Tibet izgubio jednog od prvih boraca za potpunu neovisnost
Piše: Vanja Došen
Foto: AFP
Smrću Thubtena Jigmea Norbua, starijeg brata Dalaj lame, za kojeg se smatra da je bio reinkarnacija sveca, tibetanski narod izgubio je jednog od prvih, najžešćih i najglasnijih boraca za potpunu neovisnost Tibeta.
Norbu je preminuo prošloga petka u Bloomingtonu, koji je posljednjih desetljeća bio njegov dom u egzilu, nakon što je u pedesetima prošloga stoljeća bio prisiljen pobjeći od komunističke Kine. Imao je prema zapadnjačkim mjerilima 86 godina kada je umro, no prema tibetanskima je bio godinu dana stariji (Tibetanci smatraju da je dijete kada se rodi već u dobi od godine dana).
Nasamario Kineze
Norbu u tibetanskoj, ali i svjetskoj povijesti zaslužuje posebno mjesto. Nakon što je u četvrtoj godini života prepoznat kao lama Taktser Rinpoche, njegov životni put protekao je u borbi za Tibet, prvo u domovini, a zatim u egzilu u Americi. Njegov 13 godina mlađi brat, koji je u drugoj godini života donekle prepoznat kao Dalaj lama zahvaljujući upravo Jigmeu, potpuna je suprotnost svojemu glasnom i za borbu spremnom starijem bratu.
U njegovim kasnim dvadesetima, dok je djelovao kao vođa velikoga tibetanskog svetišta, zahvatio ga je vrtlog kineske invazije na Tibet u pedesetim godinama, kada su ga Kinezi pokušali prisiliti da im pomogne u svrgavanju ili pogubljenju njegova brata, tada već dugogodišnjega tibetanskog duhovnog i političkog vođe. Norbu je tada zavarao okupatore i naveo ih da misle kako je pristao na suradnju.
Oni su mu, pak, nakon što uspješno izvrši zadatak, obećali mjesto vrhovnoga generala. Morao je otputovati u glavni grad Lhasu, gdje je bio njegov brat, kako bi izvršio što mu je naređeno. Ipak, nekako je uspio pobjeći cijelodnevnom nadzoru Kineza i upozoriti brata na kinesku opasnost.
Suradnja s CIA-om
“Čim sam ga ugledao znao sam da je mnogo patio. Bio je u groznom stanju, jako napet i uznemiren. Ostao sam bez zraka kada mi je ispričao što se događa. Nisam znao gotovo ništa o Kinezima, a po pitanju komunista bio sam potpuno neuk”, napisao je gotovo četiri desetljeća kasnije Dalaj lama u svojoj autobiografiji “Sloboda u egzilu”. Norbu je tada rekao bratu da će se odreći svojih monaških zavjeta i emigrirati kako bi svijetu otkrio nepravdu i užas koji su zadesili njihovu domovinu.
Dvojica braće bili su potpune suprotnosti: Dalaj lama je u svijetu postao poznat kao veliki pacifist, a Norbu je smatrao da je nasilje neizbježno kako bi se očuvao Tibet, njegova kultura i tradicija. Braća su se u mišljenju mimoilazili u još jednoj, vrlo bitnoj stvari. Naime, dok je 14. po redu Dalaj lama “oduvijek” zagovarao mogućnost da Tibet postane autonomna država, po uzoru na Hong Kong, Thubten Jigme vjerovao je da Tibet treba biti potpuno neovisna država i zbog toga je, iako budist, odobravao borbu.
Kada je na konju emigrirao iz Tibeta, prije Amerike smjestio se u Indiji, gdje se obratio CIA-i. Središnja obavještajna agencija SAD-a tada je pristala poduprijeti borce tibetanskog otpora, a on im je kasnije pomogao u treniranju gerilaca djelujući kao prevoditelj.
Nakon Indije, 1955. došao je u Ameriku i zatražio američko državljanstvo, postavši tako prvi Tibetanac koji je to učinio. Bio je cijenjen kao najviši član budističkog svećenstva, a svoj položaj koristio je da bi upozorio svijet na kinesko uništavanje. Godine 1961. napisao je autobiografiju uz pomoć Heinricha Harrera, koja otkriva njegovo nestašno djetinjstvo (kao dječak je ispekao krumpir nad svetom vatrom), ali i vječnu želju za nezavisnošću svoga naroda.
U Americi je postao i profesor započevši prvi tibetanski studijski program na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu, gdje je pokrenuo i centar danas poznat kao Tibetansko-mongolijski budistički kulturni centar, a bio je aktivan i u organiziranju marševa za Tibet. Posljednjih godina doživio je nekoliko moždanih udara, zbog čega je bio prikovan za kolica, a iza njega su ostali, osim braće i sestara, i supruga, tri sina te troje unučadi.
Norbu je preminuo prošloga petka u Bloomingtonu, koji je posljednjih desetljeća bio njegov dom u egzilu, nakon što je u pedesetima prošloga stoljeća bio prisiljen pobjeći od komunističke Kine. Imao je prema zapadnjačkim mjerilima 86 godina kada je umro, no prema tibetanskima je bio godinu dana stariji (Tibetanci smatraju da je dijete kada se rodi već u dobi od godine dana).
Nasamario Kineze
Norbu u tibetanskoj, ali i svjetskoj povijesti zaslužuje posebno mjesto. Nakon što je u četvrtoj godini života prepoznat kao lama Taktser Rinpoche, njegov životni put protekao je u borbi za Tibet, prvo u domovini, a zatim u egzilu u Americi. Njegov 13 godina mlađi brat, koji je u drugoj godini života donekle prepoznat kao Dalaj lama zahvaljujući upravo Jigmeu, potpuna je suprotnost svojemu glasnom i za borbu spremnom starijem bratu.
U njegovim kasnim dvadesetima, dok je djelovao kao vođa velikoga tibetanskog svetišta, zahvatio ga je vrtlog kineske invazije na Tibet u pedesetim godinama, kada su ga Kinezi pokušali prisiliti da im pomogne u svrgavanju ili pogubljenju njegova brata, tada već dugogodišnjega tibetanskog duhovnog i političkog vođe. Norbu je tada zavarao okupatore i naveo ih da misle kako je pristao na suradnju. Oni su mu, pak, nakon što uspješno izvrši zadatak, obećali mjesto vrhovnoga generala. Morao je otputovati u glavni grad Lhasu, gdje je bio njegov brat, kako bi izvršio što mu je naređeno. Ipak, nekako je uspio pobjeći cijelodnevnom nadzoru Kineza i upozoriti brata na kinesku opasnost.
Suradnja s CIA-om
“Čim sam ga ugledao znao sam da je mnogo patio. Bio je u groznom stanju, jako napet i uznemiren. Ostao sam bez zraka kada mi je ispričao što se događa. Nisam znao gotovo ništa o Kinezima, a po pitanju komunista bio sam potpuno neuk”, napisao je gotovo četiri desetljeća kasnije Dalaj lama u svojoj autobiografiji “Sloboda u egzilu”. Norbu je tada rekao bratu da će se odreći svojih monaških zavjeta i emigrirati kako bi svijetu otkrio nepravdu i užas koji su zadesili njihovu domovinu.
Dvojica braće bili su potpune suprotnosti: Dalaj lama je u svijetu postao poznat kao veliki pacifist, a Norbu je smatrao da je nasilje neizbježno kako bi se očuvao Tibet, njegova kultura i tradicija. Braća su se u mišljenju mimoilazili u još jednoj, vrlo bitnoj stvari. Naime, dok je 14. po redu Dalaj lama “oduvijek” zagovarao mogućnost da Tibet postane autonomna država, po uzoru na Hong Kong, Thubten Jigme vjerovao je da Tibet treba biti potpuno neovisna država i zbog toga je, iako budist, odobravao borbu.
Kada je na konju emigrirao iz Tibeta, prije Amerike smjestio se u Indiji, gdje se obratio CIA-i. Središnja obavještajna agencija SAD-a tada je pristala poduprijeti borce tibetanskog otpora, a on im je kasnije pomogao u treniranju gerilaca djelujući kao prevoditelj.
Nakon Indije, 1955. došao je u Ameriku i zatražio američko državljanstvo, postavši tako prvi Tibetanac koji je to učinio. Bio je cijenjen kao najviši član budističkog svećenstva, a svoj položaj koristio je da bi upozorio svijet na kinesko uništavanje. Godine 1961. napisao je autobiografiju uz pomoć Heinricha Harrera, koja otkriva njegovo nestašno djetinjstvo (kao dječak je ispekao krumpir nad svetom vatrom), ali i vječnu želju za nezavisnošću svoga naroda.
U Americi je postao i profesor započevši prvi tibetanski studijski program na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu, gdje je pokrenuo i centar danas poznat kao Tibetansko-mongolijski budistički kulturni centar, a bio je aktivan i u organiziranju marševa za Tibet. Posljednjih godina doživio je nekoliko moždanih udara, zbog čega je bio prikovan za kolica, a iza njega su ostali, osim braće i sestara, i supruga, tri sina te troje unučadi.
irida
bglavac
