Još ranije sam se uvjerio (sada sa još većom dubinom i neminovnošću) kako ni jedna količina vjerskih, religioznih ili u vjerskom zanosu pisanih tekstova nema moć od nevjernika učiniti vjernika. Tekst sam po sebi nema moć preobrazbe. On ne budi presudnu iskru porađanja više istine.
Ono što riječi govore i što formiraju ne utjelovljuje se u osobi koja to isto već nije u sebi otkrila, zaživjela ili nije u tome trenu spremna otjeloviti.
Vjerski tekstovi služe vjernicima - šireći im i kovitlajući čakre te sponu sa onostranim - dok nevjernicima iste riječi mogu djelovati i djeluju katkada naivno i djetinje ili pak sentimentalno i zaluđeno.
Shvaćam to potpuno jer sam kao mlađi skeptik dvije godine studija filozofije studirao i polagao pregršt teoloških i skolastičkih spisa, od Tome Akvinskoga, Avicene, Majmonidesa, Averoesa, Bonaventure i dr. .. neumorno se tematizirao samo i jedino Bog - na tisuću i jedan način.
Istinu na sunce; više me umorilo i odbilo svo to naklapanje o prvom i jedinom principu nego pridobilo ili uvjerilo, iako sebe nikada i nisam deklarirao za ateista, niti se osjećao takvim.
Čak i neki od najglasovitijih i inspirativnijih teoloških spisa nisu mi mogli nositi neku težinu, jer su čitani sa malo srca, a puno akademskog racia, pa i prinude.
Slično tome, ne postoji argument koji bi vjernika mogao uvjeriti da je vjera suvišna, ili da su duša, Bog i metafizika praznovjerja, kao što ne postoji argument koji bi jednom zakletom ateisti na razumskoj osnovi dokazao postojanje Boga.
Povijest teologije je pokušavala, a vjernici i učenjaci neumorno formulirali ono što se danas nazivaju ''dokazima božjeg opstojanja''. Vidio sam veći broj takvih dokaza i učio ih.
Prilično je očito: ne postoji takav argument koji igdje na poligonu razuma može izvojevati tu bitku za čitav ljudski rod. Da postoji - već bi svi pismeni ljudi bili preobraćeni. Argumenti za, gotovo u svakoj bitci argumentima, nisu uvjerljivo jači od argumenata protiv – posebice kada je vjera u pitanju.
Znanost koja se u svoje vrijeme (od 18. stoljeća naovamo) morala opravdano ograničiti od pitanja vjere i Boga, čak ona se trvi oko sebe i svojih temelja, iako to u mnogim oblastima teže priznaje. Kako tek ne bi vjera, kada ju pokušamo transliteracijom pretvoriti u sustav hijeroglifa nazvanih - jezik.
Neobična je činjenica, razmislite malo o njoj, ta da razumski (racionalno i argumentirano) ne možete uvjeriti ili razuvjeriti čak bilo koji sustav podložan analizi.
Pobjeda argumentima uvijek je više ovisila o vještini onoga koji ih iznosi, nego o kvaliteti argumenta samih. Sjetimo se očeva sofista. I sinova im - današnjih političara.
Meni ili bilo kome - postojanje bogova, duhovnih vodiča, Boga, Krista, Babajia, transcendenta, duša, reinkarnacije, astrala, paralelnih svemira, drugih frekvencija, aura, čakri, može se činiti posve logičnim na osnuvu iskustva, dokaza, očitovanja - kao što se može činiti i posve nelogičnim ili neutemeljnenim. Temelj ''prosudbe'' ipak nije razum, iako se takvim može činiti.
Ovime mi nije namjera zastupati posvemašnji relativizam, već istaknuti kako relativizam možda upravo počiva tamo gdje mu se ne bismo nadali - u domeni racionalnoga. Razum je jedan od najvećih kapitalista na zemlji. Sve bi podredio sebi, i ne žaca se ničega. I dobro mu ide.
Učitelj nam kaže, i ovo je bitno:
razum je onaj majmun koji svake sekunde pokušava kontrolirati i domisliti sve oko sebe, svaki milimetar života, a sve samo kako bi opravdao svoj strah.
Učiti utrnuti taj ''razum'', koji ionako u nas postoji implicitno kao i autonomni živčani sustav te kojime se služimo i bez učešća svijesti - jedna je od lekcija duhovnosti te velikog broja metoda duhovne prakse.
Bilo da govorimo o TM-u, reikiu, yogi, mantrama i drugim ''spiritualnim tehnologijama''. Kada utihne kukavni razum, i ako zanemarimo slijepe mahnite strasti, tada ostaje samo ''govor tišine''...
Bog.
Spoznaja. Služenje. Manifestacija. Srce. Punoća. Simfonija. Mir. Povratak.
Bog.
Robert Marinković - Kolumna o duhovnosti
bglavac
irida
