Kada je 1999. godine arheolog i antropolog dr. Stašo Forebaher otkrio drevni ilirski hram u pećini Spila nadomak Orebića njegovo otkriće je privuklo veliku pozornost domaćih i stranih medija, među ostalima National Geographica i Discoveryja. Kad je kasnije među artefaktima iz Spila pronađen i puni krug zoodijaka sastavljen od krhotina slonovače, izazvalo je to nemalu enigmu, jer znanstvenici nikako da shvate i prihvate da drevni tzv. Iliri nisu bili skup nekih divljih domorodaca već uzvišena civilizacija kojoj vrhunac duhovnosti svakako nije bilo lupanje kašikama o lonce za vrijeme pomrčine.
Razlog zbog kojeg nisu preživjeli ilirski spisi, pa o Ilirima učimo od njihovih dušmana, je dvojak. Prvi je svakako taj da je društvena superstruktura antike bila prvenstveno duhovna i kao takva bila protiv linearnog i fonetskog pisanja stoga što takav način prenošenja znanja sam po sebi ne može ni blizu interpretirati božansku mudrost koja se uopće ne može linerano izraziti niti sabiti unutar ograničene, materijalističke logike ljudskog razuma. Dakle, čemu uopće pisati o božanskoj mudrosti van simboličkog jezika prostornih odnosa, Euklidske geometrije, matematičkih kodova i kozmičkih simbola, kad linearno, fonetsko, dijaboličko pisanje nije ništa drugo do pišanje po pravom znanju?
Drugi razlog je taj što su došli divlji materijalisti i pokorili pitome duhovnjake, a mi sada od te osvajačke horde, koja ne samo da nije htjela, već nije ni nije umjela spoznati uzvišenost kozmičke mudrosti i civilizacije, učimo o pitomima? To bi bilo slično tome kada bi od nekog vojnog zapovjednika Napoleonove vojske, nekog četnog oficira, tražili da nam objasni Goethea jezikom artiljerije. U onoj drevnoj basni kad lisica ne dohvati grožđe, kaže: „Ionako je kiselo.“ Tako je divljak, u nemogućnosti da dokuči mudraca, za njega kazao: „On je lijeni, primitivni, okrutni luđak.“
Dakle, uz vječito pitanje „Tko su bili Iliri?“ trebalo bi isto tako i promptno postaviti pitanje „A tko su bili Grci?“. Krećani nisu bili Grci, nisu ni Minojci, a nisu ni Makedonci. Ni sam Homer nije bio Grk, na stranu to što smo Ilijadu dobili grčkim podsredstvom i u grčkom zapisu zabilježenom preko 500 godina nakon što je Ilijada nastala. Homer na grčkom jeziku znači „talac“, što znači da je on neki trojanski talac, a onda nikako nije Grk. Slijepi epski pjevači južnih Slavena nisu zapisivali svoje stihove kao što to nisu činili ni ilirski pjevači. Nije to učinio Filip Višnjić, niti je to učinio pisac Hasanaginice, nego neki Goethei, Fortisi, Puškini, Bajamontiji, Karadžići, ali to ne znači da su oni autori tih epova, nego da su ih zapisali ili preveli na svoj jezik.
I svi tzv. grčki filozofi predsokratovci, uključujući čak i Platona, bili su protiv zapisivanja znanja zato što su znali da papir trpi sve i da se zapisima lako manipulira. Mi i sama imena tih grčkih filozofa dobijamo podsredstvom Helena kao grčka, ali to ne znači da su ti filozofi bili Grci kao što, primjerice, Johannes Lucius nije neki Latin iz Lazia, već je to naš slavenski, dalmatinski povjesničar Ivan Lucić Trogiranin.
Stari antički filozofi, tzv. oci tzv. zapadne tzv. civilizacije, čin linearnog zapisivanja smatrali su nevjerojatno apsurdnim poduhvatom i uzrokom smrti istinske civilizacije temeljene na mudrosti koja se temelji na svijesti o božanskom kozmosu i besmrtnosti duše. Linearno pisanje neizbježno teži podvalama, improvizaciji i parcijalizaciji znanja od strane zapisivača koji nikome za to ne mora odgovorati, jer svoje znanje indirektno predaje tako da tu ne mora biti nikakve filozofske odgovornosti. Dakle, zapisivanje znanja je materijalni i prvenstveno politički čin koji je izvor običnih laži, trikova i podvala čiji je cilj zapišavanje teritorija. To li je, dakle, sam izvor učenog neznanja ili još bolje rečeno naučenog neznanja koje je samo po sebi opsjednuto takozvanim dokumentarnim dokazima čije je porijeklo i ishodište potpuno lažno! Budući da do danas imamo tisuće godina gomilanja slojeva prepisivačine, trućanja, naklapanja i logičke progresije neznanja, naravno da nam više ništa nije jasno, a najmanje nam je jasno da smo Iliri zapravo mi, da nismo ni od kuda došli i da smo tu, svoji na svome, od kada je svijeta i vijeka.
Pokoreni smo, ne toliko vojskom, jer ovaj narod nikada nije bilo lako pokoriti silom, već laskanjem, potkopavanjem i trojanskim konjem. Dakle, naš osvajač nije nas mogao pokoriti jašući na konju bijelcu na čelu nekih trupa koje smo, s manje ili više nevolje, na kraju uvijek nekako razjurili, već jedino skriven unutar drvenog konja, dajući nam drvenog konja na poklon, odnosno metaforički rečeno, drveno željezo za zlato.
Gordo i pregordo koračamo preko upozorenja biblijskog proroka Ezekijela koji već tada, dakle, baš u doba kad je Ilijada zapisana, protestira protiv lažnih mudraca i autoriteta riječima „Kako možete reći: 'Mudri smo, imamo zakon Gospodnji.' Jest dobro, ali to je lažju učinila lažljiva pisaljka književnika.“ (Ezekijel 8:8) Danas tako imamo lažnu pseudomudru gomilu snobova koja se kiti imenom Akademije koja dolazi od Platona kao lažnim perjem. Platonova Akademija bila je dobrovoljno i neformalno udruženje mudraca i duhovnjaka, koje je od polaznika zahtjevalo odricanje, a ne sticanje koristi. Platonova Akademija, mada je bila ekskluzivna, svoje znanje nije naplaćivala. Današnja lažna akademija, nasuprot tome, sastoji se od birokrata i prepisivača „koji traže slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne traže:“ (Ivan 5:44). To društvo ni po čemu nije ekskluzivno, ali svoje „znanje“ zato itekako dobro naplaćuje gdje god može, a čim može nameće i razne namete i rekete.
Ti pseudoakademici ne nude nove ideje, ne preuzimaju nikakve rizike, već se kriju jedan iza drugoga i iza kulisa institucija koje su sagradili (čak doslovno u fizičkom smislu) nitko drugi do naši porobljivači. Sjetimo se samo Zemaljskog muzeja u Sarajevu i svih donjogradskih institucija u Zagrebu. Te zgrade su ništa drugo do jeftine kulise za provincijsku predstavu našeg lažnog identiteta, suštinske ignorancije i duhovne bijede, s pjesmom na kraju! Uostalom sve su one napravljene poreznom tlakom, iscrpljivanjem naše zemlje i naroda i nipošto nam nisu date kao dar, mada je to tako podlo, šibicarski predstavljeno.
E, to je to, mi smo od svojih neprijatelja na svoj račun primili svoj lažni idenititet kao dar i sad smo ponosni na njega, jer smo navodno s njim dobili pravo na postojanje i boravak u trpezariji civilizacije, makar kao sluge. To što je taj dar lažan i idiotski, nas ne brani da ga svakom nasrtljivo i ponosno pokazujemo kao glupavi car svoje lažno ruho, jer nas naša urođena naivnost, prirođena pokvarenost i ono malo što je preživjelo u našim dušama od naše iskonske kulture uči da poklonjenom konju ne gledamo u zube. Da smo mu ikada pogledali u zube, u njemu bi našli ostarjelog, lukavog Odiseja na čelu čete okorjelih pljačkaša.
Nakon uspješne invazije pljačkaša koje smo sami uveli unutar svojih zidina, osim pokolja i propasti, od njih smo pride dobili stigmu primitivnih Ilira. Da apsurd bude veći, baš svi nas vide kao zajednicu ilirskih primitivaca osim, naravno, nas samih, koji smo toliko zabludjeli u vlastite svađe i komplekse da sebe vidimo isključivo unutar lažnog obrasca preuzetog od ovog ili onog zavojevača. Po tome je naš slučaj ne samo neponovljivo groteskan, već i apsolutno zaslužen, i zbog toga se nemamo pravo vaditi ni na kojeg stranog krvoloka i zavojevača, jer smo sami aktivni sudionici i gorljivi pobornici vlastite propasti.
To što jesmo i što smo tu gdje jesmo, posljedica je našeg upornog i apsurdnog traženja da nas naš neprijatelj uvaži, podigne iz blata i da nam kaže: „Ustani, umij se, nisi ti baš toliko loš. Vidiš, tvoj komšija je mnogo gori od tebe, pa zašto ti onda ne bi njega pljačkao za mene?“
Međutim, nas naši dušmani nikada neće uvažiti ne zbog toga što je to njihova namjera. Štoviše, to je nešto mnogo više od namjere, to izlazi iz same njihove prirode, iz njihove metafizičke biti ili, ako hoćemo, iz njihove vlastite duše i zato oni nisu neprijatelji nego dušmani. Mi smo sebi neprijatelji, a oni su naši dušmani – tu postoji filozofska distinkcija temeljena na svijesti o duši koja izlazi upravo i jedino iz duše. Svijest o duši, kao što, posve logično, ljepota postoji samo u oku promatrača, može imati samo onaj koji ima dušu, a ne može je imati onaj koji duše nema. Bitka je, dakle, duhovna i baš zato je tolko epskih razmjera, jer je njezin bitak nevidljiv i običnom, materijalističkom, fizičkom razumu nepojmljiv!
Naši dušmani, dakle, nas ne bi mogli uvažiti i spoznati sve i kad bi to htjeli, jer da su mogli već bi to davno učinili i tako oslobodili i njih i nas. E, baš toga je poziv na mir i pomirenje, iako vrlo primamljiv, posve uzaludan. Zbog toga i biblijski spasitelj, ali i skriveni prorok Islama, u ruci nose ne nose grlicu, nego mač. Kao što Meštrovićev „Beogradski pobjednik“ simbolički pokazuje, grlica mira može biti pružena samo kad je mač pravde vidljiv i spreman, jer fizička snaga opravdano postoji da čuva metafizičku dobrotu i nevinost, kao što prozaični limeni okvir postoji da se ispeče veličanstvena torta, djelo majstora.
To su znali i ilijski junaci. Sam Hektor je rekao da je „najveći znak braniti domovinu.“ To su još i stari Dubrovčani znali i zbog toga je zidinama Grada pisalo da se „za sve blago ovog svijeta ne prodaje sloboda“. A koliko smo zaglibili neka nas podsjeti to što danas svakodnevno vučemo nove drvene konje u svoje kuće. Oni danas čekaju svuda po gradskim parkiralištima u obliku sjajnih limenih konja u kojima sjede i spremno čekaju pod svjetlima neona nepojmljivo glamurozni tzv. strani investitori, uvijek spremni da nešto investiraju na našoj grbači. Oni su zapravo duhovno programirani (jer da nisu ne bi se tako uvijek uporno vraćali nakon što ih ognjem i mačem istjeramo) da nam uvijek iznova prodaju istu ispraznost, isti rog za svijeću, da nas pouče tko smo i što smo, da nismo valjda svi lupali kašikama o lonce, ili da nam bar na individualnoj razini priznaju da smo drugačiji od naših sunarodnika-pećinara koji se još uvijek igraju kašikama. I baš zato što pristajemo da duhovno ne pripadamo svom narodu dobijamo pravo da pljačkamo svoj vlastiti narod u njihovo „uzvišeno“ ime!
Dakle, rat u koji smo van vlastite volje, čak i svijesti o njemu umiješani, prvenstveno je duhovne prirode i radi se prije svega o bitci za duše, o bitci za bitak! Samo se u bitci ogoljava bitak i tako se pokazuje bit stvari! (Od tuda i etimološka srodnost tih dviju riječi: to je naša nesvjesna baština, naš predivni jezik nepomućene filozofske ljepote koje smo tako nesvjesni!) Naša gorka sudbina je u tome što nemamo samo neprijatelje, već imamo i dušmane. Sretan je onaj koji ima neprijatelja, s njim će se već nekako nagoditi, bar onda kad se međusobnim trvenjem iscrpe. Ali kako se dogovorit s onim koji te mrzi nesvjesno, iz dna duše, izvan racionalnog!?
I zato: ili jesmo, ili nismo, tu nema treće. Kao što kaže evanđelje po Luki: „Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga voljeti ili će jednome biti odan, a drugoga prezirati“ Samo kod materijalističkih šibicara obogotvoruju se šuplje priče o lagodnom životu i brzom bogaćenju, dok se prava i spasonosna spoznaja narodu uručuje po leđima posredovanjem biča božjeg. Nema drugog osvještenja osim onog po višoj sili, jer isto kao što bi nas naši dušmani davno priznali da su mogli, i mi bismo sami sebe davno priznali i prepoznali da smo mogli.
I da završimo još jednom biblijskom metaforom. Kraljevstvo je nebesko je poput gorušičinog zrna. Možda mu je sjeme najmanje, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.
Dakle, sve što postoji, čak i ono i veliko, najveće, kozmičko stablo, jednom je bilo – samo sjeme, tek misao, ideja beskrajnog i neizmjernog uma božjeg. U tom pulsiranju, u toj igri logosa i kozmosa, točke i beskraja, nalazi se sva svrha čovjekova postojanja i jedino u njoj objavljuje se beskrajna ljubav Božja, najčešće kroz čovjekovu muku i Golgotu – pravo poslanje čovjekovo. Kad bi to bilo lako dokučivo i materijalnom čovjeku dostupno, stvari bi bile mnogo jednostavnije i svatko bi lako uočio da stvari zapravo i jesu – jednostavne. Nitko odavde neće izvuči živu glavu: vic je u tome što nemamo što izgubiti. Izlaz je u prihvaćanju te činjenice, jer se samo u svojevoljnom prihvaćanju vlastite smrtnosti čovjek obogotvoruje, dakle, postaje heroj. U suprotnom je tek sinji kukakvac, bijednik i rob dostojan svakog prezira. Sloboda se plaća krvlju, a ropstvo kupuje novcem, to je bit poruke s dubrovačke gradske kapije, a ostalo su tek nevažni i marginalni detalji.
Mi i svijest o sebi, kakvu god, prihvaćamo isključivo ako na tome možemo štogod ušićariti. Robovi smo, nema sumnje, ali samo rob svjestan svojeg robovanja ima šansu da se oslobodi. Ta misao, svijest o vlastitom ropstvu, u stvari je koliko porazna, toliko i pobjedonosna, jer je ona sjeme buduće slobode, koje će zaliveno krvlju naroda, izrasti u kozmičko stablo. Ili ćemo jednostavno nastaviti robovati. Nema treće.
mr.sc. Domagoj Nikolić
bglavac
irida
edin.kecanovic
