Klasična je znanost na stanje nekog sustava kao cjeline uvijek gledala isključivo kao na rezultat medjudjelovanja njegovih dijelova.Medjutim,kvantni potencijal je takvo stajalište okrenuo naglavačke i ukazao da cjelina,u stvari,upravlja ponašanjem dijelova.To ne samo da je Bohrovu tvrdnju kako subatomske čestice nisu nezavisne“stvari“ nego dio nedjeljivog sustava odvelo korak dalje,nego je čak nagovijestio da je cjelovitost na neki način primarnija stvarnost.

Kvantni potencijal objasnio je i kako se elektroni u plazmama(i drugim posebnim stanjima kao što jesu provodljivost) mogu ponašati kao medjusobno povezane cjeline.Kao što je Bohm izjavio,takvi „elektroni nisu raspršeni jer se djalovanjem kvantnog potencijala cijeli sustav  kreće koordinirano,više nalik baletu nego gomili neorganiziranih ljudi.“Bohm još jednom navodi da je „takva kvantna cjelovitost aktivnosti bliža urodjenom jedinstvu funkcioniranja dijelova živog bića nego vrsti jedinstva koju dobijemo sklapanjem dijelova stroja“.

Jedna još iznenadjujuća značajka kvantnog potencijala bile su njegove implikacije na prirodu položaja.Na razini svakodnevnog života stvari imaju vrlo odredjene položaje,no Bohmova interpretacija kvantne fizike ukazivala je na to da na subkvantnoj razini-razini na kojoj djeluje kvantni potencijal-položaj prestaje postojati.Sve točke u svemiru postaju jednake svim ostalim točkama u svemiru,i besmisleno je tvrditi da je bilo što odvojeno od ičega drugog.Fizičari to svojstvo nazivaju „nelokalnost“.

Nelokalni aspekt kvantnog potencijala Bohmu je pružio mogućnost da vezu izmedju dvije čestice objasni bez korištenja postavke specijalne relativnosti da ništa ne može putovati brže od svjetlosti.Da bi to ilustrirao,ponudio je slijedeću analogiju:zamislite ribu koja pliva u akvariju.Zamislite i da nikada prije niste vidjeli ni ribu ni akvarij,te da vaše jedino znanje o njima dolazi preko dvije televizijske kamere,jedne uperene na prednji dio akvarija,a druge na njegov bočni dio.Kada pogledate na dvatrelevizijska ekrana,mogli biste pogrešno pretpostaviti da riba na ekranima predstavlja dva zasebna entiteta.Na kraju krajeva,budući da su kamere postavljene pod različitim kutevima,svaka slika bit će nešto drukčija.Medjutim,nakon što nastavite promatrati,na kraju ćete uvidjeti da postoji odnos izmedju dvije ribe.Kada se jedna okrene,druga napravi malo drukčiji,ali ipak odgovarajući okret.Kada je jedna okrenuta prema prednjoj strani,druga je okrenuta prema bočnoj strani,i tako dalje.Ako niste svjesni šireg konteksta ,mogli biste pogrešno zaključiti da ribe neprekidno komuniciraju jedna s drugom što nije točno.Ne odvija se nikakva komunikacija zato što su u dubljoj razini stvarnosti-razini akvarija-dvije ribe,u stvari,jedna te ista riba.Upravo to se ,kaže Bohm,dogadja izmedju čestica kao što su dva fotona emitirana pri raspadu atoma pozitronija.

I zaista,budući da kvantni potencijal prožima čitav svemir,sve su čestice nelokalno povezane.Sve više i više,slika stvarnosti koju je Bohm razvijao nije bila ona u kojoj su subatomske čestice odvojene jedna od druge i kreću se kroz prazninu svemira,nego nalik onoj u kojoj su sve stvari dio nedjeljive mreže,i utisnute u prostor koji je jednako stvaran i bogat procesima kao i materija koja se kroz njega kreće.

Bohmove zamisli i dalje nisu uvjerile većinu fizičara,no pobudile su zanimanje nekolicine njih.Jedan od njih bio je John Stewart Bell,teorijski fizičar u CERN-u-Centru za pacifistička atomska istraživanja-pokraj Ženeve u Švicarskoj.Bell je,slično Bohmu,bio nezadovoljan kvantnom teorijom i smatrao da mora postojati neka alternativa.Kasnije je izjavio:“Tada,1952.godine vidio sam Bohmov rad.Njegova zamisao bila je upotpuniti kvantnu mehaniku tvrdnjom da pokraj varijabili koje svi poznaju postoje i odredjene dodatne varijabile.To je na mene ostavilo snažan dojam“.

Bell je shvatio i da Bohmova teorija podrazumijeva postojanje nelokalnosti,te se zapitao postoji li neki način da se ono eksperimentalno potvrdi.To je pitanje godinama bilo u zakutku njegovog uma sve dok mu jednogodišnji profesorski dopust 1964.godine nije omogućio da mu posveti punu pozornost.Ubrzo jedošao do elegantnog matematičkog dokaza koji je otkrio kako bi se takav pokus mogao izvesti.Problem je medjutim bio u tome što je zahtijevao razinu tehnološke preciznosti koja još nije bila dostupna.Da bi bio siguran da čestice,kao što su one u EPR paradoksu ,ne koriste neka uobičajena sredstva komunikacije,osnovne operacije pokusa morale bi biti izvedene u tako beskonačno kratkom trenutku da čak ne bi bilo dovoljno vremena ni da zraka svjetlosti prevali razdaljinu izmedju dvije čestice.Drugim riječima,instrumenti koji su se koristili u eksperimentu potrebne opreacije morali su izvesti  u nekoliko tisućmilijunki sekunde