Bilo kako bilo, “Europska godina borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti”, proglašena početkom ove godine, prolazi gotovo neprimijećeno - iako su vremena teška i Europljane siromaštvo pritišće vjerojatno najteže od ožujka 2000. kada su se šefovi država članica u okviru Lisabonske strategije dogovorili da se do 2010. pokuša zadati odlučujući udarac siromaštvu i reducirati ga na minimum.

Cropix

Unatoč određenim uspjesima u tim nastojanjima, još uvijek značajan dio Europljana živi ispod praga siromaštva koji je utvrđen, ne apsolutnim iznosom, nego relativnim, sa 60 posto prosječnog prihoda po stanovniku.

Prema podacima iz velikog europskog “(p)opisa siromašnih 2008.”, u EU-u je 79 milijuna, odnosno 16 posto, zapravo 17 posto građana Unije bilo po prihodima ispod ovoga praga. Taj postotak se inače ustalio od 2005. i gotovo se i ne miče, ni gore ni dolje. I to je možda ono što je opasno...

Jer, razdoblje od 2005. do 2008. godine po stopi rasta je bilo vjerojatno najbolje u Europi u posljednjih 20 godina, ali taj rast nije iskorišten da bi se lakše rješavao, odnosno barem ublažavao problem siromaštva. Preneseno rečeno, bilo je materijalnih mogućnosti, ali se oskudijevalo u idejama ili političkoj volji (ili na obje strane) kako da se to čini...

Socijalno osjetljivi Česi

Jedan od deset Europljana živi u obitelji u kojoj niko nije zaposlen. A za osam posto njih ni posao koji imaju nije jamstvo da neće živjeti u bijedi. U mnogim zemljama siromaštvo pogađa najviše djecu, ukupno je ispod praga siromaštva čak 19 milijuna djece.

Siromaštvo varira i između zemalja, i to u dosta velikom rasponu, između Češke, u kojoj je ta stopa najniža (9 posto) i Latvije (26 posto). Visok udio siromašnih imaju, također, Rumunjska (23), Bugarska (21), kao i Grčka, Španjolska i Litva (svi oko 20 posto). Nakon Češke, najniži udio siromašnih imaju Slovačka i Nizozemska (11 posto), a odmah za njima su Danska, Švedska, Slovenija, Mađarska i Austrija (svi 12 posto).

Odmah se nameću neki zaključci: prednjače po niskoj stopi, uz klasične socijalne države blagostanja, čiji je prototip Švedska, najrazvijenije među postkomunističkim zemljama (Češka, Slovenija...), koje su iz realsocijalizma zadržale vrlo jake elemente socijalne preraspodjele, posebno kad se tiče socijalnih prava i mirovina.

Na drugoj strani neke od postkomunističkih zemalja, koje su imale najburniju i “divljiju” tranziciju, nastojale su raskinuti sa svim iz prethodnoga društva, pa je to najradikalnije učinjeno s onim što je u pijašnjem sustavu bilo dobro, ili barem bilo najmanje loše. Tipičan primjer su Bugarska i Rumunjska koje su se našle u vrhu po stopi siromaštva...

Podaci su, podsjetimo, iz 2008. godine, dakle prije izbijanja krize čije su se prve posljedice osjetile tek krajem prošle godine. To znači da je sada stanje vjerojatno i gore. A ni perspektiva, prije svega, materijalni okvir, ne obećava mnogo – samo što je počelo oživljavanje, pukla je dužnička kriza koja će sigurno ekonomski oporavak ako ne odgoditi, onda barem usporiti. A time i mogućnosti da se nešto više učini na eliminiranju siromaštva.

MILAN LAZAREVIĆ

14.06.2010.

www.slobodnadalmacija.hr