Čak i nakon odstranjivanja do 90% vizualnog korteksa(dijela mozga koji prima i tumači ono što oko vidi)štakora otkrio je da još uvijek može izvoditi zadatke koji zahtijevaju složene vizualne sposobnosti.Slično tome,istraživanje koje je proveo Pribram pokazalo je da se i do 98% optičkih živaca mačke može odrezati a da se ozbiljno ne ošteti njezina sposobnost izvodjenja složenih vizualnih zadataka.

  To je nešto slično kao kada bismo vjerovali da bi publika mogla uživati u filmskoj projekciji unatoč tome da je izrezano devedeset posto filmskog platna.Njegovi su se pokusi još jedanput pretvorili u ozbiljan izazov uobičajenom razumijevanju funkcioniranja vida.Prema vodećoj teoriji tog vremena,postoji neposredna veza izmedju slike koju vidi oko i načina na koji se ta slika prikazuje u mozgu.Drugim riječima,vjerovalo se da kada pogledamo na kvadrat,električna aktivnost u našem vizualnom korteksu takodjer ima oblik kvadrata.

  Premda se činilo da su istraživanja kao što je Leshleyevo zadala smrtni udarac toj ideji,Pribram nije bio zadovoljan.Dok je bio na Yaleu,osmislio je niz pokusa kako bi riješio to pitanje,i slijedećih sedam godina proveo pažljivo mjereći električnu aktivnost u mozgovima majmuna dok bi izvodili različite vizualne zadatke.Otkrio je ne samo da takva neposredna veza ne postoji,nego da ne postoji ni prepoznatljiv uzorak redoslijeda okidanja električnih elektroda.O svojim je otkrićima napisao:"Ovi eksperimentalni rezultati nespojivi su s gledištem da se slika nalik fotografiji projicira na površinu korteksa."

  Još jednom je otpornost koju je vizualni korteks pokazao na vizualno izrezivanje dala naslutiti da je,poput memorije,vid takodjer raspodijeljen,i nakon što je Pribram saznao za holografiju,počeo se pitati je li i on holografski.I doista se činilo da hologramska priroda "cjeline u svakom dijelu" objašnjava činjenicu da se toliko mnogo vizualnog korteksa može odstraniti bez da se utječe na sposobnost izvodjenja vizualnih zadataka.Da mozak obradjuje slike uz pomoć neke vrste unutarnjeg holograma čak bi i vrlo mali dio holograma još uvijek mogao rekonstruirati cjelinu onoga što oči vide.Takodjer je objasnio nepostojanje bilo kakve neposredne veze izmedju vanjskog svijeta i moždane električne aktivnosti.I opet,da mozak za obradu vitalnih informacija koristi holografska načela,izmedju električne aktivnosti i vidjenih slika neposredna veza ne bi postojala ništa više nego izmedju besmislenog mreškanja interferencijskih uzoraka na komadu holografskog filma i slike kodirane na filmu.

  Jedino pitanje koje je preostalo glasilo je-koju bi ,valu sličnu,pojavu mozak mogao koristiti za stvaranje takvih unutarnjih holograma.Čim je Pribram razmotrio ovo pitanje dosjetio se mogućeg odgovora.Bilo je poznato da se električne komunikacije koje se odvijaju izmedju živčanih stanica mozga,ili neurona,ne dogadjaju same.Neuroni poput malih stabala imaju grane,i kada električna poruka stigne do kraja neke od tih grana,izrači se prema van kao što to čini valić na rubu jezera.Budući da su neuroni gusto zbijeni,oni šire valiće električne struje-što je takodjer valolika pojava-koji se medjusobno neprestano ukrštaju.Kada se Pribram toga sjetio,shvati je da neuroni sasvim sigurno stvaraju gotovo beskonačni kaleidoskopski niz interferencijskih uzoraka,a oni bi pak mogli biti to što mozgu daje njegova holografska svojstva."Hologram je svo vrijeme bio ondje prisutan,u valnoj prirodi moždano-stanične povezanosti"-primjetio je Pribram."Jednostavno nismo bili dovoljno domišljtai da to uvidimo".

  nastavak slijedi