Pjesme pišem od 1969. godine. Te godine sam u jednom danu napisala 3 pjesme i to jako ozbiljne :), imala sam 12 godina i od tada se nisam zaustavila.

Većinom sam pisala u rimi, ponekad bez rime, ali najčešće u takvom obliku stiha. Uvijek su to bile ljubavne pjesme, zrele i prezrele za dijete od 12 do 17 godina.

Kad sam se prvi put poljubila, imala sam 17 godina i pjesme su postale drugačije.

Jako puno sam čitala bajke: slavenske, engleske, njemačke itd. Knjige Grička vještica, Kći Lotrščaka, Vitez slavonske ravni i sve druge knjige Marije Jurić Zagorke, osim Gordane, sam pročitala.

I tad sam napisala moju prvu zbirku pjesama (u rimi) „Gola žena“, do razdoblja 1998. Mnoge pjesme iz te zbirke su nastale i kasnije.

Najviše sam voljela A.B. Šimića i njegov slobodan stih.

Nakon toga sam čitala južnoameričke pjesnike: Octavio Paz, Antonio Machado, Pablo Neruda i ostali.

Najveći dojam na mene je ostavio Antonio Machado.

Od 2002. godine na internetu sam naletjela i na mnoge druge pjesnike, znane i neznane, a najveći utisak od svih njih na mene je ostavio Aslan Mahmuti, mladi pjesnik, čije pjesme nisam razumjela, ali neki njegovi izrazi su me potakli da promijenim svoj stil pisanja i otvorili su mi ventil inspiracije.

Kako sam bila u takvom psihološkom stanju da sam željela napisati sve o sebi i plavoj sjeni, takav stil pisanja mi je došao kao naručen da izrazim sve ono što se godinama taložilo u meni, a da se ne mučim tehnikom rime.

Počela sam ga oponašati, ali pisati nekim svojim jezikom, čak koristeći neke njegove sklopove rečenica u mojim mislima. Najljepše su mi bile izreke: 'iza nekog trećeg neba', 'umrijet ću smrću Seneke' i ostale lijepe izvedenice.

Ima u mojoj knjizi pjesama koje jako sliče njegovima, naravno one opisuju moju bol, moj uviđaj u tu nemoguću ljubav koju sam njegovala i nakon njenog kraja, ali kako je vrijeme prolazilo, ostavljala sam njegov, meni nerazumljiv svijet, i pronalazila sam vrata mog raja, mog pjesničkog izričaja.

Znala sam pročitati neku misao na internetu i razvila bi mi se pjesma. Ponekad sam imala navalu inspiracije pa u jednom danu napisala 2 pjesme.

No, dok sam bila pod Aslanovim nebom, iz mene su tekle i po 3 pjesme dnevno. Sve su one odmah bile javno napisane na iskrica web-logu, u ranim jutarnjim satima, kad još nikog nije bilo u firmi i kad sam pustila tišini da piše umjesto mene.  

Aslanova poezija mi je bila poligon, inspirativni ventil koji bi pustio moje unutarnje razmišljanje i uobličavalo se mojim riječima, mojim osjećajima, bilo obojeno mojom aurom i tom mojom nemogućom ljubavlju.

Pitat će se čitatelji: a zašto Shadow sve ovo piše?

Shadow je uvijek govorila istinu, čak i onda kad je nešto krivo rekla ili napisala, ali uvijek je govorila istinu pa ni sad neće reći nešto što nije.

Zašto ovo sve prije nisam napisala? Iskreno rečeno, nisam se sjetila, jer već odavno ne idem pod Aslanovo treće nebo, ali kad me se već podsjetilo na njegovo ime i njegove divne pjesme, evo, moram se očitovati i o tome.

Nadvilo se iznad mene moje plavo nebo, toliko plavo i raskošno, toliko rasvijetljeno, da mi stvarno ne trebaju nikakve baklje podzemnih hodnika nemoguće ljubavi, kad imam to rasvijetljeno nebo iznad sebe.