Autentičnost i originalnost

“Ništa nije originalno.

Kradite od svega što rezonira s vašom inspiracijom ili hrani vašu maštu. Gutajte stare filmove, nove filmove, glazbu, knjige, slike, fotografije, pjesme, snove, nasumične razgovore, arhitekturu, mostove, ulične znakove, drveća, oblake, tijela vode, svjetlosti i sjene.

Izaberite krasti samo ono što direktno govori vašoj duši.

Ako to napravite, vaš rad (i krađa) bit će autentični.

Autentičnost je neprocjenjiva, originalnost nepostojeća.”

Jim Jarmusch

Što je originalno?

Originalno znači izvorno, prvobitno?

Što je prvobitno i izvorno?

Što je i gdje je izvor svega?

Nisu li svi ljudi manifestacije samo jedna ideje-čovjeka, ljudskog bića, mikrokozmosa?

Ne potiču li onda i sve ideje kao i svi ljudi iz jednog pra-izvora?

Gdje je tu mjesto za copy-right, ili copy-wrong bilo čega?

Na čemu temeljimo naš sud o tomu što je dobro, a što loše?

Što je ispravno, što nije?

Pa i što je istinito, a što nije?

Gdje je granica?

Tko ju povlači?

Nije je lako definirati.

Pogledamo li u bilo koje konkretno iskustvo vrlo je maglovito kako određujemo razliku.

Istražujemo li dovoljno duboko iza vlastitih osjećaja, predrasuda, vjera i uvjerenja, dolazimo na nepoznati teren, prazninu, ništa.

I ako ne možemo izdržati vraćamo se natrag u stare obrasce mišljenja koji daju osjećaj sigurnosti.

Dok nas nešto opet ne izbaci iz njih, neki neočekivani susret sa stavrnošću, koji ne možemo racionalizacijom strpati u postojeći okvir.

I počinjemo tražiti neki novi, malo prostraniji.

Dok ne poželimo riješiti se okvira.

Dok se život, prije ili kasnije, ne poželi riješiti ograničenja.

Onda moramo krenuti natrag, ili naprijed, od drveta spoznaje (ako je spoznaja) dobra i zla, prema drvetu života.

I na tom putu brišu se stare podjele i granice.

To je 'undo' operacija, to jest, proces.

To je novi način života u komu postoji samo osluškivanje vječnog zakona rezonancije na komu počiva svemir.

Po komu slijediš ono što rezonira s tobom, s tvojim mikrokozmosom i krećeš se tim putem na kojemu nema prošlosti ni budućnosti, ni umjetne racionalizacije i pokušaja „poboljšanja“ spontanog životnog toka.

Znaš da nema greške i da sve podliježe tom zakonu koji sve drži na okupu.

Po komu sva nebeska tijela, mikrokozmosi i makrokozmosi sigurno plove beskrajem.

Po komu se sve približava i udaljava, udružuje i razdružuje u vječnom plesu. U komu sve zamislile i nezamislive suprotnosti u konačnom zbroju daju nulu.

Vječnu paradoksalnu prazninu-puninu u kojoj sve nestaje da bi opet nastalo.

Znaš da nikada ništa ne postaje dio tvog iskustva ako nema veze s tobom.

Slatko i gorko, lijepo i ružno, tiho i bučno.

Tu postupno prestaje rat i počinje mirno istraživanje života u skladu s tokom Tao-a.

Proces privlačenja i odbijanja odvija se automatski na periferiji sustava, dok se iz središta širi slobodni prostor u kom počiva neizrecivo.

I tek tu počinje stvarna autentičnost.

Biti u skladu s Tao-om znači biti u skladu sa sobom.

I obratno.

Inspiracija dolazi iz neočekivanih kutaka i s njom osjećaj radosti što sudjeluješ u toj univerzalnoj struji koja se prostire poput vala, u kojoj nitko ništa ne posjeduje već samo - ako je samo - očituje, dodajući velikom, savršenom tkanju života.