Ljubav kakva jest...

Gledajući svoju svježu prošlost, silne nepoložene lekcije, nepoznavanje ljubavi i druženje sa strahom, svoje nametanje iluzija, svoju nepreglednu smiješnu patnju i uzrokovanje iste, gledajući ljubav koja nije bila ljubav a zaklinjao sam se u njeno ime – gotovo me okrzne tuga.

Čuđenje. Suosjećanje i žaljenje spram sebe i sviju koji još nisu počeli niti otkrivati, ili imati uz koga otkrivati, pravu narav ljubavi.

Gledajući svoje šaroliko groteskno no i sveto platno nastojanja, raznih boja a svaka od njih krivim kistom nanošena učinilo mi se –kakva  sramota je da tek sada sa svojih 29 godina učim i saznajem što ljubav doista jeste, riječju i djelom.

Vidim i radim, pa makar u povojima, što je prava narav ljubavi, odakle stiže, kamo vodi...Tada se stresem, jer  zapravo vidim...pa  već ovako mlad uviđam nešto tako veliko i presudno, ono što nudi odgovor na sva ikada postavljena pitanja. Već sada, a ne tek sada, otkriva mi se ŠTO doista jeste ljubav. Foton po foton njenoga bića. Tečna svjetlost, vječna blagost.

Ljubav se riječima može pokriti jednom kratkom rečenicom, a djelima se pokriva sa jednom vječnošću. Zaživljavanjem riječi. Kao što učitelj uvijek ponavlja:

Ljubav je davanje.
U ljubavi nema uzimanja.

Nema pitanja o dobivanju. Samo sreća davanja, i biti svjestan časti dobiti dopuštenje davati se nekome. Teško da postoji broj dovoljno velik broj koliko bi se se ove riječi trebale ponoviti prije nego se zažive i prije nego se shvate – čistokrvnim doživljajem, djelom i djelovanjem.

Iz  svakodnevnog bivanja na ovome planetu otkriva mi se jednostavna istina: Jedino ako na svaki izvanjski podražaj reagiramo u ljubavi, tek tada nećemo nastaviti gubiti.

I jedino i samo tako možemo i hoćemo uvijek držati ovo naše umrljano čelo od svjetlosti, čestito prema nebu. Bez toga, otkriti ćete prije ili kasnije; nema dostojanstva, nema samopoštovanja, nema pravde, a Bog sjedi za tvoje srce u čekaonici bez reda. Jedino ako stalno reagiramo iz ljubavi nećemo imati na čemu se kajati, već unatoč svemu baštinit ćemo mir u dubini.

Od stotine podražaja svakoga dana, od cvrkuta ptičica uz prozor sve do zadnjeg suradnika na poslu, prosjaka na ulici, staraca u gužvi – na koliko njih reagirate u ljubavi?! Neustrašivo. U ljepoti. Bez grča. U duši. Iz duše. Na koliko? Na jedan, na dva, tri?

Dok ste odmorni, dok je sunčano, dok nema pritiska, dok su svi manje više zdravi? Koliko uspijevate otpusiti taj naš grč iz želudca i otvoriti prsa svijetu i ljudima!?

Neki ljudi to ne učine niti jednom godišnje, ili tek rijetko kada i to možda spram svojih najbližih. Ljubav nema svoje i tuđe. Iako se čovjek prisiljava, iz straha, gdje god pogleda vidjeti svoje i tuđe.

Strahovito je teško, i strahovito nagrađujuće, na svaki podražaj reagirati u ljubavi. To sam nekada uspio  raditi nekoliko minuta.  Kada bi me spontano obasjalo nekakvo svjetlo iznutra. Znao sam i na nekoliko sati, kada bi me nekakva inspiracija ili učitelj oduhovnili. Nekoliko puta čak i danima sam uspio biti ono što jesam. Kada bi prošao kroz kakav proces. I produžujemo, radom i željom, to  razdoblje sekundi i istine, života u LJUBAVI. U reagiranju u ljubavi.

Nije u pitanju motivacija ili puka odluka - već čista i prirodna rezonancija sa božanskim u nama.

Riječ je o doživljavanju. Doživljaj kultivirate duhovnim procesima, a duhovne procese sakupljate duhovnom praksom. Radite i dobit ćete. Sve dolazi postupno, ciklički, i najbitnije: tada kada ste za to spremni. 

Odvija se taj vidljivi napredak mnogo brže nego što većina misli. Nisu potrebna desetljeća i godine da bi se doživjelo nešto veliko. Poklon ljubavi dolazi radom, predanim radom na sebi. Naravno da dolazi od Boga, ali kao što nam učitelj kaže za našeg učitelja: Bog ne voli ljenčine.

Ljubav je samo davanje i ništa više! Zamislite. I ovo naravno spada u kategoriju ''pa da, da, znali sam to''.  Knjige nas ne uče ničemu, osim mudroj retorici ili nadahnuću duhu koji se želi nadahnuti.  Knjige tek slijede već pripremljeni duh. Duhovnu pismenost. I tu im je vrijednost.

Ovo vam govori mladić koji se svojedobno posve zatrpao knjigama, njušio ih kao hranu, secirao kao žabe, osluškivao u tišini parkova te šuštao godinama. Nisu me mnogo približile sebi. Vjerujem da su me udaljile.

Treba čitati. Mnogo više ipak, treba činiti. Odvažiti se podići pogled sa korica i usmjeriti ga u oči drugog čovjeka te pobijediti svoje strahove. Niti jedna knjiga ne nauči ljubavi, ili odricanju straha - osim što može mantrati njezino ime.

Strašno je do koje mjere od ljudi ostaje nespoznata - lekcija ljubavi. Jedina lekcija. Vidim po sebi. Po drugima. Po licima. Po svijetu. Vidim i po učitelju ponajviše. Njegovom iskustvu. Vidim koliko  strahovito čovjek gubi sebe, gubi život, trati sebe, trati život - ne živeći ljubav, već samo njezno ime koje svi zazivaju.

I LJUBAV nikada ne staje na voljenoj osobi, jednoj ili dvjesto njih. Ljubav to ne zna, niti smije znati. Kao kada bi Bog bio rasist, kako ljubav može stati i birati?! Ona je bezuvjetna sila tvorca i tvorac sami. Ona ne zna objekte. Ona nema razloge. Jednostavno jest. 

Zbog čega gotovo da nitko osim rijetkih ne razumije i ne živi tu jednostavnu rečenicu "ljubav je davanje i ogromna sreća davanja"?

Da bi se živjela ljubav, istinska narav ljubavi kao davanja bez pitanja o uzimanju, čovjek prvo mora ne imati potrebu za primanjem bilo čega od strane drugog čovjeka. Kada ne treba ništa izvana tek tada, tek tada može čovjek pokloniti ljubav, i tek tada odnos postaje ljubav. Davanje i ogromna sreća davanja.

Dakle, čovjek mora biti u jedinstvu sa Sobom, sa Svemirom, sa Bogom u sebi. I tu leži poana cijele priče; zbog čega je ljubav drevni mit u suvremenom svijetu i bezbrojna referenca iza čijeg značenja stoji sve samo ne bezuvjetno davanje bez pitanja o uzimanju?

Zbog toga jer čovjek nije u sebi našao sve što treba, a što doista obitava tamo kada se oljušte sve traume i sastružu strahovi.

Ne našavši Sebe u sebi čovjek je prisiljen trgovati ljubavlju. Trgovanje ljubavlju je ono što se danas u neznanju naziva – ljubav. Tu leži stvarni istočni grijeh, neposluh vlastitoj prirodi.

Trgovanje ljubavlju možete vidjeti u svakom odnosu, u svakoj obitelji, u svakoj vezi – gotovo bez iznimke. Ljubavlju se trguje jer ljudima treba ljubav, a popločeni su strahom. Potreba i strah, trgovanje ljubavlju - trebam li dodati nešto ovoj jednadžbi?

Rijetki znaju ljubav jer rijetki su voljni raditi na sebi te žrtvovati  druge stvari da bi došao do vlastite jezgre, i vidio što tamo obitava. Kakvo skriveno i nepresušno blago izvan svake divlje mašte, nijemo čuči u vama, čekajući da počnete rušiti vaše zidove i brane kako bi se izlilo i poklonilo se svemu stvorenome. Kada bi znali i doživjeli koliko mnogo dobijate - davajući. 

Kao što rekoh u tekstu prije, ničega novoga vam ne mogu niti ja, niti učitelj, niti Bog otkriti a da kada bolje pogledate nećete reći: ''da, da, pa znam to''. Dobro da je tako. Drugačije ne bi išlo.

Robert Marinković - Kolumna o duhovnosti

www.val.hr