Duša koja naseljava onaj prostor između tijela i duha, posreduje između to dvoje, tako da na nju oboje utiču. Ona uspostavlja svoju organizaciju i funkcionisanje na osnovu impulsa koji joj stižu s obe strane, od duha i tijela. Na primjer, astralno tijelo će reagovati na oboje, na hemijske droge koje će inducirati euforiju u cijelom tijelu, kao i na uzvišene osjećaje duhovne radosti koji potiču iz duha, iako njihove posljedice na astralno tijelo nisu iste.

U skladu s tim, eterično tijelo može promijeniti svoju strukturu usljed neke povrede fizičkog tijela, ili zbog neke blokade ili poremećaja na astralnom tijelu čiji se uticaju odražavaju i dole, na eteričnom nivou. Kakvim god uticajima da je duša izložena od strane tijela ili duha, njihove posljedice nastavljaju da se motaju u duši, slično kao što se čaj u šoljici nastavlja da okreće ukrug nakon što ga promiješamo. To je razlog zašto sam rekao da ego radi uz pomoća oba, nervnog i eteričnog hardvera. Uprkos tome što on potiče od fizičkog, ego prenosi momentum svog kondicioniranja i na eterički nivo³.

Posljedice nedostatka duha

Imajući na umu ovo što je prethodno rečeno, onda možemo zamisliti šta se dešava kad neko ima tijelo, ego i dušu, ali mu nedostaje duh. Prvo i najvažnije, njegov cijelokupni sklop će biti rezultat materijalnih uticaja kao što su genetika i životna sredina. Sjedište one vidljive inteligencije kod takve osobe će biti ego. A bez protivteže duha, ego će biti taj ko će njom vladati kao kralj. Tako, u skladu s funkcijom ega, takvi ljudi će biti potpuno posvećeni materijalnom i svom društvenom opstanku.

Takođe možemo primjetiti da ljudi koji imaju duh i koji su svjesni svojih duhovnih impulsa, često voljno poduzimaju radnje koje nemaju finansijske, društvene ili egoistične pobude i koje su u suprotnosti sa Darvinovim principima evolucije, a služe samo za ispunjavanje duhovnih ciljeva. Takvi impulsi nedostaju kod ljudi bez duha, tako su oni jedino istinski optimizirani za opstanak u fizičkom svijetu. Bez savjesti, empatije, ili unutrašnje bitke izmedju ega i duha, koja bi ih zadržavala, oni su u stanju da brže i lakše uspiju u njihovoj svjetovnoj sredini bez obzira na to koliko će to druge koštati.

Da bi bolje razumjeli ove metafizičke razlike, pogledaćemo šta se događa s ljudima s duhom i ljudima bez duha nakon fizičke smrti.   

Duh i duša, ugnježdeni jedno unutar drugog, zajednički napuštaju fizičko tijelo. Nakon nekog vremena, eterička komponenta duše se dezintegriše, nakon čega ostaje samo duh ugnježden unutar astralnog tijela. Onda se i to astralno tijelo takođe dezintegriše. Ta dezintegracija eteričnog i astralnog tijela, podrazumijeva rastapanje ili odbacivanje duše i to je poznato u hrišćanskoj ezoterici kao druga smrt.⁴ Oslobođeni duh onda nastavlja sa svojim životom sve dok se ponovo ne reinkarnira.

Reinkarnacija podrazumijeva proces prilikom kojeg duh formira oko sebe jednu novu dušu a onda ulazi u novo fizičko tijelo. Svaki talent ili vrlinu, predispoziciju ili neuravnoteženost koju je duh stekao prilikom uzastopnih reinkarnacija u svojim prošlim životima, imaće uticaja u novoj inkarnaciji.

U slučaju ljudi bez duha, život počinje ovako - nakon što se fetus ugnjezdi u materici, duša se formira po prvi put kao kad se pijesak s plaže formira u obliku dvorca i pridružuje se tijelu. Ta kombinacija proizvodi jednu rudimentarnu svjesnost. Nakon što se rodi, takva osoba nije ništa drugo do jedan proizvod genetike i životne sredine usljed nedostatka duha. Bez duhovne protivteže, biološki nagoni i društveno programiranje postaju primarni impulsi u životu te osobe.

Nakon fizičke smrti, njihova duša napušta tijelo, sadržavajući možda u sebi jedan zaostali otisak ega, a onda se nakon nekog vremena dezitegriše te biva re-apsorbovana u jezero energija iz kojeg je potekla. Ništa od njihovog identiteta ne preživljava. Za ljude bez duha, ovaj život je njihov jedini život. Oni se formiraju prilikom dolaska a rasformiraju nakon odlaska. To ne može biti drugačije jer oni ne posjeduju jedno jezgro individualizirane svijesti.

Tako, sve ono što posjeduje jedna osoba s duhom usljed kontinuiteta svojih inkarnacija, nedostajaće u životu one osobe bez duha. Na primjer, oni bez duha neće imati jednu potrebu za životnim lekcijama ili iskustvima duhovne izgradnje. Kakva bi bila svrha tome kad sve što bi se tako steklo, ionako bi nestalo nakon smrti? Odatle, ljudi bez duha su oni koji ne mogu učiti duhovne lekcije, koji ne mogu duhovno profitirati uz pomoć životnih iskušenja i koji ne mogu prenjeti ono što su stekli na njihove naredne inkarnacije. Tako da njih ne interesuju lekcije iz skromnosti, empatije, suosjećanja, razumijevanja, ili opraštanja. Umjesto da se mijenjaju kao ljudi kroz duhovno sazrijevanje tokom svog života oni se jedino mijenjaju u smislu boljeg adaptiranja životu uz pomoć kondicioniranja. Na primjer, dok će čovjek s duhom moći sagledati neke svoje počinjene greške i na osnovu toga postati skroman, čovjek bez duha će se jednostavno potruditi da ga ne uhvate sljedećeg puta. 

Karma je još jedan metafizički faktor koji nedostaje u životu ljudi bez duha. Postoji mnogo nesporazuma u vezi s karmom, tako da ću ovdje prvo predstaviti ono kako ju ja shvatam, prije nego što ukažem na to kako njen nedostatak možda da utiče na život neke osobe bez duha.

Karma (negativna vrsta) je jednostavno jedan duhovni dug ili neuravnoteženost koja je stečena usljed kršenja svoje slobodne volje ili slobodne volje drugih. Čovjek krši svoju slobodnu volju kada se odlučuje za nešto u stanju ignorantnosti, kao na primjer, kada se poistovjećuje sa svojim egom i ponaša se na osnovu njegovih impulsa, što narušava one izbore ili odluke koje bi donjeo za vrijeme jednog stanja koje bi bilo više duhovno trezveno.    

Nakon počinjavanja akta kršenja slobodne volje, onaj viši vid svijesti koji je povezan s duhom žali za počinjenom greškom i odlučuje da je ispravi, čak iako onaj niži aspekt svijesti koji je povezan s egom pokušava to da ignoriše. Ta karmička neravnoteža onda privlači doživljaje koji predstavljaju lekcije koje trebe naučiti da bi se ispravila ona ignorantnost, bilo u ovom ili sljedećem životu. Te naučene lekcije su univerzalne i ne traže sjećanje na one greške koje su ih izazvale, dovoljno je to da se one jednostavno razumiju. Karmičko iskustvo nije ono što je tu sudbinskog karaktera, nego su to naučene lekcije, pa se odatle karma može ponekad ublažiti uz pomoć jednog preventivnog razumijevanja ili opraštanja bez obaveze da se to mora naučiti na teži način kroz lično iskustvo.   

Međutim, bez duha, ne postoji istinska slobodna volja, niti istinske lekcije koje se trebaju naučiti. Odatle, ljudi bez duha nemaju karmu, te odatle žive isključivo pod okriljem zakona slučajnosti i zakona džungle. Dok čovjek s duhom može da bude rođen zajedno s njegovim karmičkim dugovima, za ljude bez duha svi dugovi će biti čisto stvar slučajnosti ili nasljednih faktora i neće služiti nikakvim višim metafizičkim ciljevima. Slična je stvar i sa vremenom i načinom njihove smrti; dok su ljudi s duhom možda u nekim glavnim crtama isplanirali svoj život prije nego što su se inkarnirali, uključujući i način na koji će umrijeti, ljudi bez duha umiru silom slučajnih prilika bez svrhe i značenja, osim ukoliko njihova smrt ne igra važnu ulogu u pre-inkarnativnom scenariju neke individue koja ima duh.

Druge faktore koji kod njih nedostaju uključuju snovi sa simboličkim značenjem, sinhroniciteti, više intuitivno navođenje i njihova lična ruka sudbine. Ljudi bez duha ne doživljavaju ništa od toga jer oni to ne mogu doživjeti, niti im je to potrebno. To bi trebalo biti očigledno na osnovu razumijevanja uloge duha, međutim, reći ću o tome nešto više kako bi to bilo jasnije.

Snovi koji imaju svoje značenje primarno služe za ukazivanje čovjeku na one neuravnoteženosti koje se trebaju ispraviti, dok ljudi bez duha nemaju potrebu za takvim porukama. Oni takođe nemaju u sebi ništa od onog višeg što bi moglo poslati te poruke. Bez jednog permanentnog jezgra individualnosti, oni nemaju “Više Ja”, koje predstavlja jednu perfektnu buduću manifestaciju duha koji se proteže unatrag kroz vrijeme kako bi pomogao produžecima samog sebe koji se još uvijek nalaze u linearnoj prošlosti. A bez tog Višeg Ja, oni ne posjeduju ono unutarnje intuitivno vođstvo koje ih može ponekad pogurati i pružiti im zaštitu u životu. Tako, dok čovjek s duhom može doživljavati neke čudne sinhronicitete i pobijati zakone realnosti kad se radi o njegovom spašavanju od prijevremene smrti, čovjek bez duha, kojem nedostaju takvo jedno vođstvo i zaštita, stradaće silom slučajnih okolnosti.