Omraam Mikhael Aivanhov
djecu
Odrasli nisu dovoljno pažljivi što se tiče načina kako se obraćaju djeci. Izvjesni ne prestaju da ih oslovljavaju sa: nesposobni, slabi, idioti , i djeca hipnotizirana tom sugestijom posle izvjesnog vremena postaju glupa i nesposobna. Treba znati da je riječ moćna, pokretljiva, uznemirujuća, pa sve što kažemo djeci može imati vrlo loš utjecaj na njih, može da ih blokira i da ih uplaši – roditelji i učitelji su ti koji najčešće uništavaju djecu. Da bi im uspjelo da ih učine poslušnima, radnim, vrijednim, mudrima, zašto im prijetiti vješticama, vukovima, žandarima ili tome slično? Zato, posle cijelog života djeca mogu da se osjećaju pod prijetnjom, u opasnosti i postaju dobri klijent psihijatrima. Ima mnogo stvari koje odrasli moraju da isprave u svom stavu prema djeci.
Metoda za razvoj njihovih kvaliteta
Da bi roditelji bili dobri pedagozi, moraju da misle na sve kvalitete i vrline koje su skrivene u duši i duhu njihovog djeteta. Umjesto što se zadovolje time da opale neki šamar ili po guzi da bi ga opametili da ne pravi neke gluposti, oni bi morali da se usmjere na božansku iskru koja se nalazi u njihovom djetetu i da ulože sve svoje napore da to razviju i onda će takvo dijete kasnije biti d i v n o. Kada dijete zaspi, mogu da priđu njegovom krevetu, milujući ga i ne budeći ga, da mu tiho pričaju o svim kvalitetama koje bi voljeli da mu se jave i razviju kasnije. Tako stavljaju u dječju podsvijest dragocjene elemente koji će ga štititi od mnogih grešaka i opasnosti kada ih dijete otkrije i prepozna kasnije tokom godina.
Stvarati oko njih harmoničnu atmosferu
Da bi obrazovali dijete, nije dovoljno slati ga u školu, makar ona bila najbolja. Ako u kući roditelji priređuju svojoj djeci scene svađa, laži, nepoštenja, kako oni zamišljaju da će ga obrazovati? Dokazano je da se beba može razboljeti i ispoljiti nervne poremećaje zbog svađa svojih roditelja čak i ako nije prisutna. Jer te svađe stvaraju oko njih neharmoničnu atmosferu koju dijete osjeća jer je još povezano sa roditeljima. Beba nije svjesna, ali njeno eterično tijelo prima sokove.
Izvjesni roditelji se toliko neshvatljivo ponašaju, da se čovjek zapita, da li oni zaista vole svoju djecu. Da ih vole, oni bi promijenili svoje ponašanje, pokušali bi da isprave određene slabosti u najmanju ruku ono što se negativno odražava na njihovu djecu. Dokle god ne ulože te napore, znači da ih ne vole dovoljno.
Ponudite im besprijekornu sliku
U svim prilikama odrasli moraju da budu nepogrešivi pred svojom djecom, ne smiju da pokažu nikakvu slabost, nikakvu grešku. Kada odrasli ( roditelji, učitelji ) dozvole da se vide njihove slabosti, djeca su zbunjena, izgubljena, jer nemaju više na koga da se oslone. Djeca instinktivno uvijek traže da se oslone na bića koja žive pravdu, plemenitost, moć; ona u sebi instinktivno nose potrebu za pravdom i istinom, pa kada vide odrasle koji se njima bave da čine stvari koje zaslužuju osudu, u njima se nešto poremeti. Dijete koje se osjeća slabim, malim, ima potrebu da nad sobom osjeti nepogrešiv autoritet koji ga štiti. Ništa ga se drugo ne tiče. Ono samo zna da je slabo. I zato imajući potrebu za zaštitom, prislanja se uz majku da osjeti njenu toplinu, i ne samo da traži oslonac u fizičkom smislu već i u psihičkom. Zato kada dijete shvati da njegova majka, otac, učitelj, profesor, nije na visini zadatka, ono se osjeti izgubljenim ili se pobuni. To je uzrok mnogih porodičnih i društvenih tragedija.
Uvjeti pod kojima će korekcija biti blagotvorna
Bolje je nikad ne udariti dijete. Izuzetno, ako zasluži jedan šamar, ili udarac po guzi koji ne može da mu naškodi, ali pažnja! Ne tucite nikada dijete kada ste bjesni, jer ćete u njegovoj memoriji stvoriti utisak mržnje, zla, a ne pravde, jer upravo za njegov dobar odgoj ono mora da osjeti da ste vi pravedni i zato što ste pravični, vi ga ispravljate.
Zato, ako treba da prekorite dijete vodite računa i o svom pogledu.
Često odrasli tuku svoje dijete jer su ogorčeni ili su izgubili strpljenje. To je vrlo loša reakcija! Šamari i udarci po guzi ne smiju da budu diktirani roditeljskom nervozom
( nerviranje nije pedagoško osjećanje ), već njihovom željom da dijete razumije da je poštovanje pravila za njegovo dobro.