Očevidna sposobnost ljudi da budu “samo-svjesni” i samo pitanje svijesti je ono što je oduvijek zadavalo glavobolju filozofima, psiholozima, naučnicima - i običnom čovjeku, takođe. Danas, više nego ikad prije, svijest predstavlja jedan od najkomplikovanijih problema za nauku. To je i problem koji odražava našu istinsku prirodu kao i naš odnost prema realnosti.

Zapadna kultura se do sada srela sa mnogim teorijama koje su pokušale da objasne samu suštinu ljudske svijesti. Većina njih mogla bi se svrstati u dvije kategorije ili “misaone škole” tj. materijalistički, Darvinistički evolutivni/”najači opstaju” pristup, koji promoviše teoriju da je um/svijest jedan epifenomen koji se nalazi na vrhu materijalnog postojanja. S njihove tačke gledišta mozak je jedan kompjuter, sa neuronima i sinapsama koje imaju ulogu prekidača, dok svijest “proizilazi” iz svega toga kao jedno djelo određenih i kompleksnih kompjutacija.

S druge strane, imamo i misaone škole koje malo više naginju “spiritualnom” pogledu na stvari, koje smatraju ovu prvu teoriju neadekvatnom u smislu objašnjenja ovog fenomena. (U mnogim slučajevima razna religiozna učenja i discipline su ono što je pokretačka snaga tih škola.) Oni mahom promovišu jedan koncept u smislu da jedan spirit eterične prirode naseljava naše tijelo/um i da se on izražava u obliku naše svijesti, a to je i fundamentalni aspekt života. Postoje i druge škole čija se učenja sastoje od mješavine jednog i drugog.
Sada ćemo pogledati ko su oni koji zagovaraju jednu a ko drugu teoriju. U prvom kampu nalazimo raznorazne naučnike kao i mnoge sa doktorskim titulama u raznim granama kao što su npr. Edelman i njegov “neuralni Darvinizam” i “memesi” Dennet-a i Dawkins-a. U drugom kampu nalazimo new-age gurue, neke pisce i respektne naučnike kao što je David Chalmers, kao i crkvu i mnoge varijacije na temu hrišćanstva.

Tu možemo vidjeti kako se mnogi “organoportalski” koncepti koriste kako bi se izvitoperile duhovne istine. Takođe, tu možemo vidjeti i kako mnogi organski portali imitiraju ljudska bića sa individualnom dušom u njihovoj “potrazi za duhovnim”, promovišući fundamentalno iskrivljene teorije i ideje koje su u svom temelju pogrešne zato što su one u svojoj suštini samo “imitacije” jedne istinske stvari, koju organski portali po samoj svojoj prirodi ne mogu ispravno percipirati.
Zapanjujuće je to što, prema nedavno objavljenim podacima, 50% od svih objavljenih radova na području medicine i nauke, objavljeno je od strane jedne male grupe akademika koja predstavlja nekih 6% njihovog totalnog broja. Ako uzmemo u obzir da je naša realnost uveliko izmanipulisana, onda bi logičan korak u ostvarenju kontrole nad naučnim svijetom bio taj da se osigura se me među njima nađe što više onih koji promovišu poglede i stavove koji odgovaraju određenom planu.

Isto to važi i na području duhovnosti i ezoterike. OPS entiteti iz 4D se brinu o tome da organski portali dominiraju u religijama, duhovnim konceptima kao i u skoro cijelom metafizičkom “svijetu,” kako bi se “ovce lakše držale u toru.”
Tu se radi o jednoj zaista perfektnoj strategiji kojom se obezbjeđuje da sve glavne pozicije zauzmu organski portali, što onda osigurava kontrolorima da mirno spavaju znajući da će sve zvanične teorije i istraživački radovi definitivno imati materijalističke i bez-duhovne nijanse, i tako stalno promovisati temu darvinistički evoluiranog “majmuna koji visi na komadu stijene koja se obrće u kosmosu.” Samim tim, sva ona nestašna ljudska bića sa individualnom dušom, zadržaće se u “začaranom” stanju, kao rezultat ovakvih “magijskih vradžbina.”

Richard Dawkins je jedan od onih koji su izbili na vrh, noseći sa sobom relativno mnogo zobi za šiljenje.

Richard Dawkins, je razvio teoriju da su ljudi metoda koju su geni razvili da bi sami sebe propagirali. Dok je razvijao ovu svoju teoriju, Richard je još 1976.g. iskovao i jedan novi pojam – “meme,” što mu je bilo potrebno za validaciju ove njegove gorenavedene ideje, tj. da je svijest jedna obična funkcija grupa ideja ili koncepata u našim umovima. Međutim, ono što se razlikuje, to je da ova njegova interpetacija ne podrazumjeva nikakvu “mašinu” koja skuplja i organizuje podatke pa onda poduzima neku unaprijed određenu i na njima baziranu akciju. Prema njemu, ti “memesi” su veoma ratoborni i ponašaju se slično virusima. Oni napadaju ljudski um (individualno i masovno) a onda se međusobom natječu za dominirajuću funkciju, a odatle i za sam svoj opstanak na plodnom tlu, koje je u ovom slučaju čovjekov nervi sistem.
Riječima Dr Susan Blakmore - http://www.susanblackmore.co.uk/memetics/ (još jedan od zvaničnih promotera “meme teorije”):

Memesi su ideje, vještine, navike, priče ili inovacije, koji prelaze sa čovjeka na čovjeka putem imitacije. Isto kao i geni, oni se međusobom natječu kako bih ih se kopiralo, međutim, za razliku od gena, njihovo natjecanje je za mjesto u našoj memoriji, i za šansu da se pojave u knjigama, magazinima ili na televiziji. Oni koji su opstali u toj igri, to su oni koje mi vidimo oko nas. Isto kao što su i geni stvorili naša tijela, tako su i memesi stvorili naše umove i kulturu.

Ovo objašnjava, kaže ta teorija, i našu neizlječivu religioznu prirodu, naše neobične oblike kooperacije i altruizma, naše korištenje jezikom i našu sposobnost da nadvladamo naše gene kontrolom rađanja i genetičkim inženjeringom. Mi ljudi, sami na ovoj planeti, mi smo memes-mašine. Pojam ‘meme’ stvorio je Richard Dawkins, 1976.g., i objavio to u svojoj knjizi The Selfish Gene (Sebični Gen, prim. prev.) Sama svrha te knjiga bila je da se objasni moć i opšteobuhvatnost velikog darvinističkog otkrovenja. Ono što je Darvin uvidjeo, to je da jedan obični bezumni proces može da bude odgovoran za cijelu evoluciju, -- bez dizajnera.

Ako postoje raznovrsna stvorenja i samo neka od njih opstanu, i ako oni koji su opstali prenesu na svoje potomstvo bilo šta od onoga što im je pomoglo da opstanu, onda iduća generacija mora da bude bolje adaptirana od prošle, -- i tako se taj proces stalno odvija. Malo modernijim pojmovima izraženo, ako imamo varijaciju, naslijeđe i selekciju, onda moramo da imamo i ono što je filozof Dan Dennett izrazio kao "Dizajn iz Haosa bez pomoći Uma". I taj neumoljivi proces se tako odvija u svemu što se kopira – a ne samo genima.
Dan Dennett je rekao u vezi memesa i virusa sljedeće:

Dawkins naglašava da na memese takođe možemo gledati kao i na parazite. U stvari, oni su nešto što je sličnije najobičnijem virusu, nego nekom crvu. Memesi bi trebali biti analogni genima, replicirajući entiteti kulturalnih medija, međutim, oni su takođe domaćini ili vozila, ili fenotipi; oni su kao ne-potpuno-goli geni. Oni su kao virusi (Dawkins, 1993). Isto kao i kod virusa, kod njih postoji jedna fenotip/genotip razlika, ali veoma mala. U svojoj suštini, virus je samo jedan lanac od DNA (ili RNA) koji ima svoj stav. Isto tako, i jedan meme je jedan paket-informacija (informacija, ne i vozilo) koji ima svoj stav—sa određenom fenotipskom odjećom, koja ima jedno diferencijalno svojstvo u tom svijetu, koje utiće na šanse za njihovu replikaciju.
Dan Dennett je jedan od najtvrdokornijih zagovornika teorije “um kao program”, iako po Dennett-ovoj teoriji um nije jedan program nego jedna zbirka veoma jednostavnih programa od koji svaki odlično obavlja jednu određenu stvar. Ovo je dobro obrađeno u njegovoj knjizi Consciousness Explained (Objašnjena Svijest). Dennett tvrdi da ta zbirka programa odaje utisak jedinstva to jest čovjekovog “bića” ali da to biće ne postoji kao neko jedinstvo.

Dennett nam ovdje daje jedan veoma tačan opis načina na koji radi um kod jednog organskog portala.
To je i način kako funkcioniše um jednog Eksternog Čovjeka, tj. čovjeka sa individualnom dušom koji nije započeo sa radom na izgradnji magnetnog centra koji bi mu onda omogućio doveđenje u ravnotežu i fuziju njegova tri donja centra i uspostavljanje jedne trajne veze sa njegovim višim centrima.

Moravjev piše:

Kada upitamo nekoga ko živi pod stalnim pritiskom savremenog života da okrene svoju mentalnu viziju prema sebi samom, on će nam vjerovatno odgovoriti kako nema dovoljno vremena za poduzimnanje takvih aktivnosti... Ako se on i složi s tim, u većini slučajeva reći će nam kako ne vidi ništa: Magla; Tama. U nešto manje slučajeva, posmatrač će reći kako on percipira nešto što nije u stanju da definiše, jer se to stalno mijenja.

Ova poslednja opservacija je tačna. Sve se u stvari neprestano mijenja unutar nas. Jedan mali vanjski šok, s kojim se slagali ili ne, sretne ili nesretne prirode, je dovoljan da prouzrokuje prilično drugačiji izgled naše unutrašnje sadržine.
Ako pratimo ovu internu opservaciju ili introspekciju, bez ikakvih predrasuda, uskoro ćemo primjetiti kako to naše “Ja” na koje smo mi toliko ponositi, nije uvijek jedno te isto biće: to “Ja” se mijenja.

Kako nam taj utisak postaje sve jasniji, tako postajemo i svjesniji da u nama ne živi samo to jedno biće, neko nekoliko njih od kojih svako ima svoje vlastite ukuse, svoje vlastite težnje i svako od njih pokušava da zadovolji svoje vlastite prohtjeve.

Ako nastavimo sa ovim istraživanjem, uskoro ćemo biti u stanju da razlikujemo tri struje u tom neprestanom toku života: struju vegetativnog života instikata, da tako kažemo; struju životinjskog života osjećanja; i na kraju, onu struju ljudskog života u pravom smislu te riječi, za koju su karakteristični misli i govor.
To je kao da se unutar nas nalaze tri bića, sva tri međusobno isprepletena na jedan nevjerovatan način.

Tako bi trebali i da priznamo važnost introspekcije kao jedne metode za praktičan rad koji nam omogućuje da upoznamo sebe i da uđemo u same sebe.
Unutrašnja sadržina čovjeka analogna je jednoj vazni punoj željeznih parčića koji čine jednu mješavinu čije je stanje rezultat mehaničkih aktivnosti. Svaki vanjski udar koji je nanesen vazni prouzrokuje pomjeranje željeznih parčića. Tako realni život ostaje skriven od ljudskog bića zbog stalnih promjena koje se dešavaju u njegovom unutrašnjem životu.

Čak i tom slučaju, kako ćemo vidjeti kasnije, ta besmislena i opasna situacija može da se promjeni na jedan pozitivan način. Međutim, to zahtijeva rad; jedan savjestan i neprekidan napor. Introspekcija, kad se neumorno sprovodi, dovodi do povećane unutarnje senzibilnosti. Ta pojačana senzibilnost nadalje intenzivira amplitudu i frekvenciju kretanja kad god se željezni parčići uznemire. Kao rezultat toga, udari koji prethodno nisu bili ni primjećivani, sada će uzrokovati snažne reakcije. To kretanje, zbog ove stalne amplifikacije može da prouzrokuje trenje između željeznih parčića toliko intenzivno da jednog dana možemo da osjetimo kako se unutar nas pali jedna vatra.

Ta vatra ne smije da ostane na par bezopasnih plamičaka. Niti je dovoljno da ona samo pospano tinja ispod pepela. Jedna živa i rasplamsana vatra mora stalno da se održava uz pomoć naše volje da kultivišemo senzitivnost. Ako ona nastavi da gori na takav način, naše stanje će se promijeniti: toplota tog plamena počeće da uzrokuje jedan proces fuzije unutar nas.

Nakon te tačke ona unutrašnja sadržina neće se više ponašati kao gomila željeznih parčića: ona će se pretvoriti u jedan željezni blok. Nakon toga svi dalji udari neće biti više u stanju da uzrokuju unutrašnje promjene u čovjeku kao što su to prije bili. Kad čovjek dosegne tu tačku, on će dobiti jednu čvrstinu; on će ostati on, bez obzira na sve izazove koje mu život može donjeti.

Tako, sa ezoterične tačke gledišta možemo vidjeti da je tačna tvrdnja kako ne postoji jedno jedinstveno Ja. Međutim, mi ćemo otići malo dalje nego što je to učinio Dennett. Mi držimo da postoji mogućnost da čovjek stvori to permanentno “Ja” i da otprilike 50% populacije na ovoj planeti u ovom momentu stvarno posjeduje latentne elemente uz pomoć kojih je to moguće ostvariti. Rad na tome podrazumjeva postajanje svjesnim naših aktivnosti i reakcija kao i iznošenje na površinu naših “programa” tako da možemo dokučiti ono što leži iza, ono što je sakriveno od strane mnogih malih “ja,” a to je jedno naše istinsko, jedinstveno “Ja”.

Da bi dalje mogli nastaviti sa objašnjavanjem načina rada organo-portalskih naučnih umova, posvetićemo malo pažnje jednom istraživaćkom projektu od strane Francis Heylighen-a, http://pespmc1.vub.ac.be/HEYL.html profesora na briselskom univezitetu Free University i editoru the Principia Cybernetica Project, http://pespmc1.vub.ac.be/NUTSHELL.html “Internacionalna organizacija za kolaborativni razvoj evolucionarno-sistemičke filozofije”. U svom pokušaju da nas ubijedi u svoju “mašinsku” teoriju ljudskog uma, on nam daje jedan lijep opis uma i same prirode organskih portala.

U “Is there a Hard Problem of Consciousness” - http://pespmc1.vub.ac.be/HARDPROB.html on piše:

Prvi čovjekovi utisci ili qualia su u svojoj suštini subjektivne prirode, lična osjećanja ili iskustva koja svako od nas ima (npr. osjećanje “crvenila” ili “hladnoće”), i koja ne mogu biti opisana riječima, formulama, programima ili nekim objektivnim primjerima. Prema nekim teoretičarima svijesti kao što je David Chalmers, jedan agent bez takvih qualia bio bi samo jedan običan “zombi”, tj. stvorenje koje bi se ponašalo i komuniciralo isto kao i jedno ljudsko biće, ali kojem bi istovremeno nedostajali najvažniji dijelovi svijesti. To istraživanje “teškog problema” se onda sastoji u elucidaciji same prirode prvog čovjekovog utiska.

Mi vjerujemo da je ovaj pristup u svoj suštini pogrešan. Ako se ponašanje jednog hipotetičnog zombija u svakom respektu ne razlikuje od ponašanja čovjeka sa sviješću, onda na osnovu tog principa nerazlikovanja identiteta možemo slobodno zaključiti da zombiji takođe imaju svijest. Kako ćemo drugačije znati da ljudi oko nas nisu zombiji ? Mi pretpostavljamo da i oni imaju svjesno doživljavanje slično kao i mi, zato sto se oni i u svakom drugom respektu ponašaju slično nama. Međutim, ako bi vi jedno ovakvo rezonovanje zaozbiljno uzeli, onda možete početi patiti od fantazije u kojoj se jedino vi osjećate realnom i svjesnom osobom u ovome svijetu, dok su svi drugi samo sofisticirane mašine koje se pretvaraju da su slične vama.

- nastavlja se -