Dr. Zlatan Gavrilovic Kovac Mi smo u ovim nasim prikazima muslimanske filozofije vec bili dotaknuli problem dokazivanja da nebeska tijela imaju DUSU. Poznato je da su Muslimani u srednjem vijeku smatrali da nebeska tijela imaju dusu: "Nebesko tijelo je tijelo sa dusom" I ova ideja bila je proslijedena I do Wiliama Gilberta I drugih u 16 stoljecu a onda nanovo zapala u zaborav sve do najnovijeg vremena kada se u okviru zapadne logic of science ili spoznajne teorije stalo drzati da su nebeska tijela prije svega Zemlja nesto poput Geae koja ima svoju narav, svoje karakteristike, svoje pravilnosti, svoju logiku, svoje misljenje I konacno SVOJU DUSU kojom ona prozima svako bice na planeti Zemlji. U okviru razvoja zapadne kulture I znanosti nama je od posebnog znacenja misljenje koje se pocelo u Europi probijati bas nekako zahvaljujuci Gilbertovim radovima da predmeti I stvari na Zemlji doista imaju dusu pa se onda cesto uzimao primjer Talesa I njegovog misljenja o magnetu I jantaru kod kojih karakteristike privlacenja ili odbijanja drugih metala ili papira bas pokazuju to da je ovdje rijec o dusi I djelovanju duse I kod anorganskih materija pa da je prema tome citav svijet unekoliko SVJETSKA DUSA koja prozima SVE. Kao sto svjedoci Diels u svojim Predsokraticima Tales je "takoder nekako pomocu magneta I jantara dokazivao da I nezive stvari imaju dusu" (str. 67) a da je dusa "nesto sto potice gibanje"(str. 75) Mnogo stoljeca kasnije ove ideje nasle su svoje opravdano mjesto u stajalistima velikoga Britanca Williama Gilberta za kojega se moze reci da je bio prvi u Engleskoj koji je bio advokatom Copernikanskoga pogleda na svijet drzeci da fiksne zvijezde nisu na istoj distanciji od planete Zemlje. Njegova najveca zasluga britanskoj znanosti ,ukoliko gledamo I njegove doprinose pomorskoj navigaciji, jesu ipak njegove refleksije o magnetu. Tako je poznata njegova knjiga De magnete magnetisque Corporibus et de Magno Magnete Tellure Physiologia Nova. Ova knjiga je pobudila veliku paznju kulturne Europe toga vremena tako da je Kepler iskazao sve pocasti na uticaj kojega je Gilbert izvrsio na znanstveni svijet dok je Galileo, koji je prvi ukazao na znacajke magnetizma, poslije citanja Gilberta rekao da je rijec o velikom slaganju izmedu naucnika. Bacon opeta je smatrao da je rast opceg sistema magnetizma koji je otpoceo Galilejem I Gilbertom od najveceg znacenja pa je citav jedan Gilbertov paragraf naveo kao svoj vlastiti. Gilbertova knjiga "O magnetu I magnetskim tijelima I Velikom magnetu Zemlji" stampana je 1600 godine. Mozda su najzanimljiviji dijelovi ove knjige Gilbertovo raspravljanje o ponasanju magnetske igle kompasa zavisno od toga dali smo na Atlantiku, Mediteranu ili negdje drugdje ili pak na Juznoj hemisferi iz kojih razmisljanja je on dosao na ideju da planeta Zemlja nije nista drugo nego jedan veliki magnet sa svojim juznim I sjevernim polom…Mnogo je vremena proteklo dok ove ideje nije zamijetio nas veliki Nikola Tesla koji, nema nikakove sumnje, jeste poznavao Gilberta s obzirom na vlastita znanstvena nastojanja mada ne postoji nikakovo Teslino direktno upucivaje na njega. Isto tako ne postoji, koliko je nama poznato, niti jedan Teslin patent koji bi bio u nekoj svezi sa Gilbetovim razmisljanjima. Pa ipak postoji jedna jako znacajna evidencija kod Tesle koja govori o tome koliko je rijec o znacajnoj ideji I znacajnom I jako vaznom razmisljanju.Ovoj ideji Zemlje kao magneta Tesla je DODAO ZAVOJNICU u svojoj ideji PRSTENA OKO ZEMLJE kako nam svjedoci u svojoj knjizi Moji pronalasci koja je prvi puta stampana kao serija tekstova objavljenih u Electrical Experimenteru 1919 godine. Prema ovoj ideji, a zahvaljujuci zavojnici oko planete Zemlje, inducira se struja na takav nacin da mozemo graditi vlakove koji ce ici brzinom vecom od 1000 kilometara na sat I Tesla daje svoju viziju planete Zemlje I stanja covjecanstva u jednoj takvoj supermodernoj civilizaciji. On pise: "Najvece dobro dozivjet ce tehnicki napredak koji tezi k sjedinjavanju I harmoniji, a moj bezicni odasiljac je prije svega takav. Pomocu njega bit ce posvuda reproducirani ljudski glas I lik, tvornice udaljene tisuce milja od vodopada bit ce snabdjevene energijom, leteci strojevi kruzit ce oko Zermlje bez prestanka. Sunceva energija upotrijebit ce se za stvaranje jezera I rijeka, za pretvaranje suhih pustinja u plodnu zemlju. Uvodenje odasiljaca u telegrafske, telefonske I slicne upotrebe automatski ce iskljuciti statiku I sve druge smetnje koje momentano omogucuju primjenu radija…." (str.72-73) Medutim ima jos jedna jako vazna reperkusija Teslinog prstena oko Zemlje: naime s obzirom na cinjenicu da bi pitanje izvora elektricne energije bilo manje vise rijeseno covjecanstvo bi cekalo novi izazov a to je pokusaj da zemlje clanice planetarne zajednice bas ovim Teslinim prstenom omoguce prvu nasu uspjesnu borbu sa predstojecim klimatskim promjenama koje ocekujemo u slijedecih 2000 godina. Jer naime prema predvidanjima klimatologa kao I prema stajalistima Milankovica I njegove teorije ledeno doba na Zemlji moze biti razumljeno u terminima promjene orijentacije Zemlje u prostoru I obliku njene orbite oko Sunca gdje se u galaktickoj putanji u Kosmosu produciraju klimatski ritmovi od 26 tisuca, 40 tisuca I 100 tisuca godina. S obzirom na sadasnje stanje nasih spoznaja I s obzirom na danasnju geografiju Zemlje prirodno stanje nase planete jeste ledeno doba koje varira od interglacijalnoga stanja kakvo je ono danas do jako hladnog stanja Zemlje u ritmovima o kojima smo vec govorili. Tako je prema Milankovicevim zapazanjima rijec o ritmu koji je 90 tisuca godina ledenog doba, 10-15 tisuca interglacijalnoga doba kakvo je ono danas kojeg opeta smjenjuje ledeno doba I sve tako redom. Mi smo trenutno pri kraju interglacijalnoga doba. Prema tome , sigurno je velika istina da su I Gilber I Tesla postavili neka znacajna pitanja kao sto su dali I neke znacajne solucije problematike o kojoj je rijec I sa kojom cemo se sve cesce sretati u nasim nastojanjima da razumijemo centralna pitanja danasnjice. Medutim bez obzira kako te stvari stajale ja bih se I ovom prilikom sjetio rijeci naseg hode Bijele damije iz Brckoga gospodina Avdica koji je navodeci primjer Vjerovjesnika cesto znao istaci: "I na Sudnji dan posadi stabljiku da raste." U ovim nasim razmisljanjima o muslimanskoj znanosti I filozofiji mi smo dotaknuli neka jako znacajna pitanja I nasi uvidi i solucije koje se nude moraju danas pobuditi svaku paznju posebno paznju politickih lidera najnaprednijih zemalja svijeta. Mi smo do sada vidjeli da su Muslimani I kroz cijeli srednji vijek I dosta kasnije isticali kako su nebeska tijela "tijela sa DUSOM". Isto tako Muslimani su vec prilicno rano znali da planeta Zemlja jeste unekoliko kugla koja plovi kosmosom. Ja bih ovom prilikom samo skrenuo paznju na pitanje kojima su se Muslimani okupirali kroz cijelo osmo I deveto stoljece a to je bilo pitanje velicine Zemlje. Za vrijeme vladavine kalifa al –Mamuna koji je vladao od 813 do 833 godine postojalo je nekoliko pokusaja da se izmjeri velika povrsina Zemlje. Tako je formirana jedna ili nekoliko ekspedicija za vrijeme njegova kraljevanja koje su ekspedicije trebale ispuniti ovaj zadatak. Glavna ideja bila je da se iskoristi ravna povrsina Sirijske pustinje. Posmatraci su onda isli dalje prema sjeveru I prema jugu ove pustinje mjereci prevaljenu udaljenost I ovo mjerenje je nastavljeno sve dok ekspedicija nije stigla do mjesta gdje je geografska duzina bila jedan stupanj razlicita od pocetne tocke polazista. Onda je distancija koja je prevaljena duzina meridijana u stupnjevima. Tako je izracunato da je jedan stupanj geografske duzine ekvivalentan 56 2/3 arapske milje I kada se ovi podaci multipliciraju sa 360 stupnjeva I podjele brojem Pi dobije se dijametar Zemlje. Naravo ovo mjerenje predstavlja problem preciznosti I razlike koje postoje izmedu ovih arapskih srednjovjekovnih I modernih jedinica mjerenja. Ovaj problem istrazivao je u 19 stoljecu Nallino I on je zakljucio da je 56 2/3 arapske milje ekvivalentno 111.8 kilometara za jedan stupanj sto je nevjerojatno blizu, zapanjujuce blizu realnoj vrijednosti od 111.3 kilometara. Kod ostalih arapskih istrazivaca ove se vrijednosti krecu od 104.7 do 133.3 kilometara. Ovoj slici planete Zemlje William Gilbert je na pocetku 17 stoljeca u Britaniji dao preciznije znacenje smatrajuci planetu Zemlju velikim MAGNETOM. To se najbolje vidi prema ponasanju magnetske igle kompasa zavisno od toga na kojoj smo tocki na planeti I kojim morima putujemo. Tesla je pocetkom 20 stoljeca opeta ovome magnetu dodao svoj PRSTEN po uzoru na zavojnice kakve nalazimo kod Teslinih transformatora. Za nase bolje razumijevanje cijele ideje jako je vazno da se prisjetimo sto zapravo jeste zavojnica: zavojnica je elektronicki element koji ima odredeni elektricni induktivitet koji se izrazava hernijima. Zavojnica se redovito sastoji od zice koja je namotana jednostavno ili unakrsno u jednom ili vise slojeva. Vodic od kojega je napravljena zavojnica najcesce je bakreni. Kod zavojnica koje su predvidene za vrlo visoke frekvencije upotrebljava se posrebrena bakrena zica ili cijev. Velicina induktiviteta zavojnice zavisi od vise parametara: promjera zavojnice, duzine zavojnice, debljine zice, broja namotaja zice, razmaka izmedu namotaja. Jako je vazno ovdje spomenuti da se zavojnice mogu medusobno spajati. Ta se veza izmedu njih ostvaruje pomocu vodica ali I pomocu njihova induktiviteta. Krajni induktivitet spoja ovisan je o induktivitetu pojedinih zavojnica I njihovoj medusobnoj vezi. Na temelju ove slike koju danas imamo zahvaljujuci Tesli moguce je takoder govoriti o tome da je planeta Zemlja primarna zavojnica. Primarna zavojnica u Teslinom transformatoru sa kondenzatorom cini titrajni krug ugradenog na frekvenciju stojnog vala u sekundarnoj zavojnici u kojem kod klasicnog Teslinog transformatora pomocu iskrista nastaju priguseni titraji. Za nas je medutim u cijeloj ovoj ideji vazno da shvatimo da MJESEC takoder moze biti zavojnica koja predstavlja takozvanu sekundarnu zavojnicu u nasem planetarnom transformatoru. Tako razmisljajuci oba ova nebeska tijela predstavljaju SISTEM planetarnog transformatora koji nam moze omoguciti uspjesnu odbranu od kosmickih projektila izvana kao sto nam moze omoguciti uspjesnu odbranu od predstojecih klimatskih promjena koje prema MILANKOVICEVIM predvidanjima predstoje u neposrednoj buducnosti a cije efekte pocinje covjecanstvo da osjeca vec danas. I konacno ja bih zakljucio ova razmatranja izvijesnim uvidima o znacaju postavljenoga rada. Svakako je istina da nas ova pitanja danasnjice posebno tangiraju tim vise sto su Bosnjaci iskusavali njeno vrijeme na najbrutalniji nacin. Prema tome ne bismo mogli reci da istrazivanje I ispitivanje islamskoga kulturnoga kruga kao I istrazivanje I ispitivanje znanstvenih doprinosa koji se vezuju podjednako za islam kao I za zapadni svijet predstavlja uzaludan posao. Ja bih samo ovde na kraju ovoga kratkoga rada rekao par rijeci o tome koliko je znacajno da u nasim razmisljanjima imamo otvoren pogled na cjelinu znanosti I filozofije cije su se spoznaje mukotrpno probijale kroz citavu nasu povijesnicu I da muslimanska znanost I filozofija danas stupaju na svjetsku scenu svakako sa doprinosima vrijednima svake paznje. To nas ,posebno Bosnjake, nagoni da razmisljamo o razlozima koji nas navode na takav opsezan rad.I opci I posebni razlozi nukaju da se ispituje islamski kulturni krug a njegovo jedinstvo je ocevidno I pored snaznih socijalno povijesnih razlika. Sto se tice opcih razloga za to je suvremena islamologija dala brojna , efikasna I plodotvorna obrazlozenja.U pogledu posebnih razloga dostatno je istaci da emancipacija Muslimana u nas sto svojim dubokim korjenima seze u procese revolucioniranja suvremenog svijeta na socijalistickim osnovama- sto je bila realnost bivse Jugoslavije, kao I emancipacija Muslimana u posljeratnoj Bosni imperativno namece zadatak ispitivanja I utvrdivanja povijesnih I duhovnih konstitutivnih elemenata njihova opstanka I razvoja. Utoliko prije sto je muslimanski drustveni polozaj, moralni kodeks, spiritualna postignuca toliko odsutno I toliko bitno uvjetovano islamom u njegovom najintegralnijem znacenju. Jer je on, davno je to zamjeceno, moralnodrustveni sistem koji zahvaca cjelinu covjekovog zivota u svim njegovim aspektima I sa neodvojivoscu sto ga jedinstveno karakterizira. Prema tome pitanje kultute I znanosti islama postavlja se u pretpostavkama muslimanskoga samorazumijevanja sto nam se danas namece sa toliko znacenja I novih perspektiva. Medutim vazno je da svagda imamo na umu da je rijec o jednom produktivom prozimanju razlicitih kultura I razlicitih znanstvenih tradicija gdje je rijec o tome da je vazno da imamo pogled na PLURALIZAM KULTURA koji kani te razlicite tradicije da shvati iz njihovih vlastitih socijalnih I povijesnih pretpostavki. A za tako nesto vazno je imati unutrasnju slobodu, odlucan stav prema Istini,otvorenost prema iskustvima drugih ljudi svagda imajuci na umu da treba istrajavati na takovu nacinu misljenja kojemu ce biti strana svaka apsolutizacija I mitologizacija vlastite kulturne, filozofske I znanstvene tradicije. Nas suncev sistem cini jedno Sunce I jedanaest planeta koje su iz pedagoskih razloga s obzirom na velicinu njihove orbite podijeljene na unutrasnje I vanjske planete I isto tako I "sustave". Tako Merkur, Venera Zemlja I Mars cine unutrasnje dok Jupiter, Saturn, Uran, Neptun I Pluton vanjske planete dok mala planeta Sharon u blizini Plutona vjerojatno predstavlja njegov satelit. Dugo se takoder pretpostavljalo da je na mjestu danasnjeg asteroidnog pojasa takoder postojala planeta koja se usljed gravitacionih sila Jupitera desintegrirala u prostoru tvoreci danas asteroidni pojas. Ova teorija nastala je zahvaljujuci Johanu Titiusu , njemackom matematicaru, fizicaru I astronomu koji je 1766 godine upozorio na iznenadujucu matematicku pravilnost kada razmatramo pitanja u svezi sa odnosima planetarnih distancija. On je otpoceo sa sekvencijom brojeva 0,3,6,12, 24,48, 96,192, 384,768 I tako redom u kojoj svaki novi broj iza broja 3 raste poduplavajuci se u pravilnom razmjeru. Dodavajuci 4 svakom broju I kasnije dijeleci sa 10 on je dobio novu sekvenciju brojeva za koju se moze smatrati da predstavlja pojednostavljeno receno distanciju poznatih planeta od Sunca u odnosu na distanciju Zemlje u odnosu na Sunce. Nesto kasnije Johann Eiler Bode je posebno akcentuirao cudnovatost ove numericke relacije sve dok ona nije sazivjela sa astronomima da tako kazem nakon sto je otkriven planet Uran cija je prosjecna distancija orbite od Sunca bila neobicno blizu Titius-Bodeovoj formuli koja je to bas I predvidala. Medutim ova formula nije izasla na kraj sa distancijama vanjskih planeta prije svega Neptuna I Plutona I na ovim je momentima pokazivala znatne manjkavosti ali je medu astronomima ostalo I dalje prisutno uvjerenje da je nekada izmedu Marsa I Jupitera na distanciji od 2.8 astronomskih jedinica postojala planeta koja se usljed gravitacionih sila Jupitera desintegrirala u prostoru. Medutim mi ne poznajemo dovoljno citavu problematiku da bismo bili posve sigurni da je ova teorija tocna. Jer je isto tako moguce da se ona nikada I nije formirala u procesu kondenzacije primordijalnoga oblaka. Od ovih jedanaest planeta Saturn i Uran imaju svoje prstenove. Isto tako planete Zemlja, Mars ,Jupiter, Saturn, Neptun I Pluton imaju svoje prirodne satelite. Nekada ,kao u slucaju Jupitera, mozemo nabrojati 16 njegovih velikih satelita. Osnovno pitanje koje nam se namece iz ovih komparacija jeste dali I u kojim sve slucajevima je doslo do formiranja prstenova Saturna I Urana I pod kojim kosmickim uvjetima. Obicno se onda astronomi pozivaju na razne kolizione teorije ili pak ove pojave objasnjavaju razornim djelovanjem gravitacionih sila velikih planeta. No bez obzira koji bili uzroci nastajanja planetarnih prstenova za nas je s obzirom na Teslu I s obzirom na vec ranije upucivanje o karakteristikama elektricne zavojnice vazno postaviti jednu hipotezu a ta je da prstenovi Saturna I Urana tvore bas tu prirodnu elektricnu zavojnicu koju mi imamo na umu kao uvjeta da se inducira elektricni naboj na povrsini planeta o kojima je rijec. Moguci su prigovori ,na primjer, da je razmisljanje o zavojnici nemoguce s obzirom da vecina satelita Saturna kao I njegovi prstenovi jesu sastavljeni od prljavih komada smrznute vode I stijenja itd.itd. Mi medutim I nakon ekspedicija otpocetih sa Voyagerom te "cinjenice" ne poznajemo dovoljno. Prema tome I na ovim planetama susrecemo se sa jednom situacijom prilicno bliskoj nasoj zemaljskoj proslosti kada je rijec o elektricnim praznjenjima u atmosferi planeta o kojima govorimo I da aktivni elektricni nabijeni oblaci oslobadaju elektricna praznjenja I munje koje s obzirom na takozvanu primordijalnu supu mogu producirati prve najjednostavnije oblike organskoga zivota. Ukoliko je rijec o planetama kod kojih je rijec o niskim temperaturama a mi to sa pouzdanoscu bas ne znamo onda je prisutnost leda od neobicnog znacaja jer led posjeduje dva svojstva koja nam se cine odlucnima za tvorbu jednostavnih bazicnih molekula. Prvo to je proces zamrzavanja koji koncentrira tvari koje su na pocetku bile jako razrijedene u oceanima a , drugo, kristalna struktura leda omogucuije molekulama da se vezuju na nacin koji je nedvojbeno znacajan na svakom stupnju zivota. Tako je Leslie Orgel uzeo sastojne cijanovodika I amonijaka, napravio je od njih rijetku otopinu u vodi a potom je otopinu zamrzavao nekoliko dana. Koncentrirana tvar bila je istisnuta na povrsinu u obliku sicusnih ledenih bregova. Vrhovi su bili lagano obojani sto nam bez sumnje dokazuje prisutnost organskih molekula. Zacijelo se radilo o nekim aminokiselinama ali je najvaznija cinjenica bila ta da je Orgel uspio dobiti jedan od cetiriju osnovnih sastojaka genetske abecede koja upravlja zivotom. Dobio je adenin jednu od cetiriju baza DNA. Prema tome mi sa velikom vjerojatnoscu mozemo pretpostaviti da na planetama o kojima govorimo doista jeste na djelu proces stvaranja zivota mozda ne u oblicima kakvi su oni nama poznati ali svakako u obliku jednostavnih organskih jedinjenja. Svakako je istina da I u ovome slucaju hipoteza teslinih zavojnica kao I elektricnih praznjenja visoke frekvencije igra ili moze igrati jako znacajnu ulogu. S pravom je Hegel osvrcuci se za Kantom naznacio svojevremeno da je pojam SVRHE umski pojam I unekoliko suprotstavljen razumu kao apstraktnoopcem, a narocito kauzalnom objasnjenju. Mozda ne tako strogo receno ali bi danas svakako vrijedilo da se I u podrucju prirodnih znanosti a mozda u astronomiji ponajvise metodska osobenost znanstvenog objasnjenja moze rekonstruirati ukoliko se uzmu u obzir logickoprakticki I teleoloski argumenti koje ona implicira. Ono sto se naziva objasnjenje posredovano motivom odnosno racionalno objasnjenje moze naci svoje utemeljenje u jednom teleoloskom strukturiranom tipu objasnjenja kome prirodoznanstveni I pozitivisticki orijentirani analiticar neprestano pokusava izmaci ali sasvim bezuspjesno. Mozda se to najbolje vidi na nasem primjeru planete Jupiter I njenom satelitu IO. Jupiter posjeduje fascinantnu kolekciju satelita I to nalikuje kao jednom mini solarnom sistemu. Cetri najveca satelita Jupitera poznati su kao Galilejevi sateliti. Cak se I sa najjednostavnijim optickim instrumentima mogu ovi sateliti zamjetiti sa Zemlje kako se okrecu u orbiti oko planete Jupiter mijenjajuci svoju poziciju od noci do noci, ponekad izvan I sa strane planete, pokatkada prolazeci preko njenog lica a pokatkada u ekliptickoj putanji sakriven iz njene sjene. Jupiteru najblizi Galilejev satelit zove se IO I on je 3600 kilometara u dijametru dakle nesto je veci nego nas Mjesec obrcuci se svakih 42 ½ sata. Io je vulkanski najaktivnije nebesko tijelo u nasem suncavom sistemu. Umjetni satelit Voyager 1 1979 godine fotografirao je vulkanske erupcije simultano kako su se one pojavljivale.Ove vulkanske erupcije nisu erupcije lave kao sto je to slucaj na nasoj planeti Zemlji nego su pak erupcije tecnoga sumpora ciji kruti sastojci formiraju crvene, narancaste ili zute brazde I pukotine I ispupcenja na Iovoj povrsini. Zasto je Io tako vulkanski aktivan zapravo je jedno veliko znanstveno pitanje. Prema jednoj jako priznatoj teoriji Io je uhvacen u gravitaciono polje Jupitera sa kojim je otpoceo dugu borbu kao I ostali Galilejevi sateliti: njegova namjera da I dalje ostane na svojoj konstantnoj orbiti kao I uzajamno djelovanje kako privlacnih tako I odbojnih sila stvorilo je energiju koja topi unutrasnjost ovoga satelita. Medutim kolicina energije koja se generira ovim mehanicizmom mozda nije dovoljna I odgovor moze lezati u vrlo jakoj elektricnoj struji koja putuje kroz satelit u orbiti karakteristicnoj po Jupiterovom magnetskom polju tako da se satelit zagrijava kao na elekticnoj vatri. Tako se dogada da se unutrasnjost satelita Io stalno izbacuje na povrsinu u jednom gotovo beskonacnom procesu. Jedan dio sumpora odlazi dalje u Kosmos prema drugom daleko manjem satelitu Jupitera koji se zove Amalthea dajuci mu prepoznatljivu narancastu boju. Amalthea je zapravo jedan iregularan kameni blok velicine 200 kilometara u dijametru I previse je malen da bi se zamijetio amaterskim teleskopom sa Zemlje. Mnogi astronomi danas vjeruju da je slucaj satelita Io kao I neregularnost orbite nekih drugih satelita I asteroida kao na primjer kaoticno kretanje Saturnovog satelita Hyperiona moguci razlog za pojavu kosmickih katastrofa koje bi mogle imati znacajne reperkusije I na zivot covjeka na Zemlji kao I na zivot ostalih zivih bica. Jack Wisdom je tim povodom jedared rekao: " Solarni sistem mora biti prepoznat kao ono sto on jeste, samo drugi dinamicki sistem I otkrice kaoticnoga ponasanja igra ulogu u velikom broju situacija u solarnom sistemu pa prema tome dolazi bez iznenadenja." Medutim s obzirom na TELEOLOGIJU svega zivog I manje zivog u nasem Kosmosu treba konacno zamijetiti da teleoloski odnos nije reflektirajuce sudenje nego po sebi I za sebe bivstvujuca istina koja sudi objektivno I apsolutno odreduje vanjski objektivitet. Time sto Hegel uvodi u filozofiju I znanost pojam svrhe kao potpuno odredene predmetnosti posebnoga on odnos svrha-sredstvo pridaje formi zakljucka. Teleoloski odnos je na taj nacin vise nego sud. On je zakljucak samostalnoga slobodnoga pojma koji se preko objektiviteta ujedinjuje sa samim sobom. Tako je Hegel teleologiji priznao status znanstvenog objasnjenja. Sto to na konkretnom primjeru znaci? S obzirom na svrhu desintegracija satelita Io pod gravitacionim silama Jupitera ne bi znacila gubitak svih nada za covjecanstvo. Ona bi mozda ukazivala na cinjenicu da pod pritiskom beskonacne volje za zivotom I u ovom slucaju vidimo demonstraciju nastanka jedne nove stvarnosti u kojoj novooblikovani prsten satelita Io predstavlja takoreci novu zavojnicu o kojoj cijelo vrijeme govorimo u beskonacnom procesu stvaranja zivota u nasem Kosmosu. Tako promatrajuci stanje stvari bilo bi rijeci tada o jednom procesu u kojem se zivot doista pokazuje kao Kosmicki dogadaj. Kosmicki zivot I sve njegove manifestacije samo su manifestacija praosnova iz kojega je zivot I proizasao. U tom praosnovu su zamisljivi principi I jedan takav je ukljucen u bivstvo covjeka. Bilo bi dakle pogresno htjeti covjeka shvatiti I protumaciti samo iz zakonitosti vitalne sfere. Taj iz praosnova kao I iz zivota proizasli principi nazivali su I stari Grci UMOM a njegov aktivni centar nalazi se samo u OSOBI. Taj pojam kao I njemu odgovarajuci stvarni centar stoji u ostroj opreci sa svim funkcionalnim "zivotnim" centrima I razlicit je od njih. Covjek je otvoren prema svijetu u kome se nalaze mogucnosti raznolikih I mnogovrskih predmetnosti neovisnih od vitalnih impulsa. Covjek moze da se izdigne iznad stvari I iznad sebe pa da postavivsi se s onu stranu prostornovremenskoga svijeta ucini sve pa prema tome I sebe sama predmetom svoje spoznaje a to znaci da Kosmos o kojem razmislja I koji ga okupira nije nista drugo do njegovo vlastito lice. Tek u tom uzajamnom osvjetljavanju elemenata moguce je da smrtni covjek iskaze jednu istinu koja vrijedi za njega kao konacnog bica a ta je da nista vjecno ne traje kao I klima na Zemlji te da ne postoji nuzna I vjecna istina koja ce uvijek da traje jer valja dopustiti da niti Zemlja niti samo Sunce ne postoje na nuzan nacin I da ce opeta doci vrijeme kada ova lijepa zvijezda barem u sadasnjem obliku vise nece postojati zajedno sa sistemom u kome se nalazi
bglavac
irida
edin.kecanovic
