Kako sve više prihvaćamo pomisao da došljaci iz daleka zaista postoje, istražujemo za vas različita mjesta s kojih bi izvanzemaljci mogli potjecati, a koja zovu domovinom.

Smatrate li da NLO-i zaista postoje i da je u njima inteligentni izvanzemaljski životni oblik tada je slijedeće logično pitanje koje ćete si postaviti: odakle dolaze? Odakle bi nam takva inteligentna vrsta, iz kojeg dijela našeg ogromnog svemira mogla dolaziti u posjete? Trebamo li tražiti samo jedno mjesto porijekla ili su tamo negdje daleko tisuće naseljenih svijetova koji su dosegli taj stupanj razvoja da mogu slati svoje posjetitelje sve do našeg majušnog planeta? Mogućnosti nam oduzimaju dah. Ljudi i ne vole gledati u zvijezde jer svaki put kad dignu pogled prema zvjezdanom nebu obuzme ih čežnja za nepoznatim prostranstvima i strah pred neotkrivenim tajnama što ih u njedrima čuva svemir. Po danu nas ti osjećaji minu jer smo zaokupljeni dnevnim poslovima, ali pogledamo li u bistru ledenu noć daleko od neona i uličnih svjetiljaka, zvjezdano nas nebo podsjeti na to koliko smo mali i beznačajni.

Tisuće i tisuće zvijezda neprestano potvrđuju velebnost svega stvorenoga. Napnite oči i zagledajte se još dublje u svemir i vidjet ćete još više zvijezda. Uz pomoć teleskopa taj se broj još više umnožava sve do granica najmoćnijih optičkih naprava. I znamo da izvan dometa naših sprava postoji beskraj neistraženog. Zvijezde i galaksije prostiru se u beskraj. Galaksije u obliku spirale, tek treptava blijeda točkica na nebu, sadrže stotine milijuna zvijezda na nezamislivim udaljenostima. Izvan našeg Sunčevog sustava, najbliža nam je zvijezda, Proxima Centauri, a udaljena je od nas 4,34 svjetlosne godine. Ne izgleda toliko mnogo kad to tako kažemo, ali u kilometrima bi to iznosilo 40.570.700.000.000 kilometara. U usporedbi s Proximom Centauri, najudaljenije galaksije su mnogo milijuna svjetlosnih godina od nas.

Suočeni s takvim beskrajem nije nam teško zamisliti da bi čovjek daleko brže pronašao iglu u plastu nego otkrio inteligentni život u svemiru. Stoga, ako nas zaista posjećuju došljaci iz svemira, kako odrediti odakle dolaze?
Sirius, domovina bogova

Svako dosad poznato društvo na Zemlji koje je vjerovalo da su ga poučavala bića iz drugih svjetova vjerovalo je da su njihovi dobročinitelji došli s jednog planeta u blizini sjajne zvijezde Siriusa. Činjenica je da je u antičkom svijetu Sirius uživao nevjerojatnu popularnost i ugled. Smatrali su ga boravištem bogova. Egipćani su na primjer projektirali nekoliko prolaza u velikoj piramidi u Gizi tako da gledaju točno prema Siriusu na važne datume prastarog egipatskog kalendara. Tri velika sazvježđa jesenskog i zimskog neba - Canis Major, Orion i Taurus - zajedno sa slavnim Plejadama ili Vlašićima - relativno su blizu jedni drugih i vjerojatno su najljepša skupina zvijezda na nebu. Mnogi vjeruju da nas posjećuju bića s Vlašića ili Plejada, sazvježđa koje od pamtivjeka također uživa reputaciju da je domovina bogova.

To se vjerovanje zadržalo sve do naših dana iako znanost sumnja da bi ijedna zvijezda u Plejadama mogla imati planete. Obrazlažu to time što su Plejade relativno mlado sazvježđe, staro svega 60 milijuna godina što prema astronomima, nije dovoljno da bi se stvorio bilo koji planet na kojem bi moglo biti života. Usprkos tome, ljudi koji su doživjeli susret s NLO-om i poznati vidovnjaci oduvijek su inzistirali na plejadskoj vezi. Oni odgovaraju na znanstvene prigovore tako što kažu da se život na našem planetu razvio u najranijoj mogućoj fazi pa da nema razloga da se slično nije zbilo i na Plejadama.

U svojoj knjizi “Leteći tanjuri” pisac Arthur Shuttlewood ukazuje na moguću vezu između legendi o kralju Arturu i sazvježđu Velikog Medvjeda poznatog i pod latinskim nazivom Ursa Major. Shuttlewood ističe da riječ Arth-ur, ili Arth-wr na velškom jeziku znači Veliki Medvjed. Kralj Artur bio je poznat i uvažavan zbog svog divovskog stasa što autora navodi na sljedeći zaključak: “Ako je čovjek na Zemlji začet od divova iz udaljenijega svemira, tad su ti divovi morali doći iz Velikog Medvjeda. Naši najstariji keltski pradjedovi pozdravili bi ga kao da dolazi s Arth-wra”.
Egipatske zvjezdane vratnice

Nije li neobično da prastara egipatska riječ za zvijezdu znači istodobno i vrata. Drugim riječima njima su zvijezde bile otvori, ili vrata u nešto - ali što? Jesu li to bila vrata koja vode ka stranoj uljudbi, domu bogova ili izravni put u druge dimenzije? Daleko prije filma “Zvjezdana vrata”(Stargate), autor ovog članka radio je na razvoju teorije o tome da su Egipćani smatrali da su zvijezde ustvari vratnice u druge dimenzije. Sobe i prolaze u najvažnijim piramidama uskladili su Egipćani s njima najvažnijim zvijezdama. U knjizi “Tajna Oriona” autori govore o tome kako su Egipćani rasporedili dodatne piramide tako da u tlocrtu predstavljaju oblik zviježđa Orion onako kako ga mi vidimo sa Zemlje. Autor je počeo vjerovati da je takva marljivost starih egipatskih neimara više od obične maštovitosti. On smatra da su i ovdje kao i u svemu čega su se dotakli, ostavili i masivnu šifriranu zagonetku koja bi trebala predstavljati vratnice u dimenziju potpuno novog znanja i mudrosti.

Sve ovo je navelo autora da se dublje pozabavi egipatskim hijeroglifima pa je otkrio kako su idealni jezik za skrivanje dvostrukog pa i trostrukog značenja unutar naizgled nevinog teksta. Egipatski hijeroglifi se sastoje od alfabetskih i slikovnih likova koje je lako naizmjenično upotrebljavati čime se mijenja i značenje poruke. Pokazalo se da se riječ Sirius sastoji od simbola koji, budu li čitani u svom proširenom značenju, znače ”uči kako pripremiti Zvjezdane vratnice“. Je li to ključ nevjerojatne tajne koji bi potvrdio vjerovanje da su Egipćani smatrali da su zvijezde ulazne točke u drugu dimenziju? Možda će nam jednoga skorog dana ovi fragmenti novih znanja omogućiti da otkrijemo koliko je lako putovati čak i do najudaljenijih planetarnih sustava.

Antički mudraci uvijek su vjerovali u posjetitelje iz sustava Siriusa. Smatrali su ih učiteljima i izumiteljima. Moguće je da je ime Sirius starim Egipćanima značilo nešto što nas uči i priprema za ulazak u zvjezdane vratnice kako bismo se združili s onim što leži iza njih.
Znanost pretražuje nebesa

Suvremena opće prihvaćena znanost na svoj je način uložila truda i potrošila novca ne bi li našla svoje zvjezdane vratnice i skupila dokaze o postojanju izvanzemaljaca. U proteklih tridesetak godina povremeno bi se potrudila da neko vrijeme motri nebesa ne bi li uhvatila inteligentne signale koji su možda prema našem planetu uputila strana bića iz nekog drugog svijeta. Tu akciju poznatu pod imenom SETI (Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom) podržavala je NASA. Na početku su je zvali “Projekt Ozma”, a pokrenuo ju je astronom Frank Drake.

Ova ograničena potraga usmjerila se prema nekoliko zvijezda u Plejadama, a nakon jadnih 150 sati osluškivanja, pokazala se kao posve besplodna. Ipak, Drake je i dalje vjerovao da strani život negdje duboko u svemiru ipak postoji pa je sažeo sve mogućnosti u matematičku jednadžbu za koju je vjerovao da može pokazati kako nije isključena mogućnost da na nekom udaljenom planetu ipak postoji inteligentni život.

Prema njegovom proračunu samo u našoj galaksiji bi moralo postojati najmanje deset tisuća naprednih izvanzemaljskih uljudbi, a on i dalje vjeruje da ćemo do 2000. primiti i prvi provjereni signal stranog podrijetla. Na žalost, njegova mu formula nije mogla reći u kom pravcu bi trebao tražiti. Logičan bi odgovor bio da se potraga usmjeri prema onome što se u astronomskim krugovima naziva vodikova linija 21. Ta se linija još naziva i nebeskom “vodenom rupom” jer je najizvjesnije da bi u tom području mogli naći neku inteligentnu uljudbu.

Pored potrage Ozma iz 1960., u proteklih 30 godina pokrenuto je još šezdesetak nezavisnih pretraga vodikove linije 21. Nijedna nije dala nikakvih rezultata i ni traga bilo kakvih dokaza koji bi mogli potvrditi naše pretpostavke da tamo negdje postoji inteligentni život. Signala jednostavno nije bilo. S vremena na vrijeme promatrali bi i osluškivali moguće kandidate, ali samo kraće vrijeme. Na kraju se utvrdilo da na ovaj način nije ništa moguće pronaći.
Signal “Uau!”

Najneobičniji događaj koji se u tom kontekstu zbio dobio je kasnije naziv “Signal uau”. Bio je to signal nalik na Morzeovu abecedu a primilo ga je “Veliko Uho”, teleskop na Državnom sveučilištu Ohio u SAD. Na kraju se pokazalo da je to bio još jedan prolazni fenomen koji nikad kasnije nismo ponovno čuli. Ali, u svojoj knjizi “Ima li tamo koga” Frank Drake piše: “Konačno obilježje inteligencije bilo je način na koji se signal uključio - ili isključio - dok je bio u teleskopskom snopu”.

Pitate se po čemu je signal dobio ime? Profesor astronomije Jerry Ehman koji je upravo bio dežuran pri teleskopu povikao je “uau!” dok je promatrao kako se signal neočekivano pojavljuje na ekranu. I tako je taj jedini suvisli signal, upućen navodno od izvanzemaljske inteligencije prema Zemlji, dobio svoje ime.

U ranoj fazi istraživanja znanstvenici su se ograničavali na pretragu najbližih zvježđa i služili su se samo nekima od mogućih kanala i valnih dužina. Kako se valovi mogu mijenjati i transformirati na stotine ako ne i na tisuće načina, sve do nedavno jednostavno nismo mogli pratiti sve što se zbiva u svemiru. Ali sada nam stoje na raspolaganju jaka računala koja su omogućila obimnija istraživanja. Tako SETI koji je pokrenula NASA, a sada ga financira privatno udruženje, može istodobno osluškivati nebo na 28 milijuna kanala. Očekuje se da će se konačni dokaz o postojanju neke strane uljudbe pojaviti do kraja tisućljeća.
Tamna strana Mjeseca

Ironično je da predani ufolozi, vidovnjaci i okultisti smatraju da su izvanzemaljci daleko bliže Zemlji nego što to zamišljamo. Vjeruju da su ti strani posjetitelji uspostavili stalne postaje na Mjesecu i Marsu koje im služe kao logistička potpora za popravak i snabdijevanje gorivom i isto tako kao pogodna mjesta odakle mogu motriti Zemlju. Možda ćete se nasmijati na ovu tvrdnju, ali prihvatimo li da NLO-i postoje i da su uistinu posjetitelji s drugih zvijezda, tada isto tako moramo prihvatiti mogućnost da će im s vremena na vrijeme trebati logistička potpora. Stoga pomisao da su podigli potrebne postaje na obližnjim planetima i nije tako strana. Posebno bi dobar položaj bila tamna strana Mjeseca. Nikad je ne vidimo sa Zemlje niti je možemo istraživati radarom pa ti posjetitelji mogu dolaziti i odlaziti kako im se prohtije.

Neko vrijeme se smatralo da je prisustvo izvanzemaljaca na Mjesecu razlog obustave američke i bivše sovjetske utrke za osvajanjem Mjeseca. Sve do početka sedamdesetih, lunarne misije bile su prilično učestale, ali se tada naglasak prebacio na letove shuttleom koji su uvijek samo u Zemljinoj orbiti. Teoretičari pretpostavljaju da su izvanzemaljci odvratili čovjeka od Mjeseca jer nisu voljni s nama dijeliti taj prostor. Jesu li izvanzemaljci zaista na Mjesecu? Astronautima su se pripisivale razne izjave o navodnim viđenjima stranih bića na Mjesecu, a navodno neobični geometrijski oblici, kupole i izbočine, vide se na nekim fotografijama s Mjeseca. A zatim su tu i izvještaji o neobičnim svjetlima na Mjesecu. Najstariji izvještaji su od prije nekoliko stotina godina.
Neobjašnjiva mjesečeva svjetla

U “Tajnama starih” autori Erich i Craig Umland navode izvorni materijal o čudnim bljeskovima na Mjesečevoj površini, uključujući i izjavu Williama Herschela iz 1738. Herschel, otkrivač planeta Urana, primjetio je “jasne bljeskove koji su dolazili s tamne strane Mjeseca, točke svjetlosti”.

U knjizi “Spustili su se leteći tanjuri”, autori Desmon Leslie i George Adamski izvještavaju o najmanje trideset neobjašnjivih svjedočanstva o viđenjima bljeskavog sjaja na površini Mjeseca. U knjizi se tvrdi da je 1871. uvaženi astronom Birt pohranio u knjižnicu Kraljevskog astronomskog društva zapise o nekih 1600 promatranja koje je obavio o svjetlosnim promjenama, tijelima u kretanju, geometrijskim uzorcima i bljeskavim signalima u krateru Plato na Mjesecu. Autori se tuže kako nitko nije tome posvetio dužnu pažnju da bi protumačio te signale za koje oni vjeruju da su od izuzetne važnosti.

Slavni Inca City na Marsu (obrisi inteligente gradnje) navodno se pojavio na službenim fotografijama s Marsa, ali su fotografije smjesta cenzurirane i pohranjene u tajne arhive. Mnogo se govorilo o notornom bloku B koji je postao poznat kao lice s Marsa. Ta izuzetna stjenovita formacija strahovito podsjeća na crte ljudskog lica, a navodi se kao dokaz inteligentne prisutnosti na crvenom planetu.
Sve je u umu

Krenuli smo od dubina svemira, putovali preko planeta u našem Sunčevom sustavu i došli do potrage za NLO-ima ovdje na Zemlji. Fantastično zvuči teorija da su NLO-i visoko razvijeni ljudi iz budućnosti, drugim riječima, putnici kroz vrijeme. Objašnjavaju je ovako: matematički se prošlost, sadašnjost i budućnost stapaju. Uspije li netko postići fantastično velike brzine, putovanje kroz vrijeme je tada moguće. Uvaženi astronom i autor Stephen Hawking često ohrabruje svojim izjavama sve oni koji vjeruju u putovanje kroz vrijeme. Prema njemu teoretski se sasvim jednostavno može putovati u prošla i sadašnja doba.

Zatim su tu i drugi kao na primjer psiholog Carl Jung koji je vjerovao da su NLO-i proizvod našeg uma, eksternalizirana iluzija potaknuta jakom željom i čežnjom. Drugim riječima, mi vidimo te stvari zato što ih žarko želimo vidjeti. Kako sve više i više ljudi tvrdi da su vidjeli NLO, njihovi se iskazi zbrajaju i tako ova pojava dobiva na težini pa ljudi vjeruju da je stvarna. Drugim riječima, viđenja stranaca samo su masovna iluzija. Što god je istina i koje god je porijeklo tih neobičnih “nebeskih kočija”, NLO-i su postali neodvojivi dio nasljeđa ovog planeta i nema sumnje da će i dalje biti viđeni, da će se o njima raspravljati i debatirati sve dok na Zemlji bude bilo inteligentnog života. Isto tako ćemo prije ili kasnije spoznati pravu istinu o njihovom porijeklu i svrsi, kao i tajanstvenoj ljubavi koju su razvili za naš majušni planet.

Pripremila: Miriya Graal

www.indigo svijet.hr