Ova jednostavna rečenica samo je jedna od mnogih mudrih poruka i savjeta koje sadrži knjižica Glas tišine. Koliko se god to neobičnim činilo, i nakon godina i godina druženja s njenim stranicama, čitajući je još uvijek otkrivamo nove istine i čini nam se da smo tek na početku razumijevanja tajne o kojoj nam govori, a koju jednostavno nazivamo život.

Poruke iz Glasa tišine dio su tibetanske Knjige zlatnih pravila, svetog teksta koji sadrži temeljna učenja istočnjačke filozofije i mistike. Kao ni ostali sveti tekstovi, ni Knjiga zlatnih pravila nema autora, niti se zna kada je napisana. Prema legendi, velikom arhatu Nagarjuni predale su je Nage (zmije), kako su se nazivali inicirani, oni koji prenose božanske poruke. Iznjedrila ga je civilizacija Tibeta koja nam je na pragu XXI. stoljeća još uvijek nepoznata, tajnovita i mistična. Tradicije govore da je Tibet "pupak svijeta", mjesto susreta neba i zemlje, i spiritualni centar iz kojega čovječanstvo prima impulse za svoj duhovni i materijalni rast i razvoj. Prema tibetanskim legendama, ovdje borave "yogini s bijelih planina", božanska bića koja potiču i usmjeravaju ljudsku evoluciju.

Zapadni je svijet počeo otkrivati Tibet u XVIII. stoljeću dolaskom prvih misionara nakon kojih su uslijedili brojni znatiželjnici i avanturisti. Zapadom su kružile tajanstvene priče o dalekoj istočnoj zemlji i njenim hramovima u čijim se podzemnim bibliotekama kriju drevni tekstovi na palminom lišću ili uklesani u kamenu. Kako se govorilo, ovi su tekstovi sadržavali tajne o postanku univerzuma i čovjeka, znanja o smislu i cilju ljudskog postojanja i načinima njegova dostizanja. No, zbog politike izolacije koju su vladari Tibeta od davnina provodili, a koju je između ostalog omogućio i nepristupačni zemljopisni položaj ove zemlje, samo rijetki zapadnjaci uspjeli su ući u Tibet, a još je manje bilo onih kojima je bio dozvoljen pristup u tajne prostore hramova. Čak ni danas, nakon dugogodišnje kineske komunističke diktature u kojoj su tijekom tzv. kulturne revolucije uništeni brojni tibetanski hramovi, spomenici i stari rukopisi, a religija sustavno zatirana, Tibet nije izgubio svoju mističnost, a njegove tajne nisu do kraja otkrivene.

Zahvaljujući izuzetnoj osobi, gospođi Heleni Petrovnoj Blavatsky, ruskoj spisateljici i filozofkinji iz XIX. stoljeća i osnivaču Teozofskog društva, postali su nam dostupni dijelovi Knjige zlatnih pravila. Boraveći nekoliko godina na Tibetu, svojom je osobnošću, znanjem i intuitivnim razumijevanjem drevnih učenja stekla povjerenje svećenika, čuvara drevnih zapisa, koji su je uputili u tajni sistem čitanja i razumijevanja svetih tekstova. Po svjedočenju gospođe Blavatsky, originalni su zapisi Knjige zlatnih pravila bili urezani na tanke, zaobljene kvadratne ploče, dok su se kopije nalazile na diskovima koji su visjeli iznad oltara u nekim hramovima mahayana budizma. Čitanje tekstova zahtijevalo je poznavanje tajnog pisma drevnog svećeničkog jezika senzar na kojem je većina tekstova bila napisana, dok je samo manji dio bio pisan jednostavnijim tibetanskim jezikom. Ovo tajno pismo sastojalo se od znakova - ideograma koji su, kao i egipatski hijeroglifi, imali višestruko značenje pa su istovremeno mogli označavati pojedino slovo ili slog, neki pojam ili ideju. O čitateljevoj upućenosti u drevna učenja, ovisila je razina čitanja, a prema tome i razina i dubina znanja koja mu je bila dostupna. Na ovaj su način drevni učitelji mudrosti štitili tajna znanja od onih koji ih nisu bili dostojni.

Prema riječima gospođe Blavatsky, tekstove Knjige zlatnih pravila nije smjela zapisati, nego ih je naučila napamet. Po povratku u Europu izabrala je neke dijelove za koje je smatrala da će ljudima zapadnog načina razmišljanja biti razumljivi i potaknuti ih na odgovorniji i smisleniji odnos prema vlastitoj duši. Ove dijelove sabrala je u malu knjižicu pod nazivom Glas tišine.

Usprkos tisućama godina i kilometara vremenske i prostorne civilizacijske udaljenosti, ovaj tekst ni danas nije izgubio na svojoj aktualnosti. Ono što nam govori jednako je živo, istinito i potrebno čovjeku kao i onda kada je nastao. Namijenjen je onima koji traže odgovore na suštinska pitanja ljudskog postojanja: Tko sam?, Zašto sam ovdje?, Koji je moj cilj kao ljudskog bića i kako ću ga dostići?, a koja čovjek postavlja neovisno o prostoru i vremenu u kome živi.

Glas tišine nije knjiga koja se pročita i ostavi, druženje s njom traje čitav život. Kao i svi sveti tekstovi i ona je pisana u simbolima čije je značenje slojevito i ne otkriva ga logički razum jer, kako kaže Glas tišine, „razum je veliki uništavatelj stvarnosti". Ova knjiga nam daje onoliko koliko smo u stanju primiti. Sposobnost razumijevanja njenih savjeta raste s našom spremnošću da ih primijenimo u svakodnevnom životu. Smisao postojanja svetih tekstova nisu intelektualne rasprave o njihovoj filozofskoj, religijskoj, umjetničkoj i inoj vrijednosti, niti teoretiziranje o njihovoj istinitosti. Istinitost njihovih poruka možemo provjeriti jedino tako da ih pokušamo živjeti.

Sam naslov knjige ima simbolično značenje. Što je to "glas tišine"?

Psiha današnjeg čovjeka prepuna je zaglušujuće buke koju stvara sve veća užurbanost i zbrka suvremene civilizacije. Svakog dana preplavljeni smo mnoštvom podražaja na koje odgovaramo poput ping-pong loptice - letimo tamo kamo nas usmjere zavaravajući se pritom da to činimo slobodnom voljom, slobodom vlastitog izbora. Imamo sve manje vremena za preispitivanje vlastitih stavova, sve manje snage za iskrenost prema samima sebi, sve manje nutarnje tišine za autentičnost. I tada prihvaćamo vrijednosti za koje često osjećamo da su isprazne i prolazne, no prihvaćamo ih jer svi to čine, i slijedimo „istine" onih najglasnijih samo zato što uspijevaju nadglasati ostale. Kako znati za koje se vrijednosti vrijedi boriti, u kojem smjeru treba krenuti?

Ako želimo pronaći svoje izgubljeno Ja, ako želimo krenuti putem istinskijeg i smislenijeg života, moramo učiniti prvi korak na tom putu, odbaciti metež vanjskog svijeta, smiriti psihu i okrenuti se vlastitoj nutrini. Tada će, kako kaže Glas tišine, tišina progovoriti i čut ćemo Tihog Govornika koji nas savjetuje i vodi.

"Kad (učenik) prestane slušati bezbrojne glasove, moći će razlučiti JEDAN - nutarnji zvuk koji ubija vanjske.

Tada, i jedino tada, učenik će moći napustiti područje Asata, područje lažnog, da bi ušao u kraljevstvo Sata, kraljevstvo istinitog.

I jedino će tada duša čuti i sjećati se.

I jedino će tada nutarnjem uhu progovoriti

GLAS TIŠINE."

U svakom od nas prebiva Tihi Govornik, glas istine i savjesti, uvijek prisutan, mada rijetko čujan. Nadglasan je zvukovima svakodnevice, inercije, prepuštanja, strahova.

"Kada ti duša u pupoljku obraća pažnju na metež svijeta, kada odgovara na riku velike iluzije, kada je prestravljena vrućim suzama bola, kada se zaglušena krikovima jada poput stidljive kornjače povlači u svoj oklop egoizma, znaj, učeniče, duša ti je svetište nedostojno Tihog Boga koji u njemu stanuje."

Glas tišine pisan je za one koji su odabrali drukčiji put.

KARAKTERISTIKE ZEMALJSKOG ŽIVOTA

"Ova je zemlja, učeniče, dvorana patnje.

Ova zemlja, o neuki učeniče, samo je koban ulaz u sumrak koji prethodi Dolini istinskog svjetla - svjetla kojeg ništa ne može ugasiti, koje gori bez goriva i stijenja."

Tvrdnja da je zemaljski život patnja nije pesimistično odbacivanje svih životnih radosti i usmjeravanje pažnje samo na ono što nas čini nesretnima. Pojam patnje ne treba tumačiti prema našim svakodnevnim kriterijima boli i radosti. Ovo je patnja duše udaljene od svog Izvora i zarobljene u svijetu iluzija i materijalnih vrijednosti. No, postoji izlaz. Dolina istinskog svjetla krajnji je cilj ljudskog postojanja, oslobođenje duše okova materije.

Sve što obuhvaća zemaljski život jest patnja jednostavno zato što je prolazno, a u prolaznosti se ne mogu naći vječne vrijednosti. "Bit materije i bit duha nikada se ne mogu sresti. Jedno od njih mora nestati, za oboje nema mjesta. Čiste, jasne i kristalne vode vječnog života ne mogu se združiti s blatnjavim bujicama monsunske oluje."

Onaj tko traži vječnost, ulaz u "Dolinu istinskog svjetla", mora izabrati čemu će posvetiti svoj život. Ukoliko odabere prolazne vrijednosti zemaljskog života i u njih ulaže svu svoju životnu energiju, dobit će prolazna zadovoljstva i prolaznu sreću.

Mi smo oni koji biramo kojim ćemo putem krenuti. Nitko umjesto nas ne može to učiniti, niti nas bilo kakve životne okolnosti mogu omesti u izboru. Ovo putovanje i nije ništa drugo nego naš svakodnevni život u kojem smo stalno u situaciji izbora kako reagirati, što učiniti, a životne okolnosti samo su kulise velike pozornice na kojoj smo glavni glumci.

"Danas možeš proizvesti svoju sutrašnju sreću. Na velikom putovanju ono što svakog sata posiješ donosi svoju žetvu, jer svijetom upravlja pravda što ne prašta. Svojim moćnim nepogrešivim zamahom donosi smrtnicima dobro ili zlo."

TRI DVORANE

Oni koji su odabrali put prema "Dolini istinskog svjetla" moraju proći kroz tri dvorane, tri nivoa svijesti.

"Ime prve dvorane je Neznanje.

To je dvorana u kojoj si ugledao svjetlo dana, u kojoj živiš i u kojoj ćeš umrijeti."

Svi smo rođeni na ovom stupnju svijesti čija je osnovna značajka neznanje. Paradoksalno je spominjati neznanje u vremenu koje po uvriježenom mišljenju današnjih ljudi obiluje znanjima o kojima prošle civilizacije nisu mogle ni sanjati. No, koliko ljudi danas zna odgovoriti na sasvim jednostavno pitanje: koji je smisao i cilj mog postojanja kao ljudskog bića? Bar jednom u životu svi postavimo pitanje o smislu vlastitog života, najčešće kada smo mladi, a pred nama su otvorene sve mogućnosti. S godinama, ne nalazeći odgovor koji bi nas trajno zadovoljio, zaturimo ovo pitanje duboko pod tepih svakodnevnih obaveza, briga i problema pretvarajući se da ne postoji. No, smisao, svrhovitost, glavni je pokretač ljudske aktivnosti. Znati zašto nešto radimo ono je što nas motivira i čini istrajnima, kreativnima, poduzetnima, što jača samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti. Kako onda prihvatiti da najvažniji smisao, smisao života, ne znamo?

"Gle mnoštva duša. Pogledaj kako lebde nad uzburkanim morem ljudskog života i kako iscrpljene krvare slomljenih krila i jedna za drugom padaju na uznemirene vale. Divlji vjetri ih bacaju tamo-amo, progone oluje, u vrtlog uplove i prvi veći ih proguta."

Naša civilizacija pruža nam bezbroj informacija o pojavnom svijetu, onom koji se može vidjeti i opipati, no velike smo neznalice u pitanjima koja se tiču naše vlastite duše. U dvorani Neznanja počinje potraga za odgovorima. Onaj koji želi iz nje izaći, mora ustrajati u njihovom traženju.

Ime druge dvorane je Učenje. "U njoj će ti duša pronaći cvjetove života, ali pod svakim je cvijetom sklupčana zmija."

U ovoj dvorani počinjemo naslućivati odgovore, otkrivamo "cvjetove života", no opasnost stalno vreba. Nemamo dovoljno iskustva da bismo mogli pravilno procijeniti vrijednost onoga što saznajemo, podložni smo oduševljavanju, intelektualiziranju. Čitamo mnoštvo knjiga, prakticiramo svakojake tehnike koje nam obećavaju brzo napredovanje na duhovnom putu, sjećamo se prošlih inkarnacija, vodimo mudre rasprave o tuđim ili vlastitim doživljajima i uvjereni smo da napredujemo, ali...

"Čestitanje samome sebi, učeniče, sliči visokom tornju na kojega se popela umišljena budala. Tamo sjedi u svojoj nadutoj samoći i ne vidi je nitko do ona samu sebe."

Sva znanja koja steknemo u ovoj dvorani samo su štapovi na koje se oslanjamo pri uspinjanju na planinu istinske spoznaje. Ne smijemo ih pretvoriti u putokaze jer ćemo zalutati. Ukoliko cilj svog putovanja ne osjećamo u vlastitom srcu i u njemu ne nalazimo putokaze, nikakvo znanje rođeno iz ovoga svijeta neće nas dovesti do kraja puta.

I zato "ako želiš bez opasnosti proći kroz drugu (dvoranu), ne zaustavljaj se da udahneš miris njezina omamljivog cvijeća.

Čim spoznaš svoje vlastito neznanje, bježi iz dvorane Učenja. Ova je dvorana opasna u svojoj podmukloj ljepoti i korisna je samo kao iskušenje. Pripazi, lanu, (učeniče) da ti se duša zaslijepljena tim nestvarnim zračenjem ne zadrži i ne zarobi u tom lažnom svjetlu. Ono zavodi čula, zasljepljuje um i neopreznog napušta kao olupinu."

Omamljujuće svjetlo ove dvorane zrači iz dragulja čarobnjaka Mare, simbola ljudskih slabosti koji je, prema legendi, na svojoj kruni nosio dragulj takvog sjaja da bi oslijepio onoga tko bi ga pogledao. "Neoprezna duša koja se ne upusti u borbu s varavim demonom iluzija, vratit će se na zemlju kao rob Mare."

Prave odgovore koji će nas dovesti do kraja našeg puta, "Doline istinskog svjetla" naći ćemo u trećoj dvorani, dvorani Mudrosti. "Ona je tamo u području bez sjena, gdje svjetlo istine blista vječnim sjajem." Kako proći kroz ovu dvoranu i steći mudrost, kako napredovati putem istinske spoznaje?

"Sjeme mudrosti ne može niknuti i rasti u prostoru bez zraka. Da bi živio i požnjeo iskustvo, umu je potrebna širina i dubina pitanja koja će ga dovesti do Dijamantne duše. Ne traži ta pitanja u kraljevstvu Maye (iluzije), već se izdigni ponad iluzija...

Traži puteve. Samo, lanu, pročisti srce prije nego što započneš putovanje. Prije nego što napraviš prvi korak nauči razlikovati istinito od lažnog, vječno prolazno od vječno trajnog. Iznad svega, nauči razlikovati nauk glave od mudrosti duše, 'doktrinu oka' od 'doktrine srca'.

Više vrijedi neznanje od nauka glave koji nema uza sebe mudrost duše da ga prosvjetljuje i vodi."

Dvorana Mudrosti nije kraj našeg putovanja. Iza nje se pruža Staza oslobođenja koja vodi na "drugu obalu", prema Dolini radosti i istinskog svjetla. Mudrost nas je naučila razlikovanju svijeta iluzija od svijeta vječnih vrijednosti, stekli smo kriterije prema kojima možemo odvojiti istinito od lažnog, no još nismo došli do cilja. Još uvijek možemo zalutati, pogledati unatrag i zaboraviti naučeno.

"Ako kroz Dvoranu mudrosti želiš doseći Dolinu radosti, ogradi čvrsto svoja čula od strašne hereze samoće koja te odvlači od ostalih."

Osjećaj samoće, osjećaj da smo jedinka odvojena od ostalih isto tako zasebnih jedinki, nesposobnost čovjeka da osjeti povezanost s ostalim ljudima i cijelom prirodom naziva se Velikom herezom, velikom zabludom koja nas odvaja od pravog puta. U našoj civilizaciji ova zabluda je općeprihvaćeno ponašanje i za to bismo mogli navesti bezbroj primjera. Naš samodovoljni stav gospodara i korisnika prirode izazvao je njeno zagađenje koje će osjećati i naši unuci. Emocionalno smo sve otporniji na nesreće, ratove, prirodne katastrofe koje se događaju nekom drugom, u nama udaljenim krajevima, sretni da se ne događaju nama. Dobro djelo iza kojeg se ne očekuje ništa zauzvrat izaziva sumnjičavost jer uobičajeno je da se ništa ne dobija besplatno, pa ni tuđa dobrota. Čovjek se sve više zatvara u ljušturu vlastitog egoizma, nepovjerenja, straha od drugih, jednako tako usamljenih ljudi.

Velika je zabluda misliti da oslobođenje vlastite duše nije povezano s oslobođenjem svih ostalih. Mi smo tek djelići jedne velike cjeline i ono što se događa svakom pojedinom dijelu, odražava se na cjelinu. Onaj tko može biti sretan i zadovoljan dok pokraj njega netko plače, zalutao je na svom putu. Ne smijemo biti ravnodušni prema onome što se događa oko nas, ne smijemo se zadovoljiti praznim suosjećanjem i misliti da smo time ispunili svoju ljudsku dužnost. Potrebno je živo i aktivno djelovanje na otklanjanju uzroka.

"Pusti da ti duša osluhne svaki krik bola, kao što lotos nudi svoje golo srce pijući jutarnje Sunce.

Ne dopusti da goruće Sunce osuši i najmanju suzu bola, prije nego što je ti sam ne otareš iz oka onoga koji pati.

Pusti da ti svaka ljudska suza padne goruća na srce i da tamo ostane i nemoj je brisati prije nego što nestane bol koja ju je stvorila."

Kako se otklanjaju uzroci patnje? Djelovanjem. Svakodnevnim, upornim, ustrajnim djelovanjem vodenim plemenitošću, nesebičnošću, požrtvovnošću - vrlinom. Tako se iskazuje mudrost duše i napreduje na Putu.

"Ne vjeruj da ako sjediš u mračnoj šumi, u ponosnoj osami daleko od ljudi, ne vjeruj da ako živiš od bilja i korijenja i gasiš žeđ snijegom visokog gorja - ne vjeruj da će te sve to, posvećeni, dovesti do konačnog oslobođenja.

Jesi li svoje srce i um ugodio prema velikom umu i srcu sveg čovječanstva? Jer kao što u gromovitom glasu svete rijeke odzvanjaju svi prirodni zvuci, tako i srce 'onoga koji želi u rijeku ući' mora zadrhtati na svaki uzdah i misao svega što živi.

Sij ljubazna djela i ubrat ćeš njihove plodove. Propustiti jedno djelo ljubavi znači počiniti smrtni grijeh.

Zar ćeš prestati djelovati? Neće tako tvoja duša doći do slobode. Da bi došao do nirvane čovjek mora doći do samospoznaje, a samospoznaja je čedo djela s ljubavlju učinjenih.

Želiš li požnjeti slatki mir i odmor, učeniče, zasij sjemenom vrline polja buduće žetve."

SEDAM VRATA

Na kraju putovanja čeka još je jedna prepreka, posljednji ispit prije konačne pobjede. Ulaz u Dolinu istinskog svjetla zatvara sedam vrata. Svaka vrata otvara jedan zlatni ključ koji simbolizira jednu vrlinu i može ih otvoriti samo onaj koji posjeduje tu vrlinu, onaj koji je sam postao vrlina. Ti ključevi su:

1. DANA - ključ milosrđa i vječne ljubavi

2. ŠILA - ključ sklada između riječi i djela

3. KŠANTI - nježna strpljivost koju ništa ne može  uznemiriti

4. VIRAGA - ravnodušnost prema užitku i bolu, pobijede nad iluzijama

5. VIRYA - neukrotiva energija koja krči sebi put prema uzvišenoj Istini

6.  DHYANA - neprekidna kontemplacija

7. PRAJNA - ključ koji čovjeka čini božanskim bićem

Onoga koji je došao do kraja svog putovanja, do oslobođenja vlastite duše, slavi cijela priroda.

"Znaj, pobjednice grijeha, jednom kad učenik prijeđe sedmu stazu, sva priroda uzdrhti u radosnom strahopoštovanju i osjeti se pokorenom. Srebrna zvijezda odsvjetluca novost noćnom cvijeću, potočić kamičcima istalasa priču, mrki oceanski valovi će je odrikati stijenama o koje se lome, mirisavi povjetarci otpjevušiti dolinama i ponosni borovi tajnovito će šaptati: 'Gospodar je rođen.'"

Današnjeg čovjeka od ovog dalekog cilja dijeli još puno truda i nastojanja, još puno stranputica i lutanja jer "ne postaje se Arhan (mudrac, inicirani), lanu, u onom životu u kojem duša prvi put počne čeznuti za konačnim oslobođenjem". No nikome se ne uskraćuje mogućnost da krene putem vrline. Zar svakodnevno nemamo brojne prilike u kojima možemo biti plemenitiji, nesebičniji, humaniji, bolji ljudi?

"Ali ako pokušaš i ne uspiješ, borce neustrašivi, ne gubi hrabrost: i dalje se bori i na udarac iznova uzvraćaj udarcem.

Zapamtite, vi što se borite za oslobođenje čovjeka, svaki je poraz uspjeh i svaki iskreni pokušaj jednom će uroditi plodom. Stabljike svetih klica što izniknu i neopažene uzrastu u učenikovoj duši ojačaju pri svakoj novoj kušnji, savijaju se kao šaš, ali se ne lome, niti ikad mogu nestati. Kad ura kucne, one procvjetaju."

Put od tisuću milja počinje prvim korakom, kaže izreka. Već danas možemo učiniti prvi korak i izvojevati prvu pobjedu. Krenimo, dakle, na veliko putovanje oslobođenja čovjeka.

Marijana Starčević-Vukajlović

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 21

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Filozofija/Detail.aspx?Sifra=2120216024