Divno je umrijeti postojano, sramno je doživjeti smrt kao pobijeđen, potišten i obeshrabren.

Umiranje o dušo, kratko traje i brzo prolazi dok su sramota i poniženje i propast u zarobljeništvu trajni.

Zato nemoj nerado umrijeti i oprostiti se od ovog materijalnog svijeta.

Ali pazi se zarobljeništva jer umiranje je život, a zarobljeništvo je smrt za dušu.“

Opomena duši,

Hermes Trismegistos

Dušu u ovakvim starim tekstovima ne treba brkati s uobičajenom ja sviješću, s egom.

Ego je virtualni entitet, dok je duša stvarna, zrak duha, puruše koja se osvještava kroz dodir s prirodom, prakriti.

Ego je u tom odnosu samo iluzija uma, tijeka misli koje pripadaju višoj, finijoj razini prirode.

Upute date duši su upute osvještavanja i stalnog diskriminiranja iskustva u čovjekovoj svijesti kako bi spoznao svoju različitost od svih materijalnih aspekata prirode, dok ne ostane samo čista budnost i neuvjetovanost duha.

I pod smrću se ne misli samo na konačno odvajanje od materijalnog tijela nego upravo na konstantnu kontemplativnu i meditativnu praksu odvajanja prije smrti tijela.

Bez budnog praćenje iskustava i neutralnog ustanovljavanja njegovih činilaca, duša se zapliće u strahove, brige i nezadovoljstva nesvjesna svoje prave duhovne prirode.

Zato ona, naizgled izvana, ali ipak iz svog originalnog područja dobiva pomoći i upute, čijom primjenom postiže istinsko znanje, gnozu, direktnu spoznaju o prirodi stvari i svojoj vlastitoj prirodi; to jest budi se.

„O dušo, moraš steći istinsko znanje o svom biću, kao i o njegovim shvaćanjima i oblicima.
Nemoj misliti da postoji i jedno jedino shvaćanje koje želiš upoznati a koje je izvan tebe.

Ne, sve što moraš naučiti je u tebi.“

Opomena duši,