Kad smo moja obitelj i ja izašli iz ruševina našeg doma u Gazi u prosincu 2023., nismo znali hoće li mir potrajati dovoljno dugo za ponovnu izgradnju ili čak za tugovanje.
Ista neizvjesnost sada je ponovno prisutna, osjećajući se kao da je trenutak užasa i umora samo zastao, ali nikad nije prošao. Još jednom pokušavamo osjetiti radost usred neizvjesnog mira još jednog prekida vatre u Gazi.
Prvi put u 15 mjeseci, dronovi su prestali brujati, borbeni zrakoplovi su se povukli, a bombe su prestale padati. Ipak, kroz tišinu izranja drugi oblik boli za onim što je izgubljeno - domovima, snovima i ljudima koji su izdržali previše i predugo dok je svijet smatrao njihove živote nepovratnim.
Pratio sam ovaj rat od njegovih prvih trenutaka kada se činilo da je svijet zastao dah — samo da bi ravnodušno izdahnuo. Sjećam se tih prvih dana, prva dva mjeseca, kada su političari i diplomati razmjenjivali prazne floskule i prazna obećanja, niti jednom nas ne priznajući kao ljudska bića koja podnose nezamislivo.
Od samog početka šutnja svijeta bila je zaglušujuća, a njegov nerad razoran kao i same bombe. Dok su naše četvrti gorjele, svijet je sjedio u studijima i raspravljao o našoj vrijednosti na televiziji, kao da bi prepoznavanje naše ljudskosti moglo nekako ugasiti plamen ili spasiti jedan život.
Dok gledam vijesti o poslijeratnoj Gazi, četvrti u kojima sam hodao danju i noću i iz kojih sam izvještavao kao da više ne postoje . Slama mi se srce kad vidim da su neka mjesta na kojima sam rođen i odrastao sada samo oznake na karti uništenja.
Stajao sam u pepelu škola, bolnica i džamija — mjesta koja su nekada bila svetišta, a sada su groblja . Ispisivao sam imena mrtvih, iznova i iznova, dok mi ruke nisu zadrhtale, a srce otežalo od težine njihovih priča.
Pozdravljamo i prijeko nam je potreban prekid vatre. Vrijeme je da se izliječimo, odnosno, ako možemo izliječiti. Ali prekid vatre ne briše ožiljke urezane u naše domove i duše nas koji smo preživjeli.
Ne vraća naše voljene niti obnavlja ono što je uništeno u našoj kolektivnoj psihi. Ne bavi se korijenom brutalnosti: desetljećima okupacije, blokade i sustavne dehumanizacije koja je Gazu učinila zatvorom na otvorenom .
Ne obećava da bombe više neće padati, da se ciklus smrti neće ponoviti ili da sljedeći rat neće biti još razorniji.
Gaza treba rješenja, a ne prekida vatre
To je nepodnošljiva istina koja prati svaki trenutak takozvanih trenutaka “mira” u Gazi. To je uvijek privremeno. Gaza je i dalje pod sveobuhvatnom opsadom, njezine su granice otvorene samo za kamione s humanitarnom pomoći i umiruće, njezini se ljudi guše pod blokadom koja im uskraćuje najosnovnija ljudska prava.
Čak i u nedostatku bombi, okupacija napada u najjednostavnijim oblicima naših života. Ustraje u drugim oblicima - u uskraćivanju lijekova, čiste vode i mogućnosti slobodnog kretanja, u gašenju sredstava za život i brisanju nade.
Razmišljam o devetogodišnjem dječaku kojeg sam sreo u ruševinama svoje kuće u studenom 2023., lica izbrazdanog prašinom i suzama. Privio se uz mene, kao da bih mogao ponuditi odgovore, njegova slomljena igračka čvrsto je držala uz njegova prsa poput štita protiv svijeta koji ga je već izdao.
Njegovo pitanje: "Zašto nas mrze?" bio je prodoran i bez odgovora. S mukom sam susreo njegov pogled. Posramio sam se svoje šutnje kad sam shvatio svoju nesposobnost da objasnim okrutnost koju je pretrpio. Težina njegove boli ostala je sa mnom dugo nakon što sam otišao. Uostalom, svi smo bili suočeni s takvim razaranjem. Nije imao više od 10 godina, ali oči su mu bile prastare, pune boli koje nijedno dijete ne bi smjelo upoznati.
Prekid vatre ne odgovara na njegovo pitanje. Ne vraća mu dom, djetinjstvo, osjećaj sigurnosti. To ne jamči da će imati čistu vodu za piće, lijekove kada je bolestan ili budućnost bez straha. Ne obećava da će odrastati u svijetu koji ga doživljava kao čovjeka, koji cijeni njegov život jednako kao i bilo koji drugi.
Ovo je temeljna greška u globalnom odgovoru na trajnu bol Gaze. Prekidi vatre u mom domu tretiraju se kao krajnje točke kada su, u najboljem slučaju, prekidi.
U 2008., 2012., 2014. i konačno u ratu 2021. godine , primirja koja su uslijedila nakon ovih ratova ostavila su tisuće mrtvih i desetke tisuća raseljenih.
Zatišje u bombama bilo je kratko, jer su temeljni uzroci - opsada, okupacija i sustavno uskraćivanje palestinskih prava - ostali čvrsto na mjestu. Pomoć je pristizala kako bi se obnovila uništena infrastruktura, ali nisu učinjeni napori da se demontiraju sustavi ugnjetavanja koji održavaju ovu beskrajnu politiku uništavanja.
Umjesto toga, privremeno zatišje samo je omogućilo da se polože temelji za sljedeći rat, sve do tragične neizbježnosti koja i danas proganja Gazu. Prekidi vatre nude trenutnu odgodu, ali ne i prava rješenja.
Oni dopuštaju međunarodnoj zajednici da odvrati pogled, da se potapše po leđima jer poziva na "obuzdavanje" i "deeskalaciju", dok ignoriraju uvjete koji takvo nasilje čine neizbježnim. Prekid vatre nije mir . To je samo nepostojanje ratnih zrakoplova. Trajni mir zahtijeva pravdu, a pravda je nama, Palestincima, uvijek bila uskraćena.
Pravda bi značila odgovornost za zločine počinjene protiv naroda Gaze. Pravda bi značila kraj okupacije, blokade, sustavne dehumanizacije Palestinaca.
Pravda bi značila priznavanje našeg prava na postojanje , život u slobodi i određivanje vlastite budućnosti.
Pravda bi značila osigurati da više nijedna djeca ne izgube svoje domove, da više obitelji ne budu izbrisane sa zemlje, da se životi više ne tretiraju kao potrošni materijal.
Bez pravde, prekid vatre je krhka i prolazna stvar. Oslobađanje od lanaca okupacije i kraj zagušljive opsade Gaze značilo bi da se obitelji više ne boje gubitka svojih domova, da se djeca igraju pod nebom bez dronova i da ljudi konačno mogu slobodno odlučiti o svojoj sudbini.
Kao novinar, vidio sam što bi pravda značila iz prve ruke: to bi značilo da priče koje pričam nisu od očaja, već od nade. To bi značilo pisati o Gazi koja je mirna i napreduje, a ne samo da preživljava.
Bez ove preobrazbe, tišina nakon bombi samo je međuigra za još veću patnju. Ne demontira sustave ugnjetavanja koji su omogućili rat.
Ne bavi se asimetrijom moći koja jednoj strani dopušta da nekažnjeno okupira, opsjeda i bombardira, dok je druga prepuštena da trpi. Ne osporava narativ koji Palestince opisuje kao agresore ili dvostruke standarde koji mjere našu patnju prema iskrivljenom moralnom mjerilu.
Ja sam umoran od etikete preživljavanja, umoran od patnje, umoran od ravnodušnosti svijeta . Sjećam se jedne ratne noći, sjedio sam u kutu svoje uništene kuće, grčevito držeći svog trogodišnjeg sina dok je zvuk bombi potresao zemlju. Njegove sićušne ruke bile su omotane oko mog vrata, njegove suze natapale su mi rame dok sam šaputao uvjeravanja u koja ni sama nisam vjerovao.
Ta iscrpljenost - umor koji prodire do kostiju pokušavajući ga zaštititi u svijetu koji je, čini se, odlučan slomiti nas - umor je koji nosim svaki dan. Umoran od pisanja istih priča, preklinjanja za istu ljudskost, gledanja istih strahota kako se uvijek iznova odvijaju.
Prekid vatre nije rješenje. To je trenutak olakšanja i prilika da se pobrinemo za ranjene, da oplakujemo mrtve, da saberemo ono što je ostalo od naših uništenih života. Ali to nije dovoljno. Nikada neće biti dovoljno sve dok nas svijet ne prestane tretirati kao kolateralnu štetu za okupatorovu “samoobrambenu” retoriku sve dok nas ne vide više od statistike u biltenu.
Mohammed R. Mhawish je nagrađivani palestinski multimedijski novinar, pisac i istraživač iz grada Gaze i gostujući autor knjige Zemlja s ljudima
Pratite ga na Twitteru: @MohammRafik
Izvor: https://www.newarab.com
irida
