6. Tada se dogodi nešto, da sva usta zanijemeše a sve se oči unezveriše. Jer se medjutim igrač na konopcu dao bio na svoj posao: izašao je kroz jedna vratanca, pa se uputio preko konopca razapeta izmedju dva tornja, tako da je visio s jednog kraja na drugi kraj pijace nad glavama ljudi. Baš kad je igrač prispjeo do sredine svoga puta, otvoriše se ponovo vratanca i iza njih iskoči jedno šareno čeljade, lakrdijaš šta li, i podje brzim skokom za onim naprijed. "Brže, kljakonogo, uzvikivao je svojim strašnim glasom, brže lenštino, uštvo, beskrvniče! Sad ću te zagolicati svojom potpeticom! Šta ćeš ti tu izmedu tornjeva? U toranj s tobom, treba te zatvoriti jer priječiš puta boljemu od sebe!" - I sa svakom riječju prilazio mu je bliže: a kad je bio samo još jedan korak iza njega, tada se dogodi nešto strašno, što je učinilo da sva usta zanijeme i svačije se oko unezvijeri: - prodera se kao vrag i preskoči onog što mu je stajao na putu. A ovaj, kad vidje gde ga suparnik pobijedi, izgubi i glavu i konopac; odbaci od sebe motku i brže nego ona strovali se u dubinu, kao klupko od ruku i nogu. Pijaca i narod izgledahu kao more kad njime iznenada zavitla oluja: sve se razbježe kojekuda i kako ko stiže, a ponajviše odonud gde je trebalo da padne tjelesina. Zaratustra pak ostade, i baš pored njega pade tjelesina, isprebijana i izmrcvarena ali još ne mrtva. Poslije nekog vremena povrati se razdrobljenomu svijest, i on vidje Zaratustru gde kleči kraj njega. "Šta ćeš ti tu? reče naposletku, - ja sam već odavna znao, da će mi hromi daba podmetnuti nogu. Sad će me odvući u pakao: zar hoćeš da ga spriječiš?" "Tako mi časti, prijatelju, odgovori Zaratustra, svega toga nema, ne postoji to o čemu ti govoriš: niti ima djavola niti pakla. Duša će tvoja prije još biti mrtva nego tvoje tijelo: ne boj se već ničeg više!" Čovek ga pogleda s nepovjerenjem. "Ako istinu zboriš, reče tad, onda ne gubim ništa ako izgubim život. Ja nisam mnogo više nego zvijerka koju su naučili da igra, batinama i puštajući je da gladuje." "A ne, reče Zaratustra, ti si od opasnosti načinio sebi poziv, to nije nešto što treba prezirati. A sad te tvoj poziv upropašćuje: zato ću te ja svojim rukama zakopati." Kad je Zaratustra ovo rekao, čovjek na umoru nije vise odgovarao; ali je micao rukom, kao da traži ruku Zaratustrinu, da bi mu se zahvalio. 7. Medjutim se spusti veče, i pijaca utonu u suton: tada se razidjoše svi, jer i radoznalost i strah najzad se umore. A Zaratustra osta sjedeći na zemlji pokraj mrtvaca, i zaduben u misli: tako zaboravi na vrijeme. Ali naposlijetku dodje noć, i hladan vjetar poče duvati preko usamljenoga. Tada se podiže Zaratustra i reče u svome srcu: "Odista, lijep je ribolov imao danas Zaratustra! Nije ulovio čovjeka ali je ulovio lešinu. Neprijatno tajanstven život je ljudski, i uvijek još bez smisla: jedan lakardijaš može da mu bude sudbonosan. Ja bih da naučim ljude šta je smisao njihova bića: to je Natčovjek, munja iz crnog oblaka Čovjek. Ali još sam ja daleko od njih, i za moj smisao oni još nemaju smisla. Još sam ja za ljude nesto posredi izmedju lude i lešine. Mračna je noć, mračni su puti Zaratustrini. Hodi, hladni i ukočeni druže! Ponijeću te onamo gde ću te zakopati svojim rukama." 8. Kada je Zaratustra to rekao u svome srcu, natovari lešinu na ledja i podje. Ali nije išao ni sto koraka, a privuče se uza nj jedan čovjek pa mu poče šaputati na uho - i gle! Taj što je tu govorio, bio je lakrdijaš s tornja. "Idi iz ovoga grada, Zaratustra; ovde te premnogi mrze. Mrze te poštenjaci i pravednici, i nazivaju te svojim neprijateljem i prezriteljem; mrze te ispovjednici prave vjere, i nazivaju te opasnošću za gomilu. Imao si sreće, što su ti se smijali: i odista, govorio si kao kakav lakrdijaš. Imao si sreće, što si se pridružio onome mrtvom psu; zato što si se tako ponizio, spasao si se, za danas. Ali idi iz ovoga grada - ili ću sutra tebe preskočiti, ja živ tebe mrtvoga." I kad je to izrekao, nestade čovjeka; a Zaratustra ode dalje kroz mračne ulice. Na kapijama grada sretoše ga grobari što kopaju rake: oni mu prinesoše plamen svijetiljke uz lice, poznadoše Zaratustru, i mnogo ga ismijavahu, "Zaratustra nosi mrtvog psa: lijepo je što je i Zaratustra postao grobarem! Jer naše su ruke odviše čiste za takvu divljač. Da li Zaratustra hoće možda da ukrade djavolu njegov zalogaj? Nama je pravo! I prijatan ručak! Samo, biće da je djavo bolji kradljivac od Zaratustre! - on može ukrasti i jedno i drugo, i može pojesti i jedno i drugo." I oni se smijahu skupa i šaputahu nešto na uho jedan drugome. Zaratustra ne reče na to ni riječi, i idjaše svojim putem. Kad je išao tako dva sata, pokraj šuma i močvara, nasluša se dosta zavijanja gladnih vukova, pa i sam ogladne. Zastade pred jednom osamljenom kućom u kojoj je gorjela svjetiljka. "Glad navaljuje na me, reče Zaratustra, kao kakav razbojnik. U gori i sred močvara spopade me moja glad, i u dubokoj noći. Čudne je ćudi moja glad. Često mi dolazi tek posle ručka, a danas mi nije dolazila po čitav dan: gdje je to zaostala?" I Zaratustra zakuca na vrata od kuće. Pojavi, se jedan starac; on je nosio svijeću, i zapita: "Ko dolazi k meni i k mome nevaljalome snu?" "Jedan živi i jedan mrtvac, reče Zaratustra. Dajte mi da jedem i pijem, zaboravio sam da to učinim preko dana. Onaj koji gladna nahrani, osvežiće svoju rodjenu dušu: tako kaže mudrost." Starac ode ali se ubrzo vrati, i ponudi Zaratustru hljebom i vinom. "Rdjav je ovo kraj za one koji gladuju, reče; zato sam se ovdje i nastanio. Zvjerovi i ljudi dolaze k meni, pustinjaku. Nego, pozovi i tvoga pratioca da jede i da pije, on je umorniji od tebe." Zaratustra odgovori: "Mrtav je moj pratilac, teško da ću ga moći nagovoriti." "To se mene slabo tiče, reče starac gundjajući; ko kucne na moja vrata, mora uzeti što mu dajem. Jedite i nasitite se! " Zatim je Zaratustra opet išao dva sata, povjeravajući se stazi i svijetlilu zvijezda: jer on je bio stari noćnik, i volio je da zagleda u lice svemu što spava! Ali kad je zora zazorila, nadje se Zaratustra u gustoj šumi, i ne vidje više staze kojom bi išao. Tada metnu mrtvaca u jedno šuplje drvo, sebi iznad glave - da bi ga sačuvao od vukova - a sam leže na tle i na mahovinu. I nabrzo zaspa, umoran tijelom ali neuzburkane duše. 9. Dugo spavaše Zaratustra, i nije samo zorina rumen prešla preko njegova lica, nego je prešlo i prijepodne. Naposlijetku, otvori se njegovo oko: začudjeno gledaše Zaratustra u šumu i u tišinu, začudjeno gledaše u svoju dušu. Tada se podiže hitno, kao mornar koji odjedared ugleda kopno, i uskliknu glasno: jer vidje jednu novu istinu. I on ovako stade govoriti u svome srcu: "Svanulo mi je pred očima: potrebni su mi saputnici i to živi, - ne mrtvi saputnici i leševi koje mogu da nosim sa sobom kuda ja hoću. Svanulo mi je pred očima: ne treba Zaratustra da govori narodu, već pratiocima! Ne treba Zaratustra da bude i pastir stadu i njegov pas! Da odmamim od stada - zato sam došao. Neka se ljute na mene narod i stado: Razbojnikom hoće da postane pastirima Zaratustra. Ja kažem pastiri: a oni se nazivaju poštenjacima i pravednicima. Ja kažem pastiri: a oni se nazivaju vjernima prave vjere. Vidi te poštenjake i pravednike! Koga mrze najvećma? Onoga, koji im razbija tablice vrijednosti, razbijača, razbojnika: - a to je onaj koji stvara. Vidi vjerne sviju vjera! Koga mrze najvećma? Onoga, koji im razbija tablice vrijednosti, razbijača, razbojnika: - a to je onaj koji stvara. Saputnike traži onaj koji stvara a ne mrtvace, i ne stada ni vjerne. Suradnike traži onaj koji stvara, one koji će nove vrijednosti pisati na nove tablice. Suradnike traži onaj koji stvara, i sažeteoce: jer je kod njega sve zrelo za žetvu. Ali mu nedostaju stotina kosâ: zato on kida vlaće i zle je volje. Suradnike traži onaj koji stvara, i to takve koji će umjeti da naoštre svoje kose. Uništiteljima zvaće njih ostali, i prezriteljima dobra i zla. Ali to su oni koji žanju i slavu slave. Saradnike traži Zaratustra, sažeteoce, i svečare, s kojima će slavu slaviti, traži Zaratustra; što će njemu stada i pastiri i mrtvaci! A ti, moj prvi suputniče, ostaj zbogom! Dobro sam te zakopao u tom tvom šupljem drvetu, dobro sam te skrio od vukova. Hoću da stignem ka svojem cilju, da idem svojim putem; preko onih što zastajkuju i oklevaju preskočiću. Moj prolazak biće njihov prolazak, njihova propast." 10. To je rekao Zaratustra u svome srcu kad je sunce pokazivalo podne: tada pogleda ispitujućim pogledom u vis - jer je iznad svoje glave čuo oštri krik jedne ptice. I gle! jedan orao kružio je naširoko po zraku, a o njemu visila je jedna zmija, ne kao plijen već kao prijatelj: jer mu se biješe obavila oko vrata. "To su moje zvijeri!" reče Zaratustra, i radovaše se od srca. "Najponosnija zvijer pod suncem, i najmudrija zvijer pod suncem - oni su poletjeli po svijetu, da vide šta se radi. Hoće da vide da li je Zaratustra još u životu. Odista, da li sam još u životu? Opasnije mi je ići medju ljudima nego medju životinjama, opasnim putem ide Zaratustra. Neka mi budu vodjom moje zvijeri!" Kada je Zaratustra to izrekao, padoše mu na um riječi sveca iz šume, te uzdahnu i progovori ovako u srcu svom: "O kad bih mogao biti lukaviji! kad bih mogao biti lukav iz dna duše, kao moja zmija! Ali ja evo ištem nemoguće: molim dakle jedino moj ponos, da uvek ide skupa sa mojom mudrošću! A ako me jednom moja mudrost iznevjeri: - ah, ona tako rado hoće da odleti! - neka onda moj ponos bar leti skupa s mojom ludošću!" - - Tako otpoče silazak i pad Zaratustrin.