Foto: Ljubo Gamulin
ZAGREB- Komentari o venecijanskom karnevalu u talijanskoj javnosti i lokalno, u samoj Veneciji, koji su počeli prispijevati već u nedjelju navečer, svega nekoliko sati nakon što je završio karnevalski kulminacijski vikend koji je u grad dovelo više od 125 tisuća posjetitelja, bili su uglavnom kritični i tamni, ljudi su bili nezadovoljni. Iskreno ću reći: začudili su me! Kritike su vrvjele opaskama o površnim priredbama, o nedosljednosti spram tradicije, o odmaku od onoga što se smatra venecijanskom kulturom i baštinom, a danas se čuva u venecijanskom arhivu.
Dakle, kritičari u karnevalu traže bit, suštinu, esenciju Venecije, kao da su zaboravili da je karneval u biti parodija zbilje, njeno izokretanje. Kritike su karnevalu zamjerile populizam, zamjerile su mu posvemašnje šareno i zapetljano, prenapučeno turističko klupko u koje karnevalska događanja preobraze Veneciju - čaroban i ponosit grad, istodobno samodopadan i dekadentan. U takvim sam kritikama vidjela neizrečeno licemjerje: Venecija se prema svijetu danas predstavlja prije svega kao turistička atrakcija. Njezina su prošlost i baština pretvoreni u atrakciju koja treba privući mase sa svih strana svijeta u grad, u posjet, u potrošnju. A turizam je, neka mi se ne zamjeri, vrlo površna djelatnost. Bez obzira na činjenicu da je naša suvremenost turizam institucionalizirala pa postoje fakulteti na kojima se turizam može studirati, on je bio i ostaje površna djelatnost potrošačke. trgovačke prirode.
Borba s hordama turista
U tom smislu mogu potpuno razumjeti stanovnike samoga grada Venecije bez okolnih mjesta, kojih je danas svega oko 70 tisuća. Prostor za njihovu mirnu svakodnevicu u ovom je gradu posve minimaliziran, kretanje vlastitim gradom je otežano, njegove vedute najčešće skrivene hordama posjetitelja koji se prema gradu i tradiciji ne odnose sa strahopoštovanjem, čak niti poštovanjem. Negodujem zajedno s njima! Poštujem njihove napore i ustrajnost s kojom prkose okolnostima pa i dalje ostaju živjeti u ovome gradu.
Ideje o iseljavanju
Zajedno s njima sa zaprepaštenjem odbacujem razmišljanja kontroverznog Marca Balicha, redatelja ovogodišnjeg karnevala i umjetničkog direktora agencije Venezia Marketing & Eventi: on je predlagao da se Venecija iseli u pregrađa Marghera i Mestre koji bi u perspektivi trebali postati Brooklyn Venecije, gdje bi se metar ekskluzivnoga stambenoga prostora s pogledom na Veneciju prodavao za pet tisuća eura, a Venecija ispraznila od stalnih stanovnika i predala turizmu na korištenje. Neka ideolog ovog razmišljanja i svatko tko ga podupire pokuša sebe sagledati kao zrno prašine naspram tisućljetne povijesti ovoga grada. Neka pokuša, neka se pokaje, neka se preobrati moleći oprost na koljenima!
Marco Balich zamislio je ovogodišnji karneval kao ‘Sensation’, poigravajući se dvoznačnošću ovog naslova, koji istodobno upućuje na venecijanski karneval kao na prvorazrednu senzaciju (dakle, događaj koji izaziva veliko zanimanje javnosti), ali uzima u obzir da talijanska riječ senso znači i smisao, saznanje, osjet.
U tom je smislu svakom venecijanskom četvrti (kojih je šest) vladao jedan osjet: u Cannaregiu - okus, u Castellu - opip, u Dorsoduru - sluh, u Santa Croceu - njuh, u San Polu - vid. A San Marco je bio označen simbolom mozga, obuhvaćajući tako i onaj segment riječi senso koji znači smisao, saznanje. Zanimljiva zamisao.
U stvarnosti, međutim, nisu se mogle pratiti redateljske nijanse jer je vizura cjelokupne karnevalske magistrale bila jednaka: rijeka ljudi pomno maskiranih u skupocjena odijela i maske, polumaskiranih i nemaskiranih tekla je kalama i mostovima, zaustavljala se na trgovima, zavirivala u prodavaonice, krijepila se u restoranima i barovima. I činilo se, dobro se zabavljala.
Vrhunski estetski doživljaj
Ekskluzivna Venecija podsjećala me na naše jadranske gradiće u jeku turističke sezone, kad prirede feštu u čast svoga sveca zaštitnika pa dan-dva žive na ulicama i trgovima. Rijetki su pasaži ostajali nedodirnuti, no pronašli smo ih i uživali tijekom jutarnje sunčane šetnje, zašavši u razgled Scuole degli Schiavoni vidjeti Carpacciovu ostavštinu s početka 16. stoljeća. Iako prenapučen, u maskiranoj se Veneciji posebnošću i razumom isticao prostor središnjega trga, San Marca. Ovdje su se pokazivale najotmjenije maske koje su se poduhvatile zadaće poziranja posjetiteljima i fotoreporterima kao svoje profesionalne dužnosti. Ovdje je bila smještena središnja pozornica oko koje je uzdisao natiskani svijet prateći nastup londonskih artista na heliosferu. Kroz noć su odzvanjali zvuci Vivaldija. To je bilo vrhunski, estetski, ekskluzivni doživljaj.
Tražeći okrjepu, zašli smo u jednu tratoriju nešto prije ponoći. Bila je puna. Dobro smo jeli: pasta al pesto, pržene lignje, jetrica na venecijanski s prženom palentom i pola litre vina. Račun: 53 eura. I cjenik alla veneziana... Na ulici smo, prolazeći uz štandove pratili nastajanje mandulata, a kraj štanda s čokoladom nismo mogli samo proći. Iako su se pred njim neprestano redali potencijalni kupci, zaustavili smo prodavačicu na tren, moleći je da s nama izmijeni riječ-dvije.
Došla iz Trentina da bi ponudila talijanske nacionalne slastice: kandirane jabuke i čokoladirano voće (jabuke i jagode). Njezine su se tradicionalne delicije prodavale na štapiću kao u doba renesanse i bile su jednako ukusne i lijepe.
Spektakularne najave o gostovanju najpoznatijih kuhara i mogućnosti kuhanja s njima doživjeli smo kao debakl: događaj su zatvorili u paviljone na trgu i birali, ovi će ući - ovi ne mogu. Nije bilo tako najavljeno!
Draga Venecijo, želim ti snagu da se nametneš karnevalima i turizmima, neka ponizno poštuju tvoj tijek i tvoj hod. I neka nečujno hodaju uz tebe. Duga je korizma, jamčim ti regeneraciju!
Dakle, kritičari u karnevalu traže bit, suštinu, esenciju Venecije, kao da su zaboravili da je karneval u biti parodija zbilje, njeno izokretanje. Kritike su karnevalu zamjerile populizam, zamjerile su mu posvemašnje šareno i zapetljano, prenapučeno turističko klupko u koje karnevalska događanja preobraze Veneciju - čaroban i ponosit grad, istodobno samodopadan i dekadentan. U takvim sam kritikama vidjela neizrečeno licemjerje: Venecija se prema svijetu danas predstavlja prije svega kao turistička atrakcija. Njezina su prošlost i baština pretvoreni u atrakciju koja treba privući mase sa svih strana svijeta u grad, u posjet, u potrošnju. A turizam je, neka mi se ne zamjeri, vrlo površna djelatnost. Bez obzira na činjenicu da je naša suvremenost turizam institucionalizirala pa postoje fakulteti na kojima se turizam može studirati, on je bio i ostaje površna djelatnost potrošačke. trgovačke prirode.
Borba s hordama turista
U tom smislu mogu potpuno razumjeti stanovnike samoga grada Venecije bez okolnih mjesta, kojih je danas svega oko 70 tisuća. Prostor za njihovu mirnu svakodnevicu u ovom je gradu posve minimaliziran, kretanje vlastitim gradom je otežano, njegove vedute najčešće skrivene hordama posjetitelja koji se prema gradu i tradiciji ne odnose sa strahopoštovanjem, čak niti poštovanjem. Negodujem zajedno s njima! Poštujem njihove napore i ustrajnost s kojom prkose okolnostima pa i dalje ostaju živjeti u ovome gradu.
Ideje o iseljavanju
Zajedno s njima sa zaprepaštenjem odbacujem razmišljanja kontroverznog Marca Balicha, redatelja ovogodišnjeg karnevala i umjetničkog direktora agencije Venezia Marketing & Eventi: on je predlagao da se Venecija iseli u pregrađa Marghera i Mestre koji bi u perspektivi trebali postati Brooklyn Venecije, gdje bi se metar ekskluzivnoga stambenoga prostora s pogledom na Veneciju prodavao za pet tisuća eura, a Venecija ispraznila od stalnih stanovnika i predala turizmu na korištenje. Neka ideolog ovog razmišljanja i svatko tko ga podupire pokuša sebe sagledati kao zrno prašine naspram tisućljetne povijesti ovoga grada. Neka pokuša, neka se pokaje, neka se preobrati moleći oprost na koljenima!
Marco Balich zamislio je ovogodišnji karneval kao ‘Sensation’, poigravajući se dvoznačnošću ovog naslova, koji istodobno upućuje na venecijanski karneval kao na prvorazrednu senzaciju (dakle, događaj koji izaziva veliko zanimanje javnosti), ali uzima u obzir da talijanska riječ senso znači i smisao, saznanje, osjet.
U tom je smislu svakom venecijanskom četvrti (kojih je šest) vladao jedan osjet: u Cannaregiu - okus, u Castellu - opip, u Dorsoduru - sluh, u Santa Croceu - njuh, u San Polu - vid. A San Marco je bio označen simbolom mozga, obuhvaćajući tako i onaj segment riječi senso koji znači smisao, saznanje. Zanimljiva zamisao.
U stvarnosti, međutim, nisu se mogle pratiti redateljske nijanse jer je vizura cjelokupne karnevalske magistrale bila jednaka: rijeka ljudi pomno maskiranih u skupocjena odijela i maske, polumaskiranih i nemaskiranih tekla je kalama i mostovima, zaustavljala se na trgovima, zavirivala u prodavaonice, krijepila se u restoranima i barovima. I činilo se, dobro se zabavljala.
Vrhunski estetski doživljaj
Ekskluzivna Venecija podsjećala me na naše jadranske gradiće u jeku turističke sezone, kad prirede feštu u čast svoga sveca zaštitnika pa dan-dva žive na ulicama i trgovima. Rijetki su pasaži ostajali nedodirnuti, no pronašli smo ih i uživali tijekom jutarnje sunčane šetnje, zašavši u razgled Scuole degli Schiavoni vidjeti Carpacciovu ostavštinu s početka 16. stoljeća. Iako prenapučen, u maskiranoj se Veneciji posebnošću i razumom isticao prostor središnjega trga, San Marca. Ovdje su se pokazivale najotmjenije maske koje su se poduhvatile zadaće poziranja posjetiteljima i fotoreporterima kao svoje profesionalne dužnosti. Ovdje je bila smještena središnja pozornica oko koje je uzdisao natiskani svijet prateći nastup londonskih artista na heliosferu. Kroz noć su odzvanjali zvuci Vivaldija. To je bilo vrhunski, estetski, ekskluzivni doživljaj.
Tražeći okrjepu, zašli smo u jednu tratoriju nešto prije ponoći. Bila je puna. Dobro smo jeli: pasta al pesto, pržene lignje, jetrica na venecijanski s prženom palentom i pola litre vina. Račun: 53 eura. I cjenik alla veneziana... Na ulici smo, prolazeći uz štandove pratili nastajanje mandulata, a kraj štanda s čokoladom nismo mogli samo proći. Iako su se pred njim neprestano redali potencijalni kupci, zaustavili smo prodavačicu na tren, moleći je da s nama izmijeni riječ-dvije.
Došla iz Trentina da bi ponudila talijanske nacionalne slastice: kandirane jabuke i čokoladirano voće (jabuke i jagode). Njezine su se tradicionalne delicije prodavale na štapiću kao u doba renesanse i bile su jednako ukusne i lijepe.
Spektakularne najave o gostovanju najpoznatijih kuhara i mogućnosti kuhanja s njima doživjeli smo kao debakl: događaj su zatvorili u paviljone na trgu i birali, ovi će ući - ovi ne mogu. Nije bilo tako najavljeno!
Draga Venecijo, želim ti snagu da se nametneš karnevalima i turizmima, neka ponizno poštuju tvoj tijek i tvoj hod. I neka nečujno hodaju uz tebe. Duga je korizma, jamčim ti regeneraciju!
bglavac
irida
edin.kecanovic
