Zašto ljudski um ima potrebu svemu odrediti početak i kraj? Možda zato što ljudi jednostavno nisu osobito objektivni, pa svijet i svoju ulogu u njemu vide i doživljavaju pristrano i subjektivno. Drugim riječima, ljudski um svemir i pojam njegova stvaranja može pojmiti jedino u granicama vlastitih referentnih točaka.

Budući da se ljudi rađaju određenoga dana, logično im je i da je "njihov" svijet stvoren u određenom trenutku. Našim se pradavnim precima činilo logičnim da, ako ljudsko biće ima majku, i svijet mora imati majku, veliku majku iz čije se utrobe svijet u kojem žive odjednom pojavio iz bezdana, kaosa i ništavila. A ako postoji majka koja rađa svijet, mora postojati i otac koji je sve to prouzročio.

Demijurg i stvoritelj svijeta u mitologiji drevnoga Egipta. U Egiptu se taj glasoviti početak prikazivao u obliku velikog autogenog (samomoostvarujućeg) demijurga. Koliko je staro vjerovanje u postojanje demijurga ne znamo pouzdano, no posve sigurno potječe iz vremena prije nastanka egipatske civilizacije, budući da postoje naznake kako su njezini osnivači bili pod utjecajem nekih starijih vjerovanja. Pojam prvotnoga demijurga - koji se pojavio koncem četvrtoga tisućljeća, tijekom prve dinastije faraona (3100-2890. pr. K.) - poslužio je, čini se, kao nadahnuće za ideju o jednom i jedinom bogu, nevidljivom i sveprisutnom, na kojoj se temelje sve monoteističke religije, među kojima je i štovanje Jahvea. Jahve će, zahvaljujući Mojsiju ili Mošeu - svojem najvećem proroku, posredniku između njega i hebrejskog naroda, koji je bio koliko Židov, toliko i Egipćanin - postati najreprezentativnijim primjerom štovanja jednoga boga.

RAZLIČITI PRIKAZI VELIKOG DEMIJURGA

Iako je pojam demijurga kroz stoljeća ostajao nepromijenjen, u drevnih Egipćana on je, zahvaljujući vjerovanjima koja su se mijenjala i premještanju središta moći, kroz povijest civilizacije koja je trajala oko 3.000 godina, poprimao različite oblike. Na koncu je ipak prevladao vrhovni bog Ra, bog sunca, budući da su se svi demijurzi prije ili kasnije s njime stopili.

Na početku je bio Atum - "onaj koji se sam stvorio" - a on je začeo prvi par božanstava, Šua i Tefnut. Šu je predstavljao zrak, iskonsku atmosferu, prostor između neba i zemlje, bez kojeg smrtnici ne bi mogli disati niti živjeti, dok je Tefnut bila personifikacija vlage, vode bez koje smrtnici na zemlji ne bi mogli opstati. Kada malo bolje promislimo, vrlo je neobično da su naši daleki preci i davno prije nego što je znanost dokazala da je život na zemlji nemoguć bez zraka i vode, tu činjenicu već prihvatili kao neizbježan, već odavno utvrđen zaključak. Stoga su Šu (zrak) i Tefnut (vlaga) postali božanskim parom koji je začeo Nut (nebo), krov svijeta, i Geba (zemlju), dno svijeta. Prema heliopolskoj kozmogoniji, Šu i Tefnut rodili su se iz sjemene tekućine koju je Atum-Ra ispustio dok je općio sam sa sobom, ili pak iz njegove pljuvačke ili suza - njegova sperma, slina i suze, bile su sunčeve zrake.

Tu je još i Khnum, bog stvoritelj, izvor cjelokupnog života na zemlji - često ga se prikazivalo kao čovjeka s glavom ovna - koji je svojim rukama stvorio dijete, prvoga čovjeka, a zatim na lončarskome kolu i sve ostale ljude.

Nadalje slijedi Khepri, sveti skarabej ili kukac balegar, poznat i kao "onaj koji je sam postao", vjerojatno stoga što ga se nekad davno smatralo manifestacijom Atuma. Khepri - na egipatskom je KHEPERER značilo "kukac", a KHEPER "stvaranje" ili "ponovno rađanje" - je bio stvoritelj svemira. Stvorio je svijet, život, bogove i smrtnike tako što se podvrgnuo stalnoj transformaciji vlastite materije i postojanja. Stoga je postao simbolom vječitoga uskrsnuća, metamorfoze i besmrtnosti.

Slijedi Amon, veliki tebanski bog, najljudskiji egipatski demijurg, kojeg se prikazivalo kao čovjeka plave boje, simbola nebeskog svoda, u pratnji supruge i sina. Njegova žena Mut, egipatska božica-majka, obično se prikazivala s kožom ptice grabljivice na glavi, zbog toga što se stopila s Nekhbet, velikom božicom-grabljivicom, snažnih majčinskih odlika. Njihov sin Khonsu bio je bog mjeseca, pa je poznat kao "putnik", što se odnosi na mjesečevu nebesku putanju. Prema tome mitu, muško božanstvo mjesec rođeno je iz braka Amon-Raa (sunca) i Mut (zemlje).

I na koncu, tu je još Sobek, bog-krokodil i stvoritelj svijeta, zastrašujući, proždrljiv i opasan bog, jednako kadar stvoriti i progutati potomke, dati, ali i oduzeti život.