle iskušenja inicijacije; samo oni koji su ih prešli su mogli biti majstori i ući u kontakt s elementima magije, koji su omogućavali, prije svega, jednu ideju o tome što je svijet u svojoj cjelokupnosti.
Ono što možemo učiniti na prvom mjestu o ovoj temi jest pokušati vidjeti koji odnosi postoje između različitih dijelova svemira i nas samih, koji se odnosi stvaraju unutar nas i koji odnosi postoje u svemiru; ne osjećati se samima, ni tjeskobnima, ne misliti da postoji prepreka između nas, već shvatiti da smo dijelovi jedne velike cjeline, velikog života, nečega što je upravljano, po svemu sudeći, voljom Božjom, onoga što je iznad nas; moći razvijati svoju unutarnju volju, volju bića, ovdje i bilo gdje.
Jedna od velikih inicijanata prošloga stoljeća, H.P.Blavatsky, govorila je da smo svi mi besmrtni, ali da mnogi uistinu padnu, jer su na neki način uvjereni da nisu besmrtni. Nedostajala im je poniznost drevnih putnika, hodočasnika koji su bosi išli u Santiago da Compostella; nedostajalo im je otkrivanje tih drevnih figura, drevnih svjedočanstava izgubljenog znanja; nedostajao im je pokušaj da se ponizno upitaju što znače, što jesu, što je omogućilo, tijekom tisuća i tisuća godina zadržati formu kulture i civilizacije, dok se naše u potpunosti mijenjaju izmjenom generacija i prekomjernom tehnologijom koja nas danas gazi i uništava.

Moramo pronaći nit tog magičnog kontinuiteta da bismo mogli oblikovati ujedinjeni svijet, svijet spojenih ruku, novi svijet, bolji svijet, u kojem se neće odbiti taj drevni magični svijet. Prisjetimo se uvijek simbola Ozirisa, biča i kuke. To su dvije sile prirode, ona koja privlači i ona koja odbija. To nisu izmislili Egipćani, nego je poteklo iz prirode. U svim stvarima postoji sila koja privlači i ona koja odbija. Naš planet se vrti oko Sunca jer postoji centripetalna sila koja ga privlači i centrifugalna koja ga odbija. Između tih dviju sila nalazi se ravnoteža i dobro djelovanje.
I mi sami se uvijek nalazimo između dvije sile. Pokušajmo shvatiti simbole drevnog Egipta; oni nisu ukrasni. U magiji nema ukrasnih simbola. Na egipatskom ceremonijalnom stolu rupe i žlijebovi nisu ukrasni (niti su izrađeni za otjecanje krvi žrtava!); analogni su strujnom vodu o kojem smo govorili: to su mjesta kuda prolaze energije. Svaka energija posjeduje boju, oblik. Ne možemo privući ribu na isti način kao mačku ili psa; svatko ima svoj oblik, svoj jezik, svoje iskušenje. Isto tako, sile prirode, one koje se premještaju u nama i oko nas imaju svoj oblik i iskušenje da bi funkcionirale. Mag ih ne invocira, on ih evocira. Mag poznaje puteve sila, on vlada tim putevima i čini da sile, u jedinstvu s njim samim, ostvare čuda za dobrobit čovječanstva.
To je istinski magičar, ostalo je laž, da bi se zabavili dokoni; ili su to pak drevna sjećanja, poput onoga na damu koja vuče karte ili čita linije dlana. Ona to čini a da ne zna zašto, jednostavno ima određenu senzibilnost i vrlo često dobro predvidi. Ali to su izgubljene znanosti koje su postojale u Antici. Linije naših dlanova, stopala, oblik našeg lica i njegovi izrazi imaju magično značenje, posve kao let ptica ili glas vjetra, ili tekućih voda. Tako, cijeli je svijet podložan pretvorbi u veliku knjigu, u ogromnu Bibliju, iz koje se mogu iščitati Božji planovi.

Kad uspijemo stupiti u dodir s magijom, možemo čitati te božanske planove. To ne donosi sreću; to jednostavno daje mudrost. Sreća, kako je rekao Pitagora, nije biljka zemlje.


Izvor: Continuité de la magie initiatique dans l'Egypte ancienne