DOBRONAMJERNO KIDNAPOVANJE?

“Naravno, nisu sva iskustva vezana za slučajeve abdukcije bolna i traumatizirajuća. Mnogo njih tvrdi kako su se vanzemaljci koji su ih otimali ponašali prema njima ljubazno i dobronamjerno. Neki od otetih se sjećaju kako su im ovi rekli da su “specijalni” ili “izabrani”, te kako je upravo njima povjeren jedan veoma važan zadatak, koji je za dobro cijelog čovječanstva. Tako neki od onih koje redovno otimaju, nakon što tako nešto čuju, počinju mnogo lakše da podnose svoj bol i strah, te počinju insistirati na tome kako iza svega ovoga stoje neki mnogo viši motivi. Tako u nekim slučajevima, otete osobe se svjesno sjećaju susreta sa dobronamjernim vanzemaljcima te misle kako nemaju razloga da sumnjaju da se bilo šta događa, što bi moglo da ima negativnu konotaciju.”

NEŠTO VIŠE NA TEMU “PARAVAN” MEMORIJE:

“Intenzivno naučno istraživanje pokazuje da je sama suština ove interakcije ljudi-vanzemaljci, bazirana na PREVARI. Mi smo sa sigurnošću utvrdili, na primjer, da se ta “paravan” (lažna) memorija vrlo često koristi kako bi se ta aktivnost, odnosno, otmica čovjeka od strane vanzemaljaca zamaskirala. Klasičan slučaj je, recimo, da čovjek vidi neku životinju na nekom mjestu gdje se ona normalno nebi trebala da nalazi, kao npr. jelena, sovu, majmuna ili zeca, a onda doživi jedan period izgubljenog vremena. Kada se ta osoba kasnije probudi, jedino što može da primjeti, to su ožiljci na svom tijelu, čije porijeklo ne može da si objasni. Čovjek se kasnije dugo vremena osjeća nekako nelagodno, a onda neko vrijeme nakon toga sasvim drugaćija sjećanja mogu da se s vremena na vrijeme javljaju, često u formi snova ili kao flešovi, odnosno, bljesci, i tada neki od njih počnu tražiti pomoć u vezi toga.  Tada se, vrlo često, koristi hipnotička regresija kako bi se otkrilo šta se u stvari krije iza te “paravan” memorije, odnosno, lažnog sjećanja i onda se obično otkrije kako se radilo o klasičnoj abdukciji. Najnovije naučno istraživanje ovog fenomena u kome sam učestvovala otkrilo nam je jednu drugu vrstu provjere. Ako se ovo ispostavi kao tačno, onda će hiljade žrtava otmice morati hitno da se podvrgnu ponovnom ispitivanju. Tipični scenario podvrgavanja regresivnoj hipnozi obično se sastoji u probijanju inicijalno blokirane memorije. Žrtva otmice se tada obično sjeti kako je bila podvrgnuta nekoj vrsti fizičkog pregleda njenog tijela, kako su joj uzeli uzorke nekih tkiva ili kako je nad njom obavljen neki ginekološki pregled. Drugi nalazi koje takođe možemo smatrati tipičnim, obuhvataju ekstrakciju sperme ili jajnih ćelija, žrtvama je takođe često sugerisano kako one obavljaju jedan vrlo važan zadatak u smislu spašavanja čovječanstva, ili im se kaže nešto u vezi dolazeće katastrofe. I u većini tih slučajeva hipnotička seansa se završava na tome, te i žrtva i hipnoteraput vjeruju kako su pronašli istinske razloge otmice.

Racionalizacija im pomaže da povjeruju kako alieni imaju razlog za sve ovo, i kako je taj razlog objektivan s naučne tačke gledišta i dobronamjeran. Što su hipotetična sjećanja u vezi s događajem manje prijeteća i benevolentnija, utoliko su i hipnoterapet i žrtva otmice zadovoljniji. “Pa, to i nije bilo baš toliko loše, zar ne? Ta stvorenja su naši prijatelji, tj. bitno je to što oni nisu neprijateljski raspoloženi prema nama.” I tako se obojica rastanu s osjećajem olakšanja. Nisam još čula za nekog od onih koji se time bave da dovodi u pitanje svoj otkriveni scenario. Međutim, imajući u vidu nekoliko poslednjih slučajeva, postaje mi jasno da ovako povraćena sjećanja mogu da budu samo još jedan paravan, koji služi za maskiranje događaja koji su po svojoj suštini izgledaju daleko ružnije, nego što se to na prvi pogled čini. Ja ću ovo malo bolje objasniti, tako da možete shvatiti o čemu se radi.”

ČUDAN IZVJEŠTAJ

“Jedan čovjek, u svojim kasnim 40-tim, posjetio nas je u vezi s tim kako bi pokušali da otkrijemo šta leži iza nekoliko njegovih doživljaja u životu, koji su na neki način u vezi s vanzemaljcima. Za vrijeme saslušavanja rekao nam je nešto o jednom drugom čudnom događaju koji na prvi pogled nije imao ništa zajedničko sa vanzemaljcima, ali ga je proganjao još od njegovog djetinjstva. Kad je imao deset godina, jedan dan ih je posjetila njegova baka i pošto je kuća u kojoj su živjeli bila vrlo mala, on je prvu noć prespavao na istom krevetu s njom. U toku noći dječaka je probudio glasan muški glas. Nije mogao razumjeti o čemu je ovaj pričao, međutim, on je ljutito zvučio i obraćao se baki koja je ležala pored njega. Sljedećeg jutra, on je pitao baku, “Kakav se ono čuo glas u sobi prošle noći”? Njegova ga je baka onda sa suzama u očima čvrsto privukla i rekla, “Ono je bio đavo”. Ona nije više ništa rekla u vezi s tim događajem, međutim počela je insistirati da ju njen sin odmah vrati kući. S obzirom da to što je ona zahtjevala bilo dosta nerazumno, njen sin ju je pokušao da nagovori da ostane još malo, međutim ona je bila uporna i tako je cijela familija krenula na put od nekih stotinjak milja, kako bi vratili baku na farmu gdje je ona živjela. Poslije samo par sati, nakon što su tamo stigli, baka je dobila masivni izljev krvi u mozak i umrla. Otkako se to dogodilo, ovaj čovjek je osjećao teret griže savjesti u vezi sa smrću njegove bake, iako nije bilo valjanog razloga zašto bi se on tako trebao da osjeća u vezi toga. Cijeli taj događaj je u svojoj suštini bio nekako bolan i mističan, međutim, tokom svih svojih kasnijih susreta s vanzemaljcima, on ih je na neki način smatrao svojim prijateljima i mislio je kako mu oni pomažu u ekspanziji njegovih psihičkih sposobnosti.”

[Intervju se nastavio. Na postavljeno pitanje u vezi vanzemaljaca i njihove prirode u smislu “psihičkih vampira”, Karla nastavlja]:

CT: ... Da. Sada vam možda postaje jasno šta bi to mogla da bude sama srž njihove “žetve”. Moguće je, takođe, da njima ne treba samo naša emocionalna energija, tj. da jedna od njihovih frakcija [ako bih mogla da pogađam, mislim da se ovdje radi o - reptoidima] koristi i naša fizička tijela. Oni stalno pokušavaju da nas odvoje od naših tijela govoreći nam kako su ona “samo kontejneri”. Zašto? Zato što ih oni jedu. Kad bi krava znala da ju hoćete da pojedete, vi bi ste joj rekli [ukoliko bi one mogle da razumiju], “Tvoje tijelo nije toliko važno. Ono nije bitno.”

[Odgovor na pitanje u vezi duhovne prirode Greys-a i Reptoida]:

CT: Mislim da je to nešto o čemu treba dobro da se zamislimo. Ja misli da Greys nemaju dušu, nego su nešto slično “Frankenštajnima” ili “zombijima”, ili kakav god pojam želite da koristite u pokušaju da opišete “žive mrtvace.” Kad sam bila s njima imala sam jedan neodoljiv osjećaj kako oni nisu živi—tj. da su oni mrtvi.

www.galaksija.com