Zašto ljudi imaju potrebu tragati za počecima, zašto se u svemu mora tražiti nekakav početak? Čini se da su ljudi još od najranijih vremena zaokupljeni počecima i izvorima. Neizbježno se postavlja pitanje kada su počeli misliti i razmišljati. Kada su shvatili da su drukčiji od ostalih vrsta i da imaju pamćenje, kao i sposobnost i mogućnost da to pamćenje prenose. Ljudi tako prkose vremenitosti i smrti, budući da i nakon smrti nastavljamo živjeti u sjećanju ostalih ljudi.
UNIVERZALNA GRAVITACIJA I TEORIJA VELIKOG PRASKA
Nećemo ovdje navoditi brojna otkrića i teorije suvremenih znanstvenika, osobito astrofizičara, o svemiru, njegovu početku, stvaranju sunčeva sustava, nastanku Zemlje, našeg planeta prema kojem se danas sve više odnosimo kao prema golemu smetlištu na koje odlažemo nuklearnu otpad, čije more koristimo kako bismo u njega ispustili balast monstruoznih naftnih tankera i čiji zrak sve više zagađujemo. U posljednjih približno stotinu godina u svakom se desetljeću pojavljuje nova teorija o postanku i sastavu svemira. Međutim, jedna se od tih teorija, predstavljena 1920. godine, pokazala uvjerljivijom od ostalih, te je i danas općeprihvaćena. To je slavna teorija o velikome prasku /BIG BANG/, koja se temelji na jednoj ranijoj teoriji - zakonu univerzalne gravitacije fizičara Isaaca Newtona, koji je ustvrdio da svaka čestica tvari u svemiru privlači drugu česticu silom koja je proporcionalna umnošku njihovih masa i obrnuto proporcionalna kvadratu udaljenosti među nihovim središtima.
Prema teoriji velikog praska, početna je eksplozija, izazvana "praiskonskim atomom" s iznimno visokom koncentracijom energije, dovela do pojave, a zatim i razvoja svemira. Čini se da dio radioastronomskih opažanja potvrđuje tu teoriju, dok su neki znanstvenici i istraživači razvili pretpostavke koje se s njome ili podudaraju, ili joj se suprotstavljaju. Jedno je sigurno - a tu je pojavu moguće vidjeti i sa Zemlje - ovisno o kutu i smjeru iz kojeg ga promatrate, svemir nikada ne izgleda posve jednako. Stručnim jezikom, svemir nije izotropičan. Međutim, glavna je svrha ovoga uvoda da naglasi kako je teorija velikog praska - neki radioastronomi tvrde da su, uz korištenje vrlo osjetljive opreme, "čuli" i snimili taj "veliki prasak", negdje na vanjskim rubovima svemira - odjek mitova o stvaranju i kozmogonija drevnih civilizacija. Te kozmogonije, koje su u svoje vrijeme nesumnjivo bile transpozicije ili prerade daleko starijih vjerovanja i viđenja svijeta, dokazuju da su ljudi već odavno počeli razmišljati o svojim počecima.
Nakon početne eksplozije ili "velikog praska", čini se da se pojavila neka vrsta kozmičke "kugle" koja se postupno rastvarala, pa su nastale prve galaktike. kasnije su se, i dalje u skladu s načelom univerzalne gravitacije, pojavile velike maglice, tj. oblaci čestica i plinova, koje su se fragmentirale, pa zatim zgušnjavale, te su tako nastale prve zvijezde u svemiru. Ukratko, u skladu s teorijom velikog praska, tvar (svemir) je rođena iz energije ("praiskonski atom") prije kakvih 10 do 20 milijardi godina - ta je brojka okvirna, budući da je na tom stupnju Zemljine povijesti vrijeme jednostavno nemjerljivo.
OD MITA O STVARANJU DO PRVE SEKUNDE SVEMIRA
U prošlosti je priča o stvaranju bila tek stvar vjere, ili točnije, priča o postupnom ili trenutnom stvaranju svijeta, života i čovjeka, u skladu s vjerovanjima koja, izgleda, potječu još od pamtivijeka, a prenosila su se s generacije na generaciju. Danas istu priču tumačimo u okvirima znanstvenih teorija, ali, kada malo bolje razmislimo, ništa se nije bitno izmijenilo. Na primjer, teorija velikog praska - iako se temelji na drukčijim znanstvenim pretpostavkama, koje naši preci ne bi bili u stanju razumjeti - nevjerojatno je slična mitu o kozmičkom jajetu koje, u različitim oblicima, pronalazimo u kozmogonijama, mitovima i legendama mnogih drevnih naroda. Slično tome, praiskonski kaos koji opisuju grčka, kineska, egipatska i, osobito indijska kozmogonija, kao i veliki kineski predak i egipatski autogeni (samostvoreni) demijurg, neodoljivo podsjećaju na kozmičku "kuglu" koja se rastvorila kako bi iz nje nastale galaksije i slavni "praiskonski atom" koji je potaknuo veliki prasak.
Unatoč nostalgičnom odnosu prema prošlosti, ljudi su skloni svoja suvremena vjerovanja smatrati konačnom i trajnom istinom. Ni naše suvremeno doba i civilizacija u tome nisu iznimka. Danas ne govorimo o kozmogoniji, već o KOZMOLOGIJI, znanosti čiji je cilj da na temelju moderne fizike, atomistike istraži postanak i razvoja svemira, te opće zakone koji upravljaju njime.
(D. Colin)