I pijesak...

''...Ništa nije VAŠE. Baš ništa, shvaćate li? Ništa živoga VI ZAPRAVO NE POSJEDUJETE. Ni svoju odjeću pa ni svoja tijela. Sve je od Tvorca. Čak i pijesak je od Tvorca! Rodite se goli i bosi i umrete goli i bosi'' – govorio je učitelj povremeno mahajući rukama.

Jedno od najčešćih pitanja vezano za duhovnost u današnje vrijeme je: zbog čega duhovni učitelji naplaćuju svoje usluge? Ako su produhovlijeni što će im taj novac i takve cijene?!?

To doista zbunjuje sve one koji ''se interesiraju'' za duhovnost. One koji bi rado nešto radili, ali ne rade. To je zapravo većina onih koji imaju duboko u sebi poziv, ali koketiraju sa duhovnošću već tko zna koliko dugo. Zahvalan sam što mi je na to pitanje odgovoreno, isprva riječima, a zatim nutrinom. 

Pravi duhovni učitelj ne radi svoj posao zbog novaca, iako naplaćuje svoj rad sa ljudima kroz posvećenost Bogu. Ako se nađete u prilici biti blizu duhovnog učitelja na neki duži period uvidjet ćete da novac za njega/nju nema isti značaj kao onaj koji mu vi ili mi pridjevamo. Uočiti ćete, ukoliko nije riječ o šarlatanu ili nekome tko koristi stečene moći za manipulaciju i profit, koliko ta osoba poklanja i pored svoje ''naplate''.

Moram priznati da je pitanje naplate duhovnih dobara i mene opsjedalo prije nekoliko godina dok sam bio student sa vrlo malo novaca, a tečajevi intenziva su bili (i još su) po 300-400 eura.

Zašto bi ''prosvjetljenje'' ili tečaj osvješćivanja moralo toliko koštati? No eto, već u korjenu ja sam na novac gledao kao na nešto što nemam, bio je izvor moje frustracije i moga nedovoljnog samopoštovanja. A prava duhovna PRAKSA i njezini rezultati bili su nešto manje nepoznato. Unatoč svim knjigama, svim nastojanjima, težnjama, traganju – nisam posve shvaćao.

Kada bi ste na novac pogledali duhovnim očima i vidjeli njegovu pravu narav, te Vam iz toga ODNOSA PREMA NOVCU on protječe životom kao rijeka kroz tjesnac – tada ne bi ste morali ništa pitati.

Tako i majstor; on ne oskudjeva, niti se razbacuje, on samo pušta da ovaj teče kao energija. Slično tekućoj vodi, novac može ustajati, usmrdjeti čovjeka. Neprirodno je pokušati blokirati enegiju, iako je posve uobičajena praksa danas - pokušati gomilati (u brizi) ako je to moguće. Naime, iz te perspektive bi ste lako uvidjeli zbog čega učitelj naplaćuje svoj rad i svoj trud i svoj dar. I zbog čega prima.  

Čovjek današnjice toliko je materijalno isfrustriran i proračunat da od duhovjaka očekuje vidjeti nekakav herojski uzor kojemu ne treba niti zrno riže da bi živio, naime, da bdije od zraka i lebdi nad učionicom. Ili kao što učitelj kaže: da sam kao vrapčić na grani.

Mnogi duhovni učitelji današnjice uče nas kako se odnositi prema novcu i koja je njegova istinska narav. U materijalističko doba doista nam trebaju upute u ovladavanje energijom koja je novac tj. novcem kao energijom. Novac nije bitan, ali sigurno nije ni nebitan. U današnje vrijeme on ima specifičnu i dvojaku ulogu, onu vrednovanja i na žalost onu moći, samim time i manipulacije.

Kako znati zbilja primati novac i trošiti novac bez vezivanja za isti? Kako biti protočan!?!? – to nas uče  mnogi  današnji poslanici. Novac nije samo bitno zaraditi, već je bitan način na koji ga zarađujemo. Ljudi danas ne mogu uštedjeti i jer su isfrustrirani svojim poslom, a nezadovoljstvo hrane impulzivnom potrošnjom, često  izvan vlastitih mogućnosti.

Trpim ovakav rad pet /šest/sedam dana tjedno = zaslužujem nagradu i neću si je uskratiti. Otprilike takvo ''pozitivno potkrepljenje'' koristimo u našem amaterskom odgoju sebe samih. Praksa trpljenja. Osnovana na pogrešnoj teoriji. 

Čovjekov odnos prema materijalnosti jedna je od  temeljnih lekcija na ovome svijetu. Ego po svojoj prirodi posvaja i poistovjećuje sebe do određenog dijela sa onime što posvaja.

Predmeti govore o njemu/njoj. ''Posjedovanje'' i baratanje zgrušanom energijom koju doživljavamo uskim spektrom osjetila i nazivamo ''zlatni sat'', ''sportski auto'' ili ''kuća na moru'' praksa je najčešćeg oblika iluzije materijalnosti. Prastara vijest. Znam.

Einstein je komično sročio kako je materijalni svijet iluzija, iako jedna vrlo uporna iluzija. Bilo da je govorio u vjerskom ili kvantno fizičkom aspektu, bio je u pravu.

Onima koji su donekle osvjestili sebe možda nije teško uvidjeti istinitost toga da doista živimo u iluziji ako mislimo da su majica na našim leđima, naš kompjuter i auto za koji smo radili sve te sate doista u stvarnome smislu naši, dio nas, slika nas, naš identitet, ali velikoj većini nas teško je doista zaživjeti tu spoznaju.

Spoznaju da su stvari samo oblik tečne i protočne energije koji poklanjamo svijetu i svijet nam vraća po našem izboru, otvorenosti i mogućnostima. Spoznaja da su stvari doista samo sjena lišća na vjetru za oblačnoga dana. Kao dio Boga, božanskog plana i volje - one jesu svete, ali opipljive stvari su jednako tvarne i naše koliko i treperavi dim, voda ili zrak. Nitko nema vodu, mi samo koristimo vodu, kanaliramo je.  Zadržavanje vode je, metaforički i doslovno, poremećaj.

Dovoljno je pogledati vlastite roditelje i njihovu životnu borbu za ''srećom'' i ''mirom'', za svojim otokom pod suncem –  materijalnom sigurnošću. I dalje im grč straha prošarava lica i potkrada san, a vjeru ima klima briga o vječitom sutra.

Teško je pojmiti čovjeku da i bez svega što naoko posjeduje baš ništa bitnoga izgubio ne bi, niti bi mu bilo uskraćeno.

Današnji standardi sreće nemaju istinsku vezu sa srećom. No bez osobnoga iskustva takve istine nisu baš na raspolaganju da bi se zaživjele same po sebi jednog.

Po prirodi, energija i vjera nisu nešto što će grafikon ili argument učiniti vjerodostojnima. Nećemo moći sve istine matematički opisati. Barem one najveće opiru se djetetu logike. Teško je pojmiti i zaživjeti da ''stvari'' dolaze na najneposredniji način od Boga, i da su tečne, i da nisu mjerilo nas, iako u današnje doba ''govore o nama''.

Također, druga strana medalje je jedna široko rasprostranjena iluzija koja nastaje čak pri samoj duhovnosti; ona koja se povodi za dojmom da posjed/novac/materijalna dobra bivaju suvišnosti kojih se treba odricati i koje trebamo prezirati. Naravno da nisu.

Dijelom je to zastarjeo judeo-kršćanski obrazac koji se izvitoperio ili ostao ''nedotumačen'', a dijelom fatalistička krajnost kojoj je čovjek često sklon. 

Naime, nismo došli da odbacimo stvarnost već da njome gospodarimo. Stvarnost je pitoma i draga živina ako joj pristupamo kao gospodari svoje duše, i služimo. Ali, tko od nas ima hrabrosti služiti? Tko ima hrabrosti biti ponizan? I tko uopće zna, da se time dobije više nego svim zgrtanjima i proračunima?

Naime, stvari nisu dobre ni loše, pogrešan  je naš odnos prema njima, a samim time i odnos prema sebi i drugima. Čudnim čudom, oni koji daju i naoko ''rasipaju'' prema drugima i braći - uvijek imaju dovoljno i nikada ne oskudjevaju, dok oni koji zgrću i imaju čitave otoke i spilje bogatstva većinom uvijek trebaju još, ćešće vide ono što im fali, a čemu teži njihovo djelovanje. Zar je teško uvidjeti jednu suptilu zakonitost?

Slično kao i ego (kategorijama omeđeni racio te navigator u fizičkome svijetu) sa kojime se duša združila tako i materijalno  u materijalnom svijetu ima svoje mjesto i svoju svrhu.

Nismo bez razloga posađeni upravo u ovim sferama i ovim lekcijama. Svatko od nas ipak ima drugačiju priču, nemamo svi iste lekcije, iste karme, niti iste sudbine.

U Božjim očima, barem kako sam ja shvatio riječi onoga čiji pogled je mnogo dublji od moga, za neke je najbolja stvar prosperirati dok je nekima potrebno posve se odreći svih posjeda. Ovisi o slučaju i lekcijama. Poanta je da se riješimo navezanosti i postanemo protočni.

Onaj koji posve ne cijeni novac trebao bi ga početi cijeniti, zaraditi te zavrijediti, onaj koji štuje samo novac mora ga protratiti da bi vidio da novac nije božanstvo, već samo oruđe materijalnog svijeta - a sve to da bi stvari sjele na svoje mjesto, a priča krenula svojim tokom. 

Jer što su doista u svojoj srži – materijalna dobra?

Ekonomski i pravno gledano novac je samo apstraktni dug.

Prirodoslovno; materija je zgusnuta energija na nešto sporijoj vibraciji.

Mentalno, novac je način vrednovanja sebe i svoga rada, jer je rad temeljni vid funkcioniranja i opstanka u materijalnom svijetu. Još bitnije i posve zaboravljeno - rad je osnovni način slavljenja Boga.

Nadalje duhovno, novac je opet samo vid energije i protočnosti kao odnosa sa svijetom i ljudima.

Nekoć prije nije bilo novca, a u nekoj budućnosti opet ga neće biti. Naime, u ovom periodu Zemlje i duhovnog razvoja, po Vedama poznato kao ''kali yuga'' novac postaje mjerilo svega, pa tako i nomen ''propasti'' čovjeka i božanskih vrijednosti. Mi koji živimo u ovome dobu ne možemo funkcionirati bez novca. Služiti Boga ne znači odreći se materijalnoga.

Boga se itekako služi zarađivajući za sebe i svoje te ostajanje čestitim u strukturi koja okreće leđa pravim vrijednostima. Izazovi i testovi su tu svakoga dana, a mi svakoga dana najčešće nesvjesno donosimo odluku kome doista služimo, i što nam to donosi.

Robert Marinković - Kolumna o duhovnosti www.val.hr