Zajednica bakterija Desulforudis audaxviator, od milja nazvana "odvažni putnik", otkrivena je 2,8 kilometara ispod površine zemlje u pukotinama ispunjenima tekućinom u rudniku zlata Mponeng u Južnoafričkoj Republici.

Njihov dom na 60°C nema svjetla ni kisika i potpuno je izoliran od ostatka svijeta.

Dylan Chivian iz Nacionalnog laboratorija Lawrence Berkeley, proučavao je gene pronađene u uzorcima tekućine kako bi identificirao organizme koji žive u njoj, očekujući da će pronaći mješavinu vrsta.

Umjesto toga, otkrio je da 99,9% DNK pripada jednoj bakteriji i to novoj vrsti. Ostatak DNK se odnosio na kontaminaciju iz rudnika i laboratorija.

"Činjenica da zajednica sadrži samo jednu vrstu potpuno izvrće principe ekologije mikroorganizama", kažeCarl Pilcher, direktor NASA-inog Astrobiološkog instituta, koji nije sudjelovao u Chivianovoj DNK analizi, ali je upravo njegov tim prije dvije godine otkrio mikrobe u procjepima rudnika zlata.

Evolucijski biolog E. O. Wilson kaže da je otkriće toliko važno da će ga odmah uključiti u svoja predavanja o bioraznolikosti.

Zajednica jednog
U svijetu mikroorganizama još se nije čulo za zajednicu iste vrste. To znači da jedina vrsta ekosustava mora ekstrahirati sve što treba iz inače mrtvog okoliša.

"Doslovno svi ostali poznati ekosustavi na Zemlji, koji ne koriste direktnu sunčevu svjetlost, koriste neke rezulate fotosinteze", kaže Pilcher.

Na primjer, zajednice koje žive oko dubokomorskih ispusta, predaleko su da bi mogle "uloviti" sunčeve zrake, ali koriste kisik otopljen u morskoj vodi, a taj je kisik nastao fotosintezom planktona na površini mora.

Chivianova analiza pokazuje da D. audaxviator dobiva energiju od raspada radioaktivnog urana u okolnim stijenama. Ima gene za ekstrahiranje ugljika iz otopljenog ugljičnog dioksida, te druge gene koji prerađuju dušik, koje također ima u okolnim stijenama.

I ugljik i dušik su temeljni blokovi života kakvog poznajemo, a osnovni su dio za gradnju bjelančevina, amino kiselina. D. audaxviator ima gene za proizvodnju svih amino kiselina koje joj trebaju.

D. audaxviator se može zaštiti od opasnosti u okolišu stvaranjem endospora – čvrstih ovojnica koje štite njezin DNK i RNK od isušivanja, toksičnih spojeva i izgladnjivanja. Ima i flagele koje joj pomažu u navigaciji.

Filozofsko uzbuđenje
"Jedno pitanje koje se nameće kad govorimo o sposobnosti drugih planeta da podržavaju život je mogu li organizmi preživjeti neovisno, čak i bez 'pristupa' Suncu", kaže Chivian.

"Odgovor je 'da', a ovo je dokaz. Filozofski je uzbudljivo znati da sve što treba za život može biti zapakirano u jedan jedini genom", zaključio je.

McKay kaže da D. audaxviator predstavlja vrstu organizma koji može preživjeti ispod površine Marsa ili Enkelada, šestog Saturnovog najvećeg mjeseca.

Izgleda da su neki geni ove bakterije naslijeđeni od srodnih vrsta. Drugi su otkriveni kod archaeae, skupine organizama koji se evolucijski razlikuju od bakterija.

Chivian kaže da je D. audaxviator možda evoluirala prilikom spuštanja kroz pukotine u stijeni te je pokupila gene archaeae kroz horizontalni transfer gena iz populacija na koje je putem nailazila.

"Ne može prerađivati kisik", kaže. To nam govori da jako dugo vremena nije bila izložena čistom kisiku. Voda u kojoj živi D. audaxviator nije vidjela dnevnog svjetla više od 3 milijuna godina i to bi mogla biti indikacija o tome koliko je stara ta vrsta.

Zapravo, D. audaxviator je i dobila ime po svojem dugom putovanju prema središtu Zemlje.

U romanu Julesa Vernea istog naslova, putovanje profesora Lindenbrocka počinje sljedećom porukom na latinskom: "descende, Audax viator, et terrestre centrum attinges" – u prijevodu "silazi, odvažni putnik i dolazi do središta Zemlje".

10.10.2008.

www.net.hr/znanost