Digni me!

Naziv je slatke, pjevljive pjesmice G. Karana.

Tekst pjesme odličan je primjer očekivanja spasa, sreće, ljubavi izvana, iz partnerskog odnosa.

Jedna od najzavodljivijih iluzija koja se odlično koristi i provlači od manje ili više banalnih pjesama, romantičnih filmova i ljubavnih romana do sofisticiranog soul-mate ideala za kojim mnogi otvoreno ili skriveno čeznu.

 

Jedan od najvećih eona u napadu na čovječanstvo.

 

Jedna od najpopularnijih mrkvi na štapu.
Ta potraga za drugim često je posljednji bastion iluzije da nam može pomoći nešto izvan nas;

Da nas nešto izvana može upotpuniti, dati smisao, sigurnost, pružiti pažnju, osjećaj bezuvjetne prihvaćenosti i tople, srdačne bliskosti.

Bez daljnjega da partnerstvo može biti lijepo i vrlo duboko iskustvo, inače ne bi ni bilo tako traženo;

No partnerstvo kao nešto za čime se traga, nešto što se priželjkuje, kao i sve drugo što nije činjenica sada i ovdje je samo smetnja i odliv energije.

Bilo da se radi o žalu za prošlim ili iščekivanju budućeg, sve što inicira brojne misli nabijene emocijama je energetski gubitak, koji onemogućava puno očitovanje života sada i ovdje i zapravo samoispunjenje za kojim se traga.

I zato nema se što reći na početni stih pjesme:

Dosta je bilo tuge,
ostavi sve,
dosadne drame duge.

Baš tako, let go.

 

Odustani od tuge, ali i od potrage za srećom;

One su dvije strane istog novčića.

 

Odustani od svih drama, svih izmišljenih priča.

 

Jer priča je uvijek samo priča, nikada stvarnost.

 

I kada je temeljena na konkretnim činjenicama, one su uvijek povezane jednim dijelom koji ne pripada stvarnosti, već imaginaciji.

Možda je i ovo točno:

Nikome nije lako,
ljulja se svijet.

 

I sasvim logično, možda je prisutna, bar s vremena na vrijeme želja:

zato te trebam jako,
digni me, digni me.

 

Kao neka vrsta poziva u pomoć, za spasiteljem, spasiteljicom u romantičnom, ili duhovnom kontekstu.

Zvuči dobro; kao strastvena molitva; ali i nedostatak razumijevanja.

Zato, ako je tvoje iskustvo sada s tužne strane novčića, nemoj misliti da ti išta izvan tebe može pomoći.

Sve „izvan“ je samo kratkotrajna utjeha i odlaganje neminovnoga, onoga što nitko drugi ne može za tebe učiniti.

Tko je na kraju taj koga bi trebalo podignuti iz potištenosti, nezadovoljstva ili nekog sličnog neželjenog stanja?

Nema ga.

 

Nikada ga nije ni bilo; izvan misli.

Misao, želja, akcija je ono što stvara subjekta koji izvodi akciju usmjerenu ka drugom kraju cilju.

 

Ali i subjekt i njegov cilj su podjednako iluzorni, dva privremeno stvorena pola, bez postojanja neovisnog o toj akciji, misli, želji.

 

Maja, velika iluzija na djelu.

Sam proces stvaranja imaginarnog lika i njegova potraga za srećom troše ogromne količine energije.

 

Sve dok se pogled ne baci unutra, uvidi mehanizam i zacijele energetske rupe.

Tada se doživljava sloboda, obnova, zbog ponovnog povratka rasute energije svom izvoru u središtu života, u sada i ovdje.

Iako osjećaji u početku sugeriraju drugačije, to su samo osjećaji!

 

Energetski manjkovi i blokade, koji se mogu i fizički osjetiti.

 

Sva ta neintegrirana iskustva iz djetinjstva, prošlih života, od početka svijeta i vijeka, kad god;

Sve ono čemu nije poklonjena dovoljna, dobrovoljna pažnja u sada i ovdje jedina su prepreka i zapravo put i portal prolaska u slobodu.

 

Jer sad i ovdje milostivo još uvijek traje i pruža mogućnost reintegracije.

 

I tako je svaka prepreka samo prividna prepreka, jer iskreno suočavanje bez straha, obraćanje pažnje s ljubavlju i željom za razumijevanjem bez manipulacije, može je zauvijek raspršiti kao vjetar maslačak.

A ono što ostaje u stanju je ljubavi i cjelovito.

 

Može je i dati i primiti - propustiti - na jedinstven način.

I zato je šteta gubiti vrijeme očekujući ljubav izvana, umjesto istražiti zablude, pogledati u oči svim „kerberima“ koji čuvaju pragove i tajne odaje velike iluzije i osloboditi još jedan jedinstveni način na koji se ljubav može manifestirati.

Dok svi očekuju ljubav izvana, jasno je da se takva bilanca ne može zatvoriti.

 

Neko je mora i pružati.

 

Ali ako pogledaš unutra vidjet ćeš da ne samo da ti ne može ništa izvana pomoći i dati ljubav, nego ni ne treba.

 

NE TREBA.

 

Jer unutra se nalazi dubok izvor onoga za čime tragaš.

Tako bi, malo po malo, napajajući se iz tog izvora svijet obavijen raznim eonima koji crpe ljudsku energiju zaista mogao napušten propasti i ostaviti slobodan prostor i vedro nebo za neko novo očitovanje života u kojima svjetlost i ljubav neće biti ideali i teško dostupna roba, već činjenice, koje se možda ni neće tako, ni nikako zvati.

Do tada,
s Ljubavlju.

 

  

Napisala Eloratea

http://www.val-znanje.com