Prema svemu sudeći Kepler je, promatrajući suprugu kako peče njegov omiljeni kolač, uočio da ona sustavno koristi iste sastojke, a da ih uopće ne stavlja na vagu. Posljedica toga bio je uvijek ukusan kolač.
Nakon malo razmišljanja, budući je otac suvremene astronomije povukao paralelu između te inteligentne, prirodne i spontane metode kuhanja bez jasnih pravila i određenog recepta, te ustrojstva Sunčeva sustava, svemira i života na Zemlji. Zaključio je da, baš poput onog ukusnog kolača spravljenog od različitih sastojaka čije se kombiniranje opire svakoj logici, kolača koji ne bi postojao bez inteligencije i vještine njegove supruge, niti nevjerojatan i nepojmljiv sklad svijeta ne bi bio to što jest bez intervencije božanske ruke.

Promatrajući zvijezde, naši su daleki rođaci brzo uočili određenu nepravilnost, razmjerno nepromjenjiv referentni okvir koji im je poslužio kao vrlo korisna polazišna točka. Stoga s pravom pretpostavljamo da su zvijezdu Polaris (Alpha Ursae Minoris) - poznatu i kao Polarna zvijezda, Sjevernjača i Alroukaba (od arapskog izraza za "koljeno") - naši preci na nebu uočili davno prije nego što su joj dali ime i prije nego što je postala najsvjetlijom zvijezdom zviježđa Malog medvjeda (Ursa Minor).

Nebo se, zapravo giba i neprekidno mijenja, no te je promjene nemoguće vidjeti golim okom. Prema tome, za približno 7.600 godina Sjevernjača više neće imati ulogu i položaj Polarne zvijezde. Zamijenit će je Alderamin (Alpha Cephei) - od arapskog al-dhiraal-yamin, što znači "desna podlaktica" - najsjajnija zvijezda u zviježđu Kefeja. U prošlosti su sve svjetske civilizacije svoje astronomske likove, znakove i oblike (zviježđa) temeljile na prividnoj nepromijenjenosti neba i relativnome položaju zvijezda. Zbog te su stabilnosti sva gibanja i sve pojave na nebu koje bi čovjek uočio djelovale još impresivnije.

I dok je Johannes Kepler dedukcijom došao do zaključka da mora postojati određeni oblik božanskog posredovanja koji je iz prvobitnog kaosa stvorio taj nepojmljivi red od kojeg je načinjen svemir, naši su daleki preci do istih zaključaka došli promatrajući nebo i razmišljajući o zvijezdama. Za njih su zvijezde bile od najvećeg značenja, nebeski znakovi bogova, pa kada bi na nebu ugledali ono što su smatrali najljepšim, najmoćnijim i najdivnijim aspektom svojega života na zemlji, na taj su način vlastitu stvarnost i ljudsku egzistenciju uzdizali na razinu bogova.

Slijedeći sličan smjer razmišljanja, židovski su kozmolozi zvijezde, a osobito zviježđa, poistovjećivali sa skupinama nebeskih božanstava, u kojima je svaka zvijezda bila zaseban blagonaklon duh iil anđeo, jedan od brojnih čuvara svijeta i smrtnika. Prema tome, svatko od nas negdje na nebu ima vlastitu zvijezdu zaštitnicu (ili anđela čuvara). Prema nekim još starijim kozmologijama, zvijezde su duše umrlih, a intenzitet sjaja svake od njih u skladu je s duhovnim razvojenom duše koju predstavlja.

Sva ta viđenja i tumačenja neba trebalo bi uzeti u obzir kada pokušavate shvatiti značenje sna o zvijezdama. Ipak, nema potrebe objašnjavati san u kojem slijedimo ili na nebu vidimo zvijezdu koja se čini većom i sjajnijom od ostalih. U takvom je snu zvijezda jednostavno vodeće načelo za kojim smo tragali ili koje nam je poslano, simbol naše sudbine, ili znak nekoga važnoga događaja koji će se uskoro dogoditi u našem životu. Betlehemska zvijezda ili Večernjica (planet Venera) pojavila se tako pred magima, trojicom mudraca koji su bili i astrolozi. Prema tome, prikaz te zvijezde koja sjaji snažnije od ostalih kako bi navijestila Isusovo rođenje, na simboličan način objašnjava kako su mudraci astrološki predvidjeli da će se na određenome mjestu, određenoga dana, pod iznimnom astralnom konfiguracijom, dogoditi nešto od neizmjerne važnosti: "I gle! Zvijezda koju vidješe na njezinu izlasku išla je pred njima dok se ne zaustavi nad mjestom gdje bijaše dijete." (Matej 2:9).

(D. Colin)