Tako je govorio Zaratustra KNJIGA ZA SVAKOGA I NI ZA KOGA ZARATUSTRIN PREDGOVOR 1. Kad je Zaratustri bilo trideset godina, napustio je svoj zavičaj i jezero svoga zavičaja, i otišao je u goru. Tu se napajao svojim duhom i svojom samoćom, i nije ga to umorilo za deset godina. Ali se naposlijetku izmijeni njegovo srce - i jedno jutro ustade u ranu zoru, stade pred sunce i ovako mu je govorio: "Veliko svijetlilo nebesko! u čemu bi bila tvoja sreća, da nemaš onih kojima sijaš! Deset godina penjalo si se amo k mojoj pećini: ti bi se zasitilo bilo svoje svijetlosti i ovoga puta, da nije mene, moga orla, i moje zmije. Nego mi smo te iščekivali svakoga jutra, uzimali smo od tvoga obilja i blagosiljali te za nj. I gle! Ja ne znam kud bih sa svojom mudrošću, kao pčela koja je nakupila previše meda; osjećam potrebu da se prema meni ruke šire. Htio bih da poklanjam i udjeljujem, sve dok mudri medju ljudima ne nadju naslade opet jednom u svojoj ludosti, a siromašni opet jednom u svome bogatstvu. Toga radi moram se spustiti u dubinu: kao što ti to činiš večerom, kad padaš za more pa još i donjem svijetu poneseš svjetlosti, ti prebogato svjetlilo nebesko! Ja moram, kao ti, pasti i zaći, kako to zovu ljudi, ka kojima bih da se spustim. Blagoslovi me dakle, ti mirno oko, što bez zavisti možeš da gledaš i preveliku sreću! Blagoslovi pehar koji se preliva, da bi voda iz njega zlatna potekla, i na sve strane raznijela otsjaj tvojega milja! Evo! Ovaj pehar hoće da opet ostane prazan a Zaratustra hoće da opet postane čovjek." - Tako otpoče silazak i pad Zaratustrin. 2. Zaratustra sidje sam dolje niz brdo, i niko ga ne srete. Ali kada je ušao u šumu, obrete se pred njime jedan starac, koji je izišao bio iz svoje svete kolibe da nakupi korijenja po šumi. I starac ovako progovori Zaratustri: "Nije mi nepoznat ovaj putnik: prije više godina prolazio je on ovud. Zvao se Zaratustra, ali se sada izmijenio. Tada si nosio svoj pepeo na brijeg: a sada zar nosiš vatru svoju u doline? Zar se ne bojiš kazne kojom se kazni palikuća? Da, sad vidim da je Zaratustra. Bistro je njega oko a na usnama mu ne skriva se gadjenje. Ta korača eto kao igrač! Izmijenio se Zaratustra, djetetom je postao Zaratustra, probudio se Zaratustra: šta bi ti sada kod onih koji spavaju? Živio si u samoći kao u moru, i more te je nosilo. Vaj, ti hoćeš zar da izadješ na kopno? Vaj, ti hoćeš opet sam da pratiš svoje tijelo?" Zaratustra odgovori: "Ja volim ljude." "A čega radi, reče svetac, dodjoh ja u šumu i u pustinju? Zar ne stoga što sam odviše volio ljude? Sada volim Boga: ljude ne volim. Čovjek mi je rabota suviše nesavršena. LJubav prema čovjeku ubila bi me." Zaratustra odgovori: "Šta ja to govorah o ljubavi! Ja poklon nosim ljudima." "Ne daj im ništa, reče svetac. Bolje im još nešto oduzmi pa ponesi s njima skupa - to će im najviše goditi: samo ako i tebi bude godilo! A ako im baš hoćeš da daš, ne daj više nego milostinju, i pusti da i to još prose!" "Ne, odgovori Zaratustra, ja ne dijelim milostinje. Za to nisam dosta siromah." Svetac se nasmija Zaratustri i nastavi ovako: "A ti gledaj da ti bar prime tvoja blaga! Nemaju oni povjerenja u pustinjake, i ne vjeruju da dolazimo da dijelimo darove. Naši im koraci odviše usamljeno odjekuju kroz ulice. I kao kad noću u svojim posteljarma čuju nekoga gdje hoda, mnogo prije nego što se sunce rodilo, tako se oni tad pitaju u sebi: kuda će to lopov? Ne idi k ljudima već ostaj u šumi! Bolje još idi k životinjama? Zašto nećeš da si ovakav kao ja, - medvjed medju medvjedima, ptica medju pticama?" "A šta to radi svetac u šumi?" pitaše Zaratustra. Svetac odgovori: "Pravim pjesme i pjevam ih, i praveći pjesme smijem se, plačem, i gundjam, tako hvalim Boga. Pjevanjem, smijehom, plačem i gundjanjem hvalim Boga, koji je moj Bog. Ali šta je to što ti nosiš nama na dar?" Kada je Zaratustra čuo ove riječi, odmahnu rukom i reče: "Šta bih mogao ja vama dati! Nego pustite me da što prije odem, da vam ne bih što uzeo!" - I tako se rastadoše jedan od drugog, starac i čovjek u punoj snazi, smijući se baš kao što se smiju dva dječaka. A kad ostade Zaratustra sam, ovako je govorio u svome srcu: "Da li je to mogućno! Ovaj stari svetac u svojoj šumi još ništa ne zna o tom, da je Bog mrtav!" 3. Kada je Zaratustra došao u prvi grad, koji leži do šume, nadje tu mnoštvo svijeta iskupljena na pijaci; jer se razglasilo bilo, da će se vidjeti jedan igrač na konopcu. I Zaratustra progovori svjetini ovako i reče: Hoću da vas učim šta je to natčovjek. Čovjek je nešto što treba prevladati. Šta ste vi učinili, da biste ga prevladali? Sva bića dosad stvorila su nešto više od sebe: a vi zar hoćete da budete oseka te velike plime, radje još da se ponovo vratite k životinji nego da prevladate čovjeka? Šta je majmun za čovjeka? Stvor za potsmjeh ili bolan stid. I isto to biće čovjek za natčovjeka: stvor za potsmjeh ili bolan stid. Vi ste prešli put od crva k čovjeku, ali je u vama mnogo još ostalo crv. Nekada ste bili majmuni, a čovjek je još i sada više majmun nego ikoji majmun. Onaj što je najmudriji medju vama, i taj je tek dvojstvo od biljke i sablasti. Ali ja vam ne kažem, da postanete sablasti ili biljke. Nego, ja hoću da vas učim šta je to natčovjek! Natčovjek je smisao zemljin. Vaša volja treba da kaže: neka bude natčovjek simisao zemljin! Preklinjem vas, braćo moja, ostajte vjerni zemlji, i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Otrovnici su to, svjesni ili nesvjesni. Prezritelji su to života koji izumiru i koji su i sami otrovani, i njih je zemlja sita: neka njih, sretan im put! Nekad je hula na Boga bio najveći grijeh, ali Bog je umro, i tako umreše i ti grešnici. Huliti na zemlju, to je sad najstrašnije - više cijeniti utrobu onog što se ne daje progledati nego smisao zemljin! Nekad je duša gledala prezrivo na tijelo; tada je to preziranje bilo nešto najviše: - voljela je da ga vidi mršavo, ružno, i izgladnjelo. Mislila je, da će tako moći izmaći i njemu i zemlji. O, ta je duša i sama bila još mršava, ružna, i izgladnjela: a okrutnost je bila sladostrašće toj duši! Ali i vi još, braćo moja, recite mi: šta kazuje vaše tijelo o vašoj duši? Zar nije vaša duša jad i gad i jedno bijedno zadovoljstvo? Zaista vam kažem, čovjek je jedna velika prljava rijeka. To mora biti već more, koje će primiti u sebe veliku prljavu rijeku a da se i samo ne zaprlja. Eto, ja hoću da vas učim šta je to natčovek: on je to more, u njemu može da se utopi vaše veliko preziranje. Šta je najveće, što vi možete doživjeti? To je čas velikoga preziranja. Čas, u kojem će vam se i vaša sreća pretvoriti u gadjenje, i isto tako vaš razum i vaša vrlina. Čas, u kojem ćete reći: "Šta je stalo do moje sreće! Ona je jad i gad i jedno bijedno zadovoljstvo. A trebalo bi da moja sreća opravda i sam moj opstanak! " Čas, u kojem ćete reći: "Šta je stalo do moga uma! Zar žudi on za znanjem kao lav za svojom hranom? On je jad i gad i jedno bijedno zadovoljstvo." Čas, u kojem ćete reći: "Šta je stalo do moje vrline! Još ona nije uspjela da se zbog nje izbezumim. Umorilo me je sve moje Dobro i sve moje Zlo! Sve je to jad i gad i jedno bijedno zadovoljstvo!" Čas, u kojem ćete reći: "Šta je stalo do moga pravdoljublja! Ja ne vidim da sam žar i ugljen. A pravednik je sam žar i ugljen!" Čas, u kojem ćete reći: "Šta je stalo do moga milosrdja! Zar nije milosrdje križ, na koji se razapinje onaj koji voli ljude? Ali moje milosrdje nije razapinjanje na križ." Da li ste već govorili tako? Da li ste već glasno klicali tako? Ah, kad bih vas već čuo bio da glasno kličete tako! Ne vaš grijeh - vaša uzdržljivost vapije na nebo, vaša škrtost u samom vašem grijehu vapije na nebo! Gdje je munja, koja će vas šinuti svojim plamenim jezikom? Gdje je ludilo, koje bi trebalo ukalemiti u vas? Eto, ja hoću da vas učim šta je to natčovjek: on je ta munja, on je to ludilo! - Kad je Zaratustra ovo izgovorio, povika netko iz naroda: "Dosta smo već čuli o igraču na konopcu; daj sada da ga vidimo!" I sav narod smijaše se Zaratustri. A igrač na konopcu, koji je držao da je riječ o njemu, otpoče svoj posao. 4. Zaratustra pak gledaše po narodu i čudjaše se. Pa onda progovori ovako: Čovjek je konopac, razapet izmedu životinje i natčoveka, - konopac iznad ambisa. Opasan je pogled prijeko, opasan put onamo, opasan pogled unatrag, opasno oklijevanje i zastajanje. Što je veliko na čovjeku, to je da je on most a ne cilj: što se može voljeti na čovjeku, to je da je on i prelazak i prolazak. Ja volim one, koji ne umiju da žive drukčije nego prolazeći, jer su to oni koji prelaze. Ja volim velike prezritelje, jer su oni veliki poštovatelji, i strele čeznuća za drugom obalom. Ja volim one, koji ne traže tek u zvijezdama razloge da propadnu i da budu žrtvovani: nego se žrtvuju zemlji, da bi zemlja jednom postala natčovjekova. Ja volim onog, koji živi da bi došao do saznanja, i koji hoće da dode do saznanja, da bi jednom počeo da živi natčovjek. Te na taj način hoće svoju propast. Ja volim onog, koji voli svoju vrlinu: jer vrlina je volja za propadanjem i strela čeznuća. Ja volim onog, koji radi i pronalazi da bi natčovjeku kuću nazidao i za nj zemlju, životinju i biljku pripremio: jer na taj način hoće on svoju propast. Ja volim onog, koji ne zadržava za se ni truna duha, već sav hoće da je duh svoje vrline: tako prelazi on u vidu duha preko mosta. Ja volim onog, koji od svoje vrline načini sebi nagon i zao udes: tako on svojoj vrlini za ljubav hoće još da živi a i neće vise da živi. Ja volim onog, koji nije rad da ima odviše mnogo vrlina. Jedna je vrlina više vrlina nego dvije vrline, jer je više čvor za koji se hvata zao udes. Ja volim onog, čija se duša rasipa, koji neće da mu kažu hvala niti sam kaže hvala: jer on uvijek daje i neće da se sačuva. Ja volim onog, koji se stidi kad kocka padne u njegovu korist, i koji tad pita: zar sam ja varao u igri? - jer hoće da propadne. Ja volim onog, koji baca zlatne riječi ispred svojih dijela a uvek još više drži nego što je obećao: jer taj hoće svoju propast. Ja volim onog, koji opravdava one koji dolaze a iskupljuje one koji su bili: jer taj hoće da propadne sa onima koji su tu. Ja volim onog, koji huli na svoga boga, zato što voli svoga boga: jer će taj propasti od gneva svoga boga. Ja volim onog, čija je duša duboka i u pregorijevanju, i koji je u stanju da propadne i usled malog doživljaja: tako taj ide rado preko mosta. Ja volim onog, čija je duša prepuna, tako da zaboravlja sam na sebe, a da su sve stvari u njemu: tako će njegovo propadanje nastupiti usled sviju stvari. Ja volim onog, koji je slobodna duha i slobodna srca: tako je njegova glava samo utroba njegova srca a srce njegovo tjera ga u propast. Ja volim sve one, koji su kao pune kapi što padaju jedna po jedna iz crnog oblaka koji se nadvio nad ljudima: one oglašuju da je blizu munja, i odlaze u propast kao glasnici. Evo, ja sam jedan glasnik munjin, i jedna puna kap iz oblaka: a munja, to je natčovjek. 5. Kad je Zaratustra ove riječi izrekao, pogleda opet po narodu, i zaćuta. "Eto, stoje tu reče u srcu svom, i smiju se: ne razumiju me, ja nisam usta za ove uši. Treba li im možda prvo razbiti uši, da bi naučili slušati očima? Treba li zveketati kao što čine talambasi i propovjednici po crkvama? Ili, vjeruju li možda oni samo onima koji mucaju? Oni imaju čime se ponose. Kako li zovu samo to što ih čini ponosnima? Obrazovanošću zovu ga, ono ih odlikuje od čobana. Nerado stoga slušaju kad se s njima u svezi spomene riječ "preziranje". Ja ću dakle da govorim njihovoj ponositosti. Ja ću im govoriti o onom što je najdostojnije preziranja, a to je poslijednji čovjek." I Zaratustra stade ovako govoriti narodu: Vrijeme je, da čovjek postavi sebi svrhu. Vrijeme je, da čovjek zasadi klicu svoje najviše nade. Još je njegovo tle dosta plodno za to. Ali to će tle postati neplodno i šturo, i iz njega neće moći više nići visoko drvo. Vaj! Doći će doba, kad čovjek neće više moći prebaciti strijelu svoga čeznuća preko čovjeka, i kad neće više umjeti da zatreperi žica na njegovu luku! Evo vam kažem, treba imati u sebi još kaosa pa moći roditi treperavu zvezdu. I kažem vam: vi imate još kaosa u sebi. Vaj! Doći će doba, kad čovjek neće više radjati zvijezde. Vaj! Doći će doba čovjeka koji je najviše za preziranje a koji se sam neće više umjeti prezirati. Evo! Ja ću vam pokazati šta je to poslijednji čovjek. "Šta je to, ljubav? Sta je to, stvaranje? Šta je to, čežnja? Šta je to, zvezda?" - tako pita poslednji èovek, i žmirka očima. Tada će zemlja postati mala, i po njoj će skakutati poslijednji čovjek koji sve čini malim. NJegov soj ne daje se istrijebiti, kao soj zemljine mušice, poslijednji čovjek živi najduže. "Mi smo pronašli sreću" - kažu poslijednji ljudi, i žmirkaju očima. Oni su napustili predjele gde je mučno živjeti: jer im treba toplote. Oni još ljube bližnjega i taru se o njega: jer im treba toplote. Biti bolestan i biti nepovjerljiv, čini im se grijeh: mnogo paze kako će i šta će. Lud im je, ko se još spotiče preko kamenja ili preko ljudi! Kadikad pomalo otrova: to daje prijatne snove. Naposlijetku mnogo otrova, da bi umiranje bilo lako. Rade još, jer je posao zabava. Ali paze, da zabava ne napregne odviše. Ne postaju više bogati niti ostaju siromašni: i jedno i drugo napreže. Tko bi još vladao? Tko bi još slušao? i jedno i drugo napreže odviše. Ne treba pastira a stado je jedno! Svaki hoće isto, svi su jednaki: ko drukčije misli, ide svojevoljno u ludnicu. "Nekada je bio cijeli svijet u zabludi" - kažu ponajfiniji, i žmirkaju očima. Mudri su, i znaju sve što se dogodilo: te se mogu potsmijevati do mile volje. Još se svade, ali se brzo mire - da ne bi pokvarili želudac. Imaju svoje sitno zadovoljstvo za dan, i svoje sitno zadovoljstvo za noć: ali čuvaju zdravlje. "Mi smo pronašli sreću" - kažu poslijednji ljudi, i žmirkaju očima. I tu se završava prvi govor Zaratustrin, koji se može nazvati i "predgovorom" jer tu ga prekide vika i veselje gomile. "Daj nam te poslijednje ljude, o Zaratustra, - tako su vikali - načini nas tim poslijednjim ljudima. A mi ti poklanjamo natčovjeka!" I sav narod klicaše od radosti i udaraše jezikom o nepce. A Zaratustra posta tužan i reče u svom srcu: "Ne razumiju me: ja nisam usta za ove uši. Suviše sam dugo živio u gorama, suviše sam mnogo slušao šta govore potoci i drveće: ovi me sad, kad, govorim slušaju kao što slušaju čobane. Neuzburkana je moja duša i jasna kao gora pred podne. A oni misle da sam hladan, i da sam podrugivač koji pravi grozovite dosjetke. Gledaju me eto i smiju se: i smijući se još me i mrze. Ima leda u njihovom smijehu."