Čini se da najstarije stanovnike Mezopotamije (grč. mesopotamia, "zemlja između rijeka"), tj. Sumerane i kasnije Akađane, koji su utemeljili visoko razvijene gradove-države, nije pretjerano mučilo pitanje kada je i kako stvoren svijet. Tek se s dolaskom Babilonaca, tijekom 2. tisućljeća prije Krista, pojavio vrlo složen mit o stvaranju, opisan u slavnom epu Enuma eliš, koji nam kazuje kako je praiskonski par u likovima Tiamat (slana voda) i Apsua (slatka voda) stvorio kaos.

SUMERSKI MIT O STVARANJU

Ova civilizacija s vrlo složenim panteonom božanstava potječe iz 4. tisućljeća prije Krista. Sumerani, nepoznata porijetla, i autohtoni Semiti (Akađani), živjeli su naizmjenično u skladnim i neprijateljskim odnosima. Stanovništvo je vjerojatno bilo suviše zaokupljeno sadašnjošću, organiziranjem sve većih, planski oblikovanih i autonomnih naselja, da bi uopće pokušavalo zamisliti svijet prije stvaranja. Također je vrlo vjerojatno da su ljudi, stekavši sredstva za nadzor nad prirodom, osjetili potrebu da opravdaju svoje djelovanje kojim kao da su oslobodili nered i kaos, i pustili ga u svijet koji se do tada činio savršeno skladnim i suvislim.

Prema Sumeranima, stvaranje svijeta bilo je posljedica raskida i odvajanja. An (nebo) i Ki (zemlja), u početku spojeni, razdvojili su se tako da je An otišao prema gore, a Ki prema dolje. To razdvajanje izazvala je razorna i preuranjena intervencija boga Enlila ("gospodar vjetra"), koji je predstavljao snagu prirode. Iako je Enlil potomak Ana i Ki, smatralo ga se i vanjskim čimbenikom i uljezom.

Prema tome vjetar, tj. atmosfera, stvorili su poredak svijeta u obliku koji mi i danas poznajemo, pri čemu je nebo gore, a zemlja dolje, dok ih odvaja upravo vjetar ili atmosfera. No Enlil nije bio sam. Imao je prijatelja Enkija ("gospodar zemlje"), koji je, načinivši kip od gline kojem je božica-majka udahnula život, stvorio prvog čovjeka. Zbog toga je Enki postao iskonskim i glavnim sumerskim bogom, a smatralo ga se organizatorom svijeta, pragmatičnim i opipljivim, nipošto mističnim. I njegovi stavovi i ponašanje nalikovali su na ponašanje čovjeka koji vodi običan, svakodnevni život.

ASIRSKI I BABILONSKI MITOVI O STVARANJU

Najljepši i najpoznatiji mit o stvaranju asirske i babilonske kozmogonije, koja je naslijedila sumersko-akadski sustav, opisuje se u slavnome "epu o stvaranju", koji je nazvan po svojim početnim riječima: Enuma eliš ... ("Kad na visini ...").

Čini se da je taj prastari tekst klinastim pismom bio urezan na sedam ploča od po 150 redaka. Početkom 19. stoljeća pronađeni su fragmenti koji su omogućili rekonstrukciju cijele pjesme. Ti fragmenti potječu iz razdoblja od 9. do 2. stoljeća prije Krista, no općenito se smatra da je Enuma eliš napisan početkom 2. tisućljeća prije Krista.

Nakon uvoda u kojem se opisuje stvaranje svijeta, pjesma se prvenstveno usredotočuje na epsku bitku između Marduka i Tiamat. Marduk - koji je vjerojatno poslužio kao nadahnuće za grčkog Zeusa i rimskog Jupitera nije bio samo junak među bogovima, već i glavni faraonski bog i spasitelj svijeta. Tiamat je bila veliko iskonsko božanstvo okruženo zastrašujućim čudovištima i demonima. Kroz njihovu veličanstvenu i divovsku borbu, poredak svijeta, utjelovljen u Marduku, nastao je iz iskonskog kaosa, koji predstavlja Tiamat.

Prema Enuma elišu, Marduk je ubio Tiamat tako što joj je smrtonosnom strelicom probio trbuh. Zatim je njezino tijelo - u obliku goleme ribe koja je pokrivala nebo i zemlju - prepolovio; od jedne je polovice nastao nebeski svod i zvjezdano nebo, a od druge zemlja. Tako je Marduk svijetu omogućio da se pojavi iz prvotnoga kaosa, te da se uspostave red, pravila i nepromjenjivi, univerzalni zakoni. Zatim je, poput sumerskog boga Enkija ("gospodar zemlje") Anuu, prvom smrtniku, dao ploče sudbine, tj. Anutu ili talisman vrhovne moći. Prema tome, kada se svemir pojavio iz kaosa - zahvaljujući dobronamjernoj i veličanstvenoj intervenciji boga spasitelja - stvoren je i čovjek, koji je kasnije iz ruku Marduka, vrhovnoga boga, dobio ključeve i postao gospodarem vlastite sudbine.