MOZAK KAO HOLOGRAM

Ne radi se o tome da je svijet pojavnosti pogrešan;ne radi se o tome da tamo vani,na jednojn razini stvarnosti ne postoje predmeti.Radi se o tome da ako prodrete kroz svemir i pogledate ga kroz prizmu holografskog modela,stižete do drugačijeg pogleda,drugačije stvarnosti.A ta druga stvarnost može objasniti stvari koje su do sada bile znanstveno neobjašnjive:paranormalne pojave,sinkronicitete,očigledno značajna podudaranja dogadjaja.

-Karl Pribram

u intervjuu za Psychology Today

   Zagonetka koja je u samom početku navela Pribrama na put prema formulaciji svojeg holografskog modela bilo je pitanje kako i gdje je u mozgu pohranjeno sjećanje.Ranih četrdesetih godina dvadesetog stoljeća,kada ga je počela zaokupljati ova tajna,općenito se smatralo da su sjećanja smještena u mozgu.Prevladavalo je uvjerenje da je svako sjećanje koje osoba ima,kao što su sjećanja vašeg zadnjeg susreta sa bakom,ili sjećanje mirisa gardenije koju ste pomirisali  kada ste imali šesnaest godina,smješteno negdje u stanicama mozga.Takvi tragovi sjećanja nazvani su engrami i premda nitko nije znao od čega je engram napravljen-je li to neuron ili čak posebna vrsta molekule-većina znanstvenika bila je uvjerena kako je samo pitanje vremena kada će se to otkriti.

  Za tu uvjerenost bilo je razloga.Istraživanja koja je dvadesetih godina dvadesetog stoljeća proveo kanadski neurokirurg Wilder Penfield pružila je uvjerljive dokaze da odredjena sjećanja ipak jesu pohranjena na odredjenim mjestima u mozgu.Jedna od najneobičnijih značajki mozga jest da sam mozak bol ne osjeća neposredno.Dok god su tjeme i lubanja umrtvljeni lokalnim anestetikom,operacija mozga može se izvesti na osobi dok je ona pri punoj svijesti,a da ona pri tome ne osjeća nikakvu bol.

  U nizu prekretničkih pokusa Penfield je tu činjenicu iskoristio sebi u prilog.Dok je operirao mozgove epileptičara elekrtički bi pobudjivao različita područja njihovih moždanih stanica.Na svoje iznenadjenje,prilikom stimulacije temporalnih režnjeva(područje mozga iza slijepoočnice)jednog svog potpuno svjesnog pacijenta otkrio je da pacijenti ponovno proživljavaju vrlo živa i detaljna sjećanja iz prošlih razdoblja svog života.Jedan je čovjek iznenada ponovno proživio razgovor koji je vodio sa svojim prijateljima u Južnoj Africi;dječak je čuo svoju majku kako razgovara na telefon i nakon nekoliko dodira Penfieldove elektrode mogao je ponoviti čitav njezin razgovor;žena se našla u svojoj kuhinji i mogla je čuti svoga sina kako se igra pred kućom.Čak i kada je Penfield pokušao zavarati svoje pacijente rekavši im dapobudjuje drugapodručja kada to nije činio,otkrio je da dodirivanjem iste točke uvijek pobudjuje isto sjećanje.

  U svojoj knjizi The Mystery of Mind (Tajna uma)objavljenoj 1975.godine nedugo pred smrt,napisao je:"Odmah je bilo očito da to nisu snovi.To su bile električne motivacije pravilnog zapisa svijesti,zapisa koji je pohranjen tijekom pacijentovih ranijih iskustava.Pacijent je kao u filmskom "flashbacku" "ponovno proživio" sve ono čega je bio svjestan u tom ranijem razdoblju."

  Penfield je na temelju svojih istraživanja zaključio da je sve što smo ikada iskusili zapisano u našem mozgu-od lica svakog pojedinog stranca koje smo letimično pogledali u gužvi do svake paukove mreže u koju smo se zagledali kao dijete.Logika mu je govorila da je to razlog zbog kojeg su pri njegovom uzrokovanju neprestano izvirala sjećanja na toliko mnogo nevažnih dogadjaja.Ako je naše sjećanje  potpuni zapšis čak i najobičnijih,svakodnevnih iskustava,tada je razumno predpostaviti da će nasumično posezanje u takvu glomaznu kroniku proizvesti vrlo mnogo nevažnih podataka.

  Kao mladi specijalizant neurokirurgije,Pribram nije imao razloga sumnjati u Penfieldovu teoriju engrama.Medjutim,tada se dogodilo nešto što je zauvijek promijenilo njegovo mišljenje.Godine 1946,otišao je raditi sa velikim neuropsihologom Karlom Lashlyjem u Yerkes laboratorij biologije primata,koji setada nalazio u Orange Parku na Floridi.Lashley je više od trideset godina bio u stalnoj potrazi za neshvatljivim mehanizmima odgovornima za sjećanje,i tamo je Pribram mogao iz prve ruke svjedočiti plodovima Lashleyevih napora.Zapanjujuće je bilo da Lashley ne samo da nije uspio pronaći bilo kakav dokaz postojanja engrama,nego je štoviše,izgledalo da njegovo istraživanje kopa jamu pod svim Penfieldovim otkrićima.

  Ono što je Lashley napravio bilo je uvježbavanje štakora da izvode raznolike zadatke,na primjer da trče kroz labirint.Potom je kirurški odstranio različite dijelove njihovih mozgova i ponovno ih ispitao.Cilj mu je doslovno bio da izreže dijelove štakorskih mozgova koji sadrže sjećanja njihove sposobnosti trčanja kroz labirint.Na svoje iznenadjenje,otkrio je da bez obzira koji dio njihovog mozga izreže,ne može izbrisati njihova sjećanja.Često su motoričke sposobnosti štakora bile oštećene tako da su nespretno teturali kroz labirint,ali čak i kada su veliki dijelovi mozga bili odstranjeni,njihova sjećanja su uporno bila nedirnuta.

  Za Pribrama su to bila nevjerojatna otkrića.Ako su sjećanja pohranjena na odredjenim mjestima u mozgu slično kao što su knjige pohranjene na odredjenim mjestima na policama knjižnice,zašto Lashleyeve kirurške akrobacije nisu imale nikakav učinak na njih?Pribramu se činilo da je jedini odgovor nato pitanje taj da sjećanja nisu smještena na odredjenim mjestima u mozgu,nego su na neki način razvrstana ili raspodijeljena kroz cijeli mozak.Teškoća je bila u tome što nije poznavao nikakav mehanizam ili proces koji bi mogao razjasniti takvo stanje stvari.

  Lashley je bio još manje siguran,te je kasnije napisao:"Ponekad,pri pregledavanju dokaza o smještaju sjećanja,osjećam da se kao nužan nameće zaključak da učenje jednostavno uopće nije moguće.Svejedno,usprkos takvim dokazima protiv,ponekad zaista dolazi do učenja...".Godine 1948.Pribramu su ponudili mjesto na Yaleu,a prije odlaska pomogao je u izradi pismenih zapisa o trideset godina Lashleyeva monumentalnog istraživanja.

 

  nastavak slijedi