O temi iračke sigurnosti se uvijek i svagdje dosta pisalo, a trenutno službeni izvještaji izgledaju sve optimističnije. U travnju ove godine zapovjednik međunarodnih vojnih snaga u Iraku general Petraeus objasnio je američkom senatu kako se broj sigurnosnih incidenata te broj civilnih žrtava smanjio na onaj od početka 2006. godine. Zasad je tome, čini se, zaista tako. Prema nekim podacima, broj ubijenih osoba čija su tijela pronađena na ulicama i javnim mjestima u zadnjih se godinu dana u Iraku smanjio za gotovo desetinu. Početkom 2007. samo je Bagdad bilježio dnevno pedesetak mrtvih tijela. 

Sedmi kat ministarstva

Odjel za ljudska prava Ujedinjenih naroda je do siječnja prošle godine objavljivao statistike poginulih i ubijenih u takozvanom političkom nasilju, pa je broj ubijenih civila, na primjer, u rujnu 2006. iznosio nekih 3 500. Prema neslužbenim podacima, danas je broj ubijenih sedam puta manji. Situacija se ponešto popravila i u nekim drugim aspektima. Raznorazne paramilitarne grupacije više ne vrše neprikosnovenu kontrolu nad iračkim ministarstvima koje su donedavno funkcionirale isključivo kao vlasništvo paramilitarnih jedinica Moqtade al-Sadra, ili Abdul-Aziza al-Hakima, obojice samoproglašenih duhovnih vođa shi'atskih Iračana. Donedavno je u Ministarstvu unutrašnjih poslova u Bagdadu svaki odjel i kat vođen od jedne od niza takvih kriminalnih grupa, svaki je od dva zakonom određena podministra imao svoju vlastitu paravojnu jedinicu, a barem jedan od njih i svoj vlastiti zatvor u samoj zgradi ministarstva. Zatvori, ili točnije logori, o kojima se ponešto čak i pisalo, su sasvim javno, javno za one, naravno, koje je ta činjenica imalo zanimala, postojali na sedmom katu Ministarstva te, prema nekim svjedočenjima, i u podzemlju iste zgrade. I sve to u zgradi koja je trebala predstavljati zakon i njegovo provođenje. Koliko je ljudi preživjelo orgijanje koje se događalo u tim zatvorima javnosti je do sada sasvim nepoznato. 

U isto vrijeme, otprilike godinu ili dvije nakon početka okupacije u ožujku 2003, Basra, drugi grad po veličini u Iraku, postala je leglo kriminala u kojem su zakon sprovodile raznorazne banditske grupe, a njihovi predstavnici sjedili su u lokalnim vlastima. Tako je u to vrijeme bilo sasvim normalno da vas uhapsi grupa nekakvih muškaraca od kojih tek nekolicina možda nosi bilo kakve naznake pripadnosti javnim organima reda. Krajem 2005. godine petnaest srednjoškolaca suni'tske škole u samom centru grada Basre odvedeni su jednoga dana s nastave u ozloglašenu policijsku stanicu al-Jamiyat gdje im se trag zadugo izgubio. Policijsku stanicu je vodila grupa pod okriljem političke stranke Fadhila (vrlina), a na glasu je bila kao jedna od stanica u kojoj su se događala nezamisliva zlostavljanja. Od njih petnaest, šestorici se, koliko je poznato, gubi svaki trag. Nešto kasnije, grupa od sedamdesetak neidentificiranih naoružanih muškaraca, obučenih u crno i u pancirnim košuljama, ušetala je u zatvor al-MinaMinistarstva pravosuđa gdje su bez ikakvih smetnji došetali do ćelije broj 9, otvorili je i iz nje silom izvukli dvanaest muškaraca. Kako su ušetali, tako su i išetali iz zatvora, bez ispaljenog metka, razbijenih vrata i obijenih brava. Deset od dvanaest otetih zatvorenika ujutro su pronađeni mrtvi. Nitko nikada nije ništa vidio, niti znao o tome što se dogodilo. 

Oko za oko...

U rujnu 2005. godine, američka je vojska izvršila napad na bunker al-Jadiriya u Bagdadu kojim je upravljao jedan od dva podministra za unutrašnje poslove. U al-Jadiriyi je nađeno oko 170 zatvorenika, od kojih je najmlađi imao tek 15 godina. Izjave svjedoka govore o nekih 18 osoba koje su umrle u bunkeru od posljedica zlostavljanja, dok je većina preživjelih imala ozljede od koje su neke nanesene električnim šokovima. Od cijelog niza ljudi koji su logorom upravljali, tek je jedan od njih nominalno kažnjen prebacivanjem u neki drugi odjel. Pravda se u Iraku događa tako što se jednim nasiljem i nepravdom poništavaju oni iz prethodnog režima, a pojam krivične odgovornosti, bilo za djela iz Sadamovog režima, ili ovog sadašnjeg, ne postoji. I to se nije promijenilo u zadnjih nekoliko mjeseci. 

Prema procjenama iračke vlade, danas u Iraku ima više od 50 000 zatočenika i zatvorenika, dakle onih sa sudskim odlukama i onih koji takvu beskonačnu čekaju. Većina je njih zatočena u uvjetima koji se u malo čemu razlikuju od uvjeta koji su postojali za vrijeme Sadama Husseina. Većina pritvora i zatvora ima barem dvostruko više zatočenika od predviđenog. Zatvori su, kao i mnoge druge institucije države, zapušteni i nedovoljno financirani i nadgledani.

Djeca su često zatvarana zajedno s odraslima u uvjetima koji su krajnje nehigijenski, zapušteni i smrdljivi, bez goriva za grijanje i struje ili klima-uređaja za vrijeme nesnosnih i dugotrajnih ljetnih vrućina kada temperatura redovno doseže 55^oC. One koje je Ured za ljudska prava intervjuirao žalili su se da su bili silovani. Odrasli koje smo intervjuirali su se žalili na nasilne, brutalne, nehumane tretmane, silovanje i seksualno maltretiranje, za vrijeme ispitivanja. Prilikom jednog posjeta zatvoru u Bagdadu, primijetili smo jednog zatvorenika koji bos, na suncu, stoji na vrućem betonu. Tako, objašnjeno nam je, čuvari kažnjavaju zatvorenike. Jedan nam je drugi zatvorenik pokazao snažne opekline na stražnjici zadobivene jednom takvom kaznom.

Montirani procesi

Krivični postupci su također izuzetno problematični. Na primjer, suđenja na Centralnom krivičnom sudu koji se uglavnom bavi osumnjičenima za djela terorizma redovno traju tek nekih dvadesetak minuta, odvijaju se uglavnom bez svjedoka, prezentiranja dokaza, i općenito podsjećaju na politička kvazi-suđenja komunističkih režima. Znajući da se većina krivičnih postupaka zasniva na potpisanom priznanju osumnjičenog, a priznanje je pak često iznuđeno pod prisilom, nemoguće je ne zapitati se koliko je nevinih Iračana osuđeno na zatvorske kazne, ili smrt vješanjem. 

Ono što je najzanimljivije u svemu tome jest kako raznorazna izvješća o situaciji u Iraku, naročito ona američka ali i mnoga druga, sistematski zaboravljaju spomenuti zlostavljanja i gotovo potpuni izostanak pravne države. Naime, u vrijeme dok su se u iračkom Ministarstvu unutrašnjih poslova zlostavljali zatvoreni Suni, Ministarstvo je vrvilo, u svako doba radnog dana, stranim, uglavnom američkim, savjetnicima. Američki vojni odvjetnici, takozvani JAGs, nerijetko su prisutni sudskim postupcima na Centralnom sudu. U američkim pritvorima u Iraku zatočeno je oko 25 000 Iračana, neki po godinu ili duže, bez prava na sudski process, donedavno i na vlastitog odvjetnika, mogućnosti posjete obitelji itd. I sve to uz dodatni problem načina ispitivanja (interrogation) i obrađivanja osumnjičenih kojim se redovito koriste američke vlasti u Iraku, a o kojem se već ponešto i zna. 

I tako, dok se međunarodna zajednica bavi činjenicom da je broj napada na civile i američke vojne instalacije sveden na nivo od pred dvije godine, zaboravlja se spomenuti pod kakvim se uvjetima takav napredak odvija, a vezano uz to, postavlja se i pitanje o tome kada i u kakvom obliku će Iračani jednog dana, negdje u ne tako dalekoj budućnosti, tražiti pravdu za današnje nepravde i kriminalno ponašanje. 

http://www.h-alter.org/vijesti/svijet/kakva-demokracija-je-izvezena-u-irak