PROČITANO

1125

PUTA

OD 14.01.2018.

ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ - intervju

Lt.dr. Zlatan Gavrilović Kovač porijeklom iz Hercegovine, rođenjem Dubrovčanin, a odgojem Zagrepčanin rođen je u Dubrovniku 25 siječnja 1959 godine. Četiri razreda Preparandije pohađa u Dubrovniku a kasnije školu nastavlja u Splitu. Diplomira pomorsku školu u Splitu u svojstvu poručnika trgovačke mornarice 1977. godine. Studij filozofije i sociologije otpočinje u Zadru 1978. godine a iste godine nastavlja u Zagrebu. Diplomirao je na ovim odsjecima 1986 godine. Filozofsku disertaciju obranio na Sveučilištu u Sarajevu 1989 godine sa tezom Filozofske pretpostavke suvremene znanosti. Živi i radi u Adelaideu u Australiji.

Razgovarao i objavio: Nenad Grbac

Možete li nam reći neke od podataka o vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično?

Pa ja sam otpočeo sa pisanjem relativno rano kao mladić od jedno šesnaestak godina. Istina postojali su moji literarni pokušaji i ranije ali moj prvi objavljeni rad pojavljuje se u mojoj 16 - toj godini. Prema tome bio bih slobodan reći da je već iza mene nekih 38 godina bavljenja spisateljskim radom.
To i nije tako malo imamo li u vidu one autore koji su došli do velikih imena u svega nekoliko godina spisateljskoga rada. Meni je međutim trebalo jako puno vremena da bih konačno bio predstavljen hrvatskom čitateljstvu kao tekstopisac i čovjek literature nakon što sam godinama bio posve zaboravljen i smetnut u stranu kao nepoželjni stranac.

Možete li navesti vašu, E-mail adresu, ili način na koji vas naši čitatelji mogu
kontaktirati?

Adresa stranice na kojoj su predstavljene neke moje knjige je: http://digitalne.orgfree.com/
Moja e mail adresa je zlatan.g@adam.com.au
Ova adresa razlikuje se od prijašnje koja je navedena u digitalnim knjigama jer sam upravo nedavno mijenjao svoje mjesto boravišta pa sam zajedno sa novim boravištem dobio također i novu e-mail adresu.
Doduše cijenjeno hrvatsko čitateljstvo može me kontaktirati i na direktan način preko pošte pismonosno: Z.G.K. 12 Tyson st. Ashford 5035, Adelaide, S.A.

Rođeni ste u Dubrovniku, srednju školu polazili u Splitu i Studij filozofije i sociologije započeli u Zadru 1978. godine i onda se preselili u Zagreb. Kojih događaja se najradije prisjećate iz tog vremena?

Istina je da sam u svojem najranijem dobu prošao gotovo čitavu Hrvatsku.
Iz svakoga od tih perioda postoje jako interesantni događaji kojih se rado sjećam. Istina ima i onih koje nerado uzimam u obzir.
Ali mislim da je moje najranije djetinjstvo u Dubrovniku upravo ona perioda koje se danas najradije prisjećam. To je vrijeme koje je bilo jako lijepo i radosno. Uživajući skrb čitave porodice ja sam proveo jako lijepo djetinjstvo u Pilama u Dubrovniku kao najmlađe dijete jugoslavenskoga oficira i majke opterećene ustaškom prošlošću.
Malo čudno djeluje ta obiteljska kompozicija pogotovo kada imamo na umu vremena socijalizma i jednu rigidnu nacionalnu politiku u bivšoj državi kojoj se nikako nisu sviđali elementi ''staroga društva''. Međutim istina je da ljubav ne poznaje nacionalne granice, niti je ona kapitalistička ili socijalistička....
Tako je svakako prevagnula u slučaju moje majke i moga oca filozofija slobodnoga odabira na temelju sviđanja ili atrakcije za razliku od onih koji su svoje porodice zasnivali zahvaljujući prije svega ideološkim ili političkim razlozima ili pak onih koji su u zavičaju tražili rješenje svih svojih dilema ili su pak svoje ''odabire'' temeljili na imutku i materijalnim stečevinama.
A kao dijete iz takovoga braka nije čudno da sam već odrana dobivao poduke o životu koje su uglavnom bile ''idealističke'' bez realnoga uporišta u konkretnome životu. I istina je da je takav odgoj bio presudan ali i to da je nosio sa sobom obilje problema sa kojima se ja nisam svagda najbolje nosio.
A iz toga perioda danas se često prisjetim vremena kada sam na skalinima ispred kuće u Pilama čitao Mortona Thompsona i njegov roman "I ne kao stranac". To je priča o jednom dječaku koji ima prijatelja staroga liječnika a i sam izučava medicinu.
Rano je ostao bez majke i to na jedan presudan način oblikuje njegov život kao liječnika, dakle, prilično zanimljivo štivo koje sam ja svojevremeno u Zagrebu predlagao kao udžbenik iz medicinske etike. Međutim to nije prošlo.
Tu sam knjigu desetak godina kasnije poklonio jednoj studentici medicine gospođi Uvodić a prilike su me navele na to da sam u jednoj adelaidskoj staretinarnici naišao na original te knjige koju danas ljubomorno čuvam kao primjer jedne izuzetne literature koju više nitko ne čita.

Tijekom studija počinjete se baviti i novinarstvom i politikom bili ste glavni i odgovorni urednik "Studentskog lista" 1982-83, i časopisa za teoretska pitanja "Pitanja" Tu se javljaju i prvi znaci nerazumijevanja i razdvajanja između vas i službene vlasti u tadašnjoj Republici Hrvatskoj. O čemu se radilo? Za kakvo novinarstvo i za kakve društvene promjene ste se zalagali budući da se sukob ubrzo rasplamsao.

Prvotno to nisu bile diferencirane razlike izuzev toga da smo mi u S.L. bili jako mladi ljudi.
Međutim nakon našega upoznavanja sa hrvatskim političkim i socijalnim prilikama te su razlike bivale sve dublje i dublje.
Dakle u tom sporu o kojem vi govorite nisu postojale samo generacijske razlike. Postojala su duboke esencijalne razlike koje su se kristalizirale oko hrvatskoga nacionalnoga pitanja.
Međutim, početno, svi mi mlađi bili smo na istoj fronti kao i stara komunistička garda.
Vremenom su se međutim kristalizirale krupne razlike pored toga što smo kao najmlađa generacija htjeli ''nešto novo''.
To se međutim nikome na službenoj vlasti nije sviđalo.
Nije im se sviđalo što čeprkamo tamo gdje ne trebamo.
Recimo, kao urednik socijalne politike SL ja sam bio silno iznenađen stanjem hrvatske psihijatrije za koju smo već tada govorili da je '' let iznad kukavičjega gnijezda'' a da mi ništa drugo ne radimo nego otkrivamo ''kukavičja jaja''.
To se nikome nije sviđalo, nije im se sviđala istina o poretku koji je za sebe tvrdio da je '' najhumaniji oblik vlasti''.
Jer nama na primjer nikako nije bilo jasno da je na forenzičkom odjelu sa doživotnim hospitalizmom smješten poštar koji je ukrao jednu penziju. To nam nikako nije bilo jasno. A i danas meni to nije jasno.
Dakle nas je od oficijelne vlasti razdvajao naš interes za istinu hrvatskoga prostora, za stradanje ljudi pod političkom diktaturom nekolicine profesionalnih revolucionara. A iz toga interesa onda je slijedilo i naše viđenje uloge i mjesta hrvatskoga novinarstva.
Velika većina toga novinarstva za vrijeme staroga režima bilo je u službi postojeće vlasti. Navest ću vam primjer slučaja sa tvornicom vijaka Prvomajska u Zagrebu tamo negdje sredinom 80tih godina kada je dolazilo do štrajkova u toj tvornici.
Čitav novinarski pogon Zagreba tada je stao na stranu oficijelne vlasti i rukovodećih struktura tvornice kojima su štrajkovi bili ''djelovanje neprijatelja'' a da se na primjer nikako nije vodilo računa o strojevima koji nepotrebno troše na tisuće litara pitke vode zahvaljujući nemaru rukovodilaca.
I ti štrajkovi su otpočeli oko nepotrebnoga trošenja pitke vode kod neispravnih strojeva jer su vladajućoj garnituri Prvomajske to bila akcidentalna pitanja. Međutim je čitava zgrada Vjesnika bila pod dojmom ''djelovanja neprijatelja''.
Dakle, mi se nismo zalagali za neke posebne socijalne promjene.
Mi smo bili protiv javašluka, nerada, korupcije, podrepaštva i vjerovali smo da i novinarstvo može doprinijeti boljoj slici stanja u hrvatskom društvu.
Dakle mi uopće nismo bili revolucionarni, mi smo bili unekoliko reformisti pa smo zato bili i najopasniji. A da ne govorim o tome da su nas onda krstili raznim imenima kako bi nas difamirali pred javnošću

Već onda ste upozoravali vlasti u Republici hrvatskoj na to da nisu na vrijeme reagirali na mnoge rastuće probleme u Jugoslaviji. Neki od tih neriješenih i zanemarenih problema doveli su i do kasnijeg rata u Jugoslaviji. Osjećate li ipak neku moralno zadovoljstvo što ste bili jedan od prvih koji su o tome progovorili.

Ne, ne osjećam nikakvo moralno zadovoljstvo.
Prije bih mogao reći da sam se dugo vremena osjećao krivim za stanje stvari, odnosno da sam prihvatio krivicu kao jedan modalitet svoga života mada se nikako ne bi moglo reći da snosim odgovornost za vrijeme koje je nadolazilo.
Dakle prihvatio sam ulogu žrtve koja nosi povijesnu krivicu i odgovornost za stanje stvari mada, doista, to nema nikakve veze sa mnom. Niti bilo kime od nas koji smo radili u Slu i Pitanjima.
Odgovornost leži na nekim težim faktorima o kojima sam ja pisao u svojoj višetomnoj knjizi "Okovano vrijeme". Nikako na nama mladima koji smo zapravo imali konstruktivan pogleda na rješenje jugoslavenske krize.

Sve to dovelo je do raspada sustava. Isključeni ste iz Partije, smijenjeni s mjesta
urednika u novinama i izopćeni iz javnog života. Vaša egzistencija je bila ugrožena, a sami ste napisali da ste na neki način bili zatvorenik u socijalističkom sustavu. Možete li nam opisati vaš život u ta za vas teška vremena.

To je vrijeme kojeg se nerado sjećam. Sjećam se na primjer da sam bio toliko gladan da sam bio prisiljen otići do stana pokojnoga Gaje Petrovića sa kojim sam polemizirao u javnosti da mi pomogne pronaći nekakav posao da mogu prehraniti svoju malu porodicu.
On je poznavao čitav moj ''opus'' pa mi je na koncu predložio da bih mogao raditi na nekim ''projektima''.
Naravno - od toga njegovog obećanja nije bilo ništa.
Onda se sjećam profesora Cvjetičanina koji je svojski radio na tome da me se ljudi ''riješe'' jer sam tobože sasvim ''neuravnotežen čovjek'', pa onda Rade Kalanja i urednika Mirića koji su decenijama jako lijepo živjeli od dotacija svojih knjiga i naravno zahvaljujući takvim ''divljacima'' kakav sam bio ja.
Jer su oni jako lijepo znali unovčiti svoje političke i ideološke protivnike........

Iz svojevrsne političke izolacije promatrali ste dolazak "demokracije" na ovim
Prostorima, raspad Jugoslavije, početak rata. Kako ste to proživljavali? Mislite li da je
bilo i boljih rješenja od onih koje su nam Milošević i JNA s jedne i Tuđman s druge
strane nametnuli?

Za mene osobno taj rat na prostorima bivše države je bio sasvim nepotrebna stvar.
Mnogima je međutim donio znatan profit i unapređenja. A u igri su bile milijarde dolara.
Dakle vidite da je bilo riječi o sasvim krupnoj stvari.
Tamo negdje 1985 godine ja sam vodio polemiku sa Predragom Matvejevićem i tada sam prigovorio na njegovom centralizmu.
Ta je polemika kasnije prihvaćena kao amandman na Ustav, amandman koji je predlagao da se disolucija jugoslavenske države odigra mirno na način da se svaka republika formira kao samostalna država.
Dogodilo se međutim sasvim suprotno a to je da se rasplet u bivšoj državi dogodio na najbrutalniji način. Prema tome mislim da je bilo i boljih rješenja od onih koje su nam Milošević, Jna i Tuđman nametuli.

U Australiju ste došli 1994 godine u potrazi za boljim i ljepšim životom i nastavkom svog ranijeg rada. Da li sada s odstojanja od gotovo dvadeset godina smatrate da je to bio pravi potez i da li biste ga ponovili?

Da, mi smo došli u Australiju krajem septembra mjeseca 94 godine.
Prve godine su bile iznimno lijepe, kasnije je bivalo sve teže.
Ali ne misli da je ta migracija bila najbolje naše rješenje.
Svagda je tako sa migracijom da vam je kasnije prilično žao zbog toga što ste napustili svoju domovinu.
No ja sam nastavio sa svojim radom baš tamo gdje sam u Zagrebu i stao. Iz toga je nastao znatan opus koji je jednim dijelom štampan u digitalnim knjigama kod vas

Dolaskom u Australiju ponovno se počinjete baviti znanstvenim radom novinarstvom i pisanjem. Možete li nam reći više o tome?

Nakon četiri godine odmora u Adelaideu bosanske kolege su me zamolile za seriju predavanja koja bi pokrivala područja islamske znanosti i bosanskih prilika. I ja sam se odazvao.
Nakon slijedeće četiri godine nastao je znatan literarni rad koji je u cijelosti štampan u digitalnim knjigama u Zagrebu.
Međutim ja nisam samo radio za naše Bosance.
Podjednako tome držao sam radio predavanja iz hrvatske povijesti i iseljenoj Hrvatskoj i znam da su ta predavanja jako lijepo primljena od naših Hrvata u Adelaideu.
Nakon toga moj interes se usredsredio na hrvatske prilike u domovini preko informativnoga portala magicu info kao i društvene mreže digitalnih knjiga u Zagrebu gdje i danas radim i surađujem.

U to vrijeme razvijate i teoriju sfere koju ste kasnije opisali i razjasnili u knjizi
"Kozmologija zlatnog prstena". Možete li nam reći nešto više o toj teoriji i njenom
nastanku?

Teoriju sfere predstavio sam u cijelosti u svojoj knjizi "Kozmologija zlatnoga prstena".
Međutim ona nije centralna tematika ove moje Kozmologije.
Iz Kozmologije ona se deducira kao vojna teorija odnosno kao segment cjelokupne Kozmologije. Zapravo riječ je o teoriji Hirošime mada može začudno izgledati da i u tome području imamo teorija.
Nema nikakove sumnje da je čitava ova teorija nastala kao svojevrsni odgovor na ratne prilike u Hrvatskoj i na Balkanu.
Drugi moment koji mi se čini od iznimne važnosti jest taj da ja slučaj Hirošime i kako je ona obrađena u Kozmologiji zlatnoga prstena poimam ''hrvatskom stvari''. To je teorija koja je nastala gotovo u cijelosti u Hrvatskoj, samo su neki manji segmenti nastali u Adelaideu, Hrvati su danas ti koji najbolje poznaju ovu teoriju, pa onda najznačajniji elementi ove teorije nastali su u Hrvatskoj.
Dakle ima mnogo razloga da je zovemo ''hrvatskom stvari''.
Početno ona je nastala u šumama Marjana u Splitu a kasnije je posebno analizirana u kontinentalnoj Hrvatskoj na primjeru prigorskoga biotopa Medvjedice.
Kako je moj sin aktivno sudjelovao u njenom nastajanju ja sam kasnije čitavu tu teorijsku zgradu nazvao Rex-Kovač teorijom.
Riječ je o teoriji koja je izložena u 5 tomova a značajno je da izlaže tematiku kozmičkoga sraza naše planete sa stranim nebeskim objektom. U tom smislu ova teorija korespondira sa radovima poznatoga američkoga teoretičara Eugena Shoemakera koji se srazom bavio na primjeru zemaljskih kratera koji su nastali prije mnogo milijuna godina.
U tom smislu moja teorija se jednim dijelom naslanja na rad moga američkoga prethodnika. Ali i ne samo njega. Mislim da u svojim najboljim dijelovima ona stoji na tradiciji naših najboljih znanstvenika kakvi su bili otac i sin Mohorivičić ili kod Srba kakav je bio Milanković.
Ovoj teoriji još nedostaje puna matematička prezentacija ali moj sin Vlaho Ezra se poduhvatio toga posla pa ja tako imam osjećaj da će se i njegov doprinos teoriji nastaviti u njegovim prilozima gdje se teorija proširuje primjerima molekularne biologije i mikrobiologije.
Međutim sada je malo prerano o tome govoriti. U svakom slučaju još uvijek se ova teorija razvija i slijede njena proširenja i na druga znanstvena područja.

Kako ocjenjujete svoju Teoriju sfere u odnosu na druge vojne teorije?

Vojne teorije su uglavnom nepoznate jer se drže vojnim tajnama.
A ja opet nisam htio da moja teorija bude vojna tajna.
Tako je došlo do njena objavljivanja.
Nema nikakove sumnje da se teorija sfere o kojoj je riječ može promatrati kao originalni doprinos hrvatskoj vojnoj znanosti i hrvatskoj historiografiji.

Opisujući teoriju sfere u knjizi odnosno kozmologiji zlatnog prstena osvrćete se i na
neka pitanja islamske filozofije i znanosti. Otkud ta povezanost i koliki je po vama
doprinos muslimanskih matematičara i fizičara svjetskoj obrazovanosti…?

Pitanja islamske znanosti su posebno istaknuta s obzirom da su predavanja bila namijenjena bosanskim slušateljima. Međutim srodna pitanja nalaze se podjednako u staroj grčkoj matematici i geometriji kao i europskoj modernoj znanosti.
U tom smislu muslimanski ili arapski period razvoja matematike samo je prirodan slijed ili put znanosti od njenih početaka kod Euklida i Arhimeda preko muslimanskoga doprinosa koji je hvale vrijedan do najsuvremenijih europskih teorija kakva je na primjer ona Hilbertova.
Povezanost predstavlja izuzetan interes starih Grka i muslimana prema geometrijskim pitanjima i prema pitanjima geometrijske prezentacije nebeske sfere. Odatle ta povezanost.
A kako već rekoh doprinos muslimanskih matematičara i fizičara je doista golem i šteta je da u suvremenim povijestima znanosti toga perioda nema arapskoga perioda izuzev malih natuknica povezanih sa Horezmijem uglavnom.

Sami navodite da je Teorija sfere odnosno 4 knjige "Kozmologije zlatnog prstena"
vaš najznačajniji rad. Možete li nam to objasniti?

Pa možda je najznačajniji rad jer je jedini. Ja niti nemam nekih drugih knjiga kojima bi se posebno mogao pohvaliti ......
Smijem se ali jest najznačajniji moj rad jer se na jednom mjestu sintetizira jedno nastojanje koje traje možda nekih četiri decenije i to od dječačkoga doba u Splitu pa do zrelosti u adelaideu.
To je raspon od preko četiri decenije i ja sam bio prilično srečković da sam taj rad priveo svome kraju.

Nakon četiri knjige "Kozmologije zlatnog prstena" objavili ste i četiri knjige pod
naslovom "Okovano vrijeme". U njima se bavite događajima na ovim prostorima uoči, za vrijeme i poslije rata. Postoji li nešto važno što nam o tom vremenu možete reći?

Bilo je to teško vrijeme!!!

Posebno zapažena je bila vaša knjiga Okovano vrijeme I (o praxis filozofima), možete li nam reći zašto je svojevremeno toliko hvaljena praxis-filozofija danas uglavnom zanemarena i zaboravljena.

Praksis filozofi zapravo nisu imali što novoga reći.
Oni su zaboravljeni isto onako kako su i stigli na javnu scenu - zaboravljeni su u velikom stilu. Ali i iz drugih razloga.
Praksis filozofima nitko nije prigovarao da ne poznaju stvari, da su nestručni ili tome slično. Prigovori su bili ljudske prirode s obzirom da su praksisti bili brutalni ljudi. Brutalni i isključivi.
I to je razlog zašto su zaboravljeni, kao ružan san kojeg se nerado sjećam.
I to je jedno nasljeđe kojeg smo se oslobodili barem na neko vrijeme.
Oni su otpočeli bespoštednim kritikama svega postojećega pri tome zanemarujući karakter svojih ideoloških neprijatelja da bi na koncu završili kao psihijatrijski slučajevi, jer između filozofije i buncanja njoj oni su u novim političkim prilikama izabrali buncanje i natucanje o stvarima koje ne poznaju dovoljno.
Nema nikakve sumnje da je ova socijalistička teorija izgubila tlo pod nogama sa novim socijalnim odnosima u Hrvatskoj i sa novim poretkom stvari u Europi.
Nikome više nisu bile interesantne socijalističke fraze o komunističkoj stvarnosti i kako revolucionirati postojeće odnose.
Ljudi su se susreli sa jako teškim problemima životnoga opstanka u konkurentskoj borbi u kojoj nemaju svi podjednake šanse.
Komunistička frazeologija bratstva i jedinstva tako je uzmakla pred mnogo esencijalnijim problemima svakodnevnice.
Mnogi od tih teoretičara posebno oni mlađi počeli su naučavati drugačije teorije .
Tako je postao važan Carl Schmit umjesto Lenjina.
I doista bi se praksistima pored revizionizmma Marxove teorije moglo prigovoriti na izvjesnoj politici podrepaštva i kameleonstva kako bi se zadržao nekadašnji status neprikosnovenih ideologa koji vedre i oblače našom ideološkom i političkom frontom.
Danas međutim ljude zanima nešto drugo!

Osim navedenih knjiga u posljednje vrijeme objavili ste i zbirku poezije "Suze od
kamena" i knjigu "Suze od papira" u kojoj opisujete odrastanje svog sina Vlahe
Ezre. Možete li nam reći više o tim knjigama?

Te knjige jako volim.
Znate on je bio tako krasno zagrebačko dijete, tako lijep i pametan.
Živjeli smo jako skromno ali je naš život bio sretan.
I danas kada retrospektivno gledam na to vrijeme mislim da je Vlaho Ezra imao jako interesantno djetinjstvo u prostorima jednoga velegrada i u prostranstvima gustih listopadni šuma Medvjedice.
Ja sam htio opisati taj njegov život u ratnim prilikama jer mi se on činio nevjerojatno interesantnim.
Znači riječ je o literaturi koja nastaje u ratnom vremenu a ima jednog zagrebačkog dječaka kao centralnu temu.
Naravno ja ne znam koliko sam uspio u tom svom pokušaju ali mislim da su knjige jako lijepo primljene od najšire hrvatske publike.

Koliko je vama kao piscu zanimljiva pojava digitalnih knjiga ?

Pojava digitalnih knjiga je svakako jako, jako značajna. Nema nikakve sumnje u to da je riječ o budućnosti knjige. Znači štampana forma knjige će prema mome skromnome mišljenju uzmaknuti pred pojavom digitalnih knjiga.

Jeste li zadovoljni suradnjom ostvarenom s portalom digitalne knjige?

O da, jako sam zadovoljan možda prije svega zahvaljujući izuzetnoj suradnji koju sam ostvario sa gospodinom Nenadom Grpcem.
Nekada ne mogu vjerovati što sam lijepoga doživio sa digitalnim knjigama nakon više od 25 godina izgnanstva iz hrvatske javnosti

Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?

Najnovije je da radim na knjizi koja se zove "Razgovori", a to je zbirka intervjua koje sam vodio 90-tih godina i koja jasno pokazuje što su bili centralna mjesta spora u periodu takozvane hrvatske šutnje.
Siguran sam da će ta knjiga izazvati silne reakcije publike budući da su praksisovci koji su suvereno vladali našim novinarstvom i našom javnom scenom svojevremeno stavili veto na tu knjigu pored činjenice da ima razgovora koji nikada nisu štampani u Hrvatskoj iz istih razloga.
A onda imam još nekih planova ali ne bih sada o tome.

http://www.nema-kompromisa.com/intervju-zlatan-gavrilovic-kovac.php