Astralni raj i pakao
Autor citiran u prošlom poglavlju kaže: "Svaki čovjek nosi u sebi vlastiti zakon. Slava i poniženje, nagrada i kazna proizlaze iz njega samoga."
To vrijedi ne samo za život na Zemlji, nego je dvostruko istinito u životu duše na astralnim razinama. Ona nalazi u sebi svoj raj i pakao, koje sama stvara uz pomoć svoje religije, pa sudjeluje u blaženstvima ili kaznama, već prema zaslugama.
No sudac koji daje nagradu ili određuje kaznu, nije neka strana moć koja djeluje izvana, već je to vlastita savjest. U astralnom svijetu savjest duše dolazi do odlučnog izražaja te njen slabi glas, koji se jedva zamjećivao u zemaljskom životu, a možda bio čak posve ugušen, zaori odjednom poput velike trube,a duša sluša taj glas i pokorava mu se.
Kada je u mogućnosti slobodno i jasno govoriti, ljudska savjest je najstroži sudac. Lišavajući je svake laske i hipokrizije, podvrgava razgoljenu dušu vlastitom spiritualnom ispitivanju. I duša glasom savjesti sudi prema vlastitom poimanju dobra i zla te prihvaća osudu kao pravednu i zasluženu.
Čovjek može u zemaljskom životu izbjegavati ljudskoj pravdi, ali mu je nemoguće pobjeći od vlastite savjesti u astralnom svijetu. Čovjek se ocjenjuje prema najvišim granicama svoje duše, koje postavljaju vrijeme i ambijent. Ono najviše i najbolje u čovjeku ispituje i sudi onome što je ispod tog nivoa. Time duša sama obavlja najvišu apsolutnu pravdu. U svezi s time valja naglasiti da apsolutna pravda ne poznaje pojam kazne, niti to duša tako doživljava.
Tko je u zemaljskom životu stekao uvjerenje da za dušu ne postoji život s onu stranu, proživljava astralnu egzistenciju na poseban način. On susreće sebi slične skeptike na razini na kojoj mu se čini da je još u posjedu fizičkog tijela i da je prebačen sa Zemlje na neku drugu planetu. Takvi pojedinci podvrgnuti su sudjelovanju u velikoj drami Karme, u kojoj su prisiljeni trpjeti iste muke koje su prouzročili drugima te uživati iste radosti koje su drugima priuštili, te na vlastitoj koži uče raspoznavati dobro od zla.
Nema te radosti za dušu koja bi se mogla usporediti sa srećom koja proističe iz gledanja i saznanja logičnih posljedica nekog dobrog čina, kao što ni jedna muka nije ravna onoj koja razdire dušu pri pogledu na posljedice vlastitog zlodjela i u očajnom saznanju da je sve moglo biti drukčije.
No i ta iskustva i doživljaji izgaraju i nestaju iz duše. Ustvari sve to traje ne više od trenutka koji se duši pričinja vječnošću. Nema u astralnom životu vječnih muka ni vječnog blaženstva. Sve to prolazi, a duša se ponovno javlja u zemaljski život, da još jednom stupi u školu života sa svrhom naučiti novu ili ponoviti neriješenu zadaću. Valja stalno imati na umu da duša u samoj sebi nosi svoj raj i svoj pakao. Taj raj niti pakao ne postoje za druge duše, jer su posljedica stvaranja samo dotične duše, ali zbog toga nisu nimalo manje stvarni za nju. Nema ničega u zemaljskom životu što bi se doimalo realnije i istinitije.
Također valja imati u vidu, da pakao i raj u astralnom svijetu nisu ni kazna ni nagrada, nego prirodna sredstva za razvijanje viših i reduciranje nižih svojstava, da bi duša mogla napredovati na putu razvoja.
Ipak tamošnji se život ne sastoji jedino od raja ili pakla. U astralnom životu pristupačne su duši radosti, koje nemaju ničeg zajedničkog s dobrim djelima počinjenima u zemaljskom životu, već se rađaju iz afirmacije vlastitih kreativnih sposobnosti i rada vlastitog intelekta sa pojačanom snagom. To su radosti intelektualnog stvaranja i saznanja koje premašuju sve nade smrtnika. O tome u slijedećim poglavljima.
Iz knjige 'Život poslije smrti', Yogi Ramacharaka
Metafizički portal ZNANJE
bglavac
edin.kecanovic
