Pribram je svoj prvi članak o mogućoj holografskoj prirodi mozga objavio 1966.godine,a tijekom slijedećih nekoliko godina nastavio je proširivati i usavršavati svoje zamisli.Kada je to učinio,i kada su drugi istraživači saznali za njegovu teoriju,brzo se uvidjelo da raspodijeljena priroda sjećanja i vida nije jedina neurofiziološka zagonetka koju holografski model može objasniti.

VELIČINA NAŠEG SJEĆANJA

  Holografija objašnjava i na koji način naš mozak može pohraniti toliko sjećanja u tako malo prostora.Briljantni fizičar i matematičar rodjen u Madjarskoj,John von Neumann,jednom je izračunao da tijekom prosječnog ljudskog života mozak pohrani oko 2,8x10 na dvadesetu(280.000.000.000.000.000.000)bitova informacija.To je zastrašujuća količina informacija i istraživači mozga dugo su se mučili ne bi li iznašli mehanizam koji objašnjava takav golemi potencijal.

  Zanimljivo je da hologrami posjeduju fantastičan kapacitet za pohranu informacija.Mijenjanjem kuta pod kojim dva lasera pogadjaju komad fotografskog filma na istoj je površini moguće snimiti mnogo različitih slika.Svaka tako snimljena slika može se jednostavno dobiti osvjetljavanjem filma laserskom zrakom koja pada pod istim kutem kao i prve dvije.Korištenjem te metode znanstvenici su izračunali da jedan kvadratni inč filma može primiti informacija koliko sadrži pedeset Biblija.

SPOSOBNOST I DA SE PRISJEĆAMO I DA ZABORAVLJAMO

  Komadi holografskog filma koji sadrži više slika,kao što su oni gore opisani,takodjer pružaju nov način razumijevanja naše sposobnosti i da se sjećamo i da zaboravljamo.Kada se takav komad filma izloži laserskoj zraci i ljulja naprijed-natrag,različite slike koje sadrži pojavljuju se i nestaju u svjetlucavom nizu.Predpostavljalo se da je naša sposobnost prisjećanja analogna osvjetljavanju takvog komada filma laserskom zrakom i prizivanju odredjene slike.Slično tome,kada se ne možemo ničega prisjetiti,to je nalik,vjerojatno,osvijetljavanju filma s više slika različitim zrakama,no bez uspjeha da se pronadje pravi kut kako bi se prizvala slika/sjećanje koju/e tražimo.

ASOCIJATIVNO PRISJEĆANJE

  U Proustovom Putu k Swannu gutljaj čaja i zalogaj malog kolača u obliku nazubljene školjke poznatog kao petite madeleine prouzročili su da se pripovjedač iznenada nadje preplavljen sjećanjima iz svoje prošlosti.Isprva se zbunjen,no onda se polako,uz mnogo truda,prisjeća da mu je njegova teta-kada je bio dječačić-običavala davati čaj i kolačiće madeleine.To je bila asocijacija koja je potakla njegova sjećanja.Svi smo imali slična iskustva-miris odredjene hrane dok se kuha ili pogled na neki davno zaboravljeni predmet koji iznenada prizovu neki prizor iz naše prošlosti.

  Holografska ideja nudi još jednu analogiju za asocijativne tendencije sjećanja što je opisano još jednom tehnikom holografskog snimanja.Kod te se tehnike prvo svjetlost jedne laserske zrake istovremeno odbija od dva predmeta,recimo naslonjača i lule.Svjetlost odbijena od oba predmeta tada se sudari,a interferencijski uzorak koji je rezultat tog sudara snimi se na film.Tada,kad god se naslonjač osvijetli laserskom svjetlošću a svjetlost koja se reflektirala od naslonjača prodje kroz film,pojavit će se slika lule.U obrnutom slučaju,kad god se to isto učini s lulom,pojavi se hologram naslonjača.Dakle,ako naš mozak funkcionira po holografskim načelima,sličan proces može biti odgovoran za način na koji odredjeni predmeti prizivaju odredjena sjećanja iz naše prošlosti.

SPOSOBNOST DA PREPOZNAJEMO POZNATE STVARI

  Možda vam se na prvi pogled naša sposobnost da prepoznajemo poznate stvari ne čini osobito neobičnom,no stručnjaci koji se bave istraživanjem mozga davno su uvidjeli da je to poprilično složena sposobnost.Na primjer,potpuna sigurnost koju osjećamo kada u gužvi,medju nekoliko stotina ljudi,primjetimo poznato lice nije samo subjektivan osjećaj;čini se da je ona rezultat izuzetno brzog i pouzdanog oblika obrade informacija u našem mozgu.

  U članku iz 1970.godine,objavljenom u britanskom znanstvenom časopisu Nature,fizičar Pieter van Heerden iznio je predpostavku da vrsta holografije poznata kao holografija prepoznavanja pruža način za razumijevanje ove sposobnosti.U holografiji prepoznavanja holografska slika predmeta snimljena je na uobičajeni način,izuzev što se laserska zraka,prije nego što je se pusti da udari u neizloženi film,odbija od posebne vrste zrcala poznatog kao zrcalo za fokusiranje.Kada se drugi predmet,sličan ali ne i potpuno jednak prvom,okupa laserskom svjetlošću,i svjetlo se od ogledala odbije na predhodno razvijeni film,na njemu će se pojaviti sjajna točka svjetlosti.Što je sjajnija i oštrija točka svjetlosti,to je veći stupanj sličnosti izmedju prvog i drugog predmeta.Ako su dva predmeta potpuno različita,neće se pojaviti nikakva točka svjrtlosti.Kada se iza holografskog filma postavi foto-ćelija osjetljiva na svjetlost,takav sustav može se koristiti za mehaničko prepoznavanje.

  Slična tehnika,poznata kao interferencijska holografija,takodjer može objasniti našu sposobnost prepoznavanja i poznatih i nepoznatih značajki slike,kao što je na primjer,lice nekoga koga nismo vidjeli mnogo godina.U toj tehnici predmet se promatra kroz komad holografskog filma koji sadrži njegovu sliku.Kada se to učini,svaka značajka predmeta koja se promijenila od kada je slika prvotno snimljena reflektirat će svjetlost drugačije.Osoba koja gleda kroz film trenutačno saznaje je li se objekt promijenio ili je ostao isti.Tehnika je vrlo osjetljiva da se odmah pokazuje čak i pritisak prsta na komad granita.Taj proces pronašao je primjenu u industriji ispitivanja materijala.

FOTOGRAFSKO PAMĆENJE

  Godine 1972.Daniel Pollen i Michael Tractenberg sa Harvarda,koji su se bavili istraživanjem vida,iznijeli su predpostavku da se fotografsko pamćenje(poznato i kao  eidetičko pamćenje) koje se primjećuje kod nekih ljudi može objasniti holografskom teorijom mozga.Pojedinci koji imaju fotografsko pamćenje obično će odvojiti nekoliko trenutaka da pomno pregledaju prizor koji žele upamtiti.Kada požele ponovo pogledati isti prizor,oni „projiciraju“njegovu mentalnu sliku,bilo zatvorenih očiju,bilo zureći u prazan zidili ekran.U istraživanju koje je provedeno na jednom takvom pojedincu,hardvarskoj profesorici povijesti umjetnosti po imenu Elisabeth,Pollen i Tractenberg otkrili su da su njezine projicirane mentalne slike bile toliko stvarne da su se ,kada je čitala mentalnu projekciju,stranice Getheova Fausta,njezine oči pomicale kao da je čitala stvarnu stranicu.

  Uz konstataciju da slika pohranjena u fragmentu holografskog filma postaje sve mutnija što je fragment manji,Pollen i Tractenberg sugeriraju da takvi pojedinci posjeduju življa sjećanja zato što na neki način imaju pristup vrlo velikim područjima svojih holograma sjećanja.Suprotno tome,većina nas vjerovatno posjeduje sjećanja koja su mnogo manje živa stoga što je naš pristup ograničen na manja područja holograma sjećanja.

PRIJENOS  USVOJENIH  VJEŠTINA

  Pribram smatra da holografski model baca svjetlo i na našu sposobnost da usvojene vještine prenosimo iz jednog dijela svoga tijela u drugi.Dok sjedite i čitate ovu knjigu,zastanite trenutak i ispišite u zraku lijevim laktom svoje ruke svoje ime.Vjerojatno ćete otkriti da je to relativno lako učiniti,a opet,sva je prilika da to niste učinili nikada prije.Možda vam se to ne čini bog zna kakvom sposobnošću,no u klasičnom pogledu,prema kojem su različita područja u mozgu(kao što je ,na primjer,područje koje upravlja pokretima lakta) sposobna izvoditi zadatke isključivo nakon što se učenjem kroz ponavljanje stvari odgovarajuće živčane veze izmedju moždanih stanica,ovo predstavlja pravu zagonetku.Pribram ističe da bi problem bio mnogo lakše obradiv kada bi mozak sva svoja sjećanja,uključujući ona usvojenih vještina kao što je pisanje,pretvorilo u jezik interferirajućih valnih obrazaca.Takav mozak bio bi mnogo fleksibilniji,a pohranjene informacije mogao bi prebacivati na sve strane istom lakoćom kojom vješt pijanist transponira pjesmu iz jednog muzičkog ključa u drugi.

  Ista ta fleksibilnost mogla bi pružiti objašnjenje za našu sposobnost da prepoznamo poznato lice bez obzira na kut pod kojim ga gledamo.Štoviše,jednom kada je mozak zapamtio lice(ili neki drugi predmet ili prizor) i pretvorio ga u jezik valnih obrazaca,može,u odredjenom smislu,okretati taj unutarnji hologram i ispitati ga iz koje god perspektive želi.

OSJETI  FANTOMSKIH UDOVA I NAČIN NA KOJI GRADIMO VANJSKI SVIJET

  Većina nas svjesna je da su naši osjećaji ljubavi,gladi,ljutnje,i slični,unutarnje stvarnosti,a da su zvuk orkestra,toplina sunca,miris kruha u peći,i tako dalje,vanjske stvarnosti.Medjutim,način na koji nam naš mozak omogućava da razlikujemo to dvoje nije posve jasan.Na primjer,Pribram ističe da se ,kada pogledamo neku osobu,njezina slika,u stvari,nalazi na površini naših očnih mrežnica.Pa ipak,mi osobu ne percipiramo kao da je na našoj mrežnici.Percipiramo je  kao da se nalazi u vanjskom svijetu.Slično tome,kada se udarimo u nožni prst,iskusimo bol u svome nožnom prstu.Kako ,dakle,naš mozak može izvoditi mnoštvo neurofizioloških procesa od kojih su svi unutrašnji te se manifestiraju kao naše iskustvo,i zavarati nas da mislimo da su neka iskustva unutarnja,a neka smještena izvan granica naše sive tvari?

  Stvaranje iluzije da se objekti nalaze tamo gdje se u stvari ne nalaze temaljna je značajka holograma.Kao što smo već spomenuli,kada gledate hologram,on izgleda kao da se proteže u prostoru,medjutim ako prodjete rukom kroz nj,otkrit ćete da tamo nema ničega.Unatoč svemu što vam vaši osjeti govore,nijedan uredjaj na mjestu gdje se čini da se nalazi hologram neće detektirati prisutnost bilo kakve neobične energije niti tvari.Razlog tome leži u činjenici da je hologram virtualna slika,slika za koju se čini da se nalazi tamo gdje se ne nalazi,i koja se u prostoru ne proteže ništa više nego trodimenzionalna slika vas samih koju vidite kada pogledate u ogledalo.Upravo kao što se slika u ogledalu nalazi na posrebrenju na stražnjoj površini ogledala ,tako je i stvarni položaj holograma uvijek na fotografskoj emulziji na površini filma koji ga snima.

  Daljnji dokazi koji govore u prilog sposobnosti mozga da nas zavara kako bismo mislili da su unutarnji procesi smješteni izvan tijela dolaze od dobitnika Nobelove nagrade,fiziologa Georga von Bekseya.U nizu pokusa koje je izveo krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća Bekesy je na koljena ispitanika povezanih očiju postavio vibratore.Potom je mijenjao brzine kojima su uredjaji vibrirali.Pomoću tog postupka otkrio je da svoje ispitanike može navesti da iskuse osjećaj da izvor vibracije skače s jednog koljena na drugo.Otkrio je da svoje ispitanike čak može navesti da osjete kako je izvor vibracije u prostoru izmedju njihovih koljena.Ukratko,demonstrirao je da ljudi imaju sposobnost da tobože iskuse osjete na prostornim lokacijama na kojima nemaju apsolutno nikakvih osjetilnih receptora.

  Pribram vjeruje da je Beksiyev radu skladu s holografskim pogledom,te da dodatno osvjetljava način na koji interferirajuće valne fronte-ili u Bekseyevom slučaju,interferirajući izvori fizičkih vibracija-omogućavaju mozgu da neka iskustva smjesti izvan fizičkih granica tijela.Smatra da bi taj proces mogao ponuditi objašnjenje i za fenomen fantomskih udova,odnosno osjećaj nekih ljudi kojima su amputirani udovi da im je ruka ili noga još uvijek na mjestu.oni u tim fantomskim nastavcima često osjećaju jezivo stvarne grčeve,bolove i golicanja;može biti da proživljavaju holografsko sjećanje na ud koji je još uvijek zapisan u interferencijskim uzorcima u njihovim mozgovima.

  Nastavak slijedi