Ja sam u ovih svojih  56 godina do sada uglavnom živio na 6 adresa i to su bili moji stanovi ili bolje to su bili moji zatvori:

Tabakarija 12 u Pilama u Dubrovniku,

Jobova 3 u Splitu,

Ostrovička 11a u Zagrebu,

Krkačev  put u Kraljevom vrhu,

Theodore street 2 i

Roma grove 9 u Campebltownu u Adelaideu.

I svi ovi stanovi nisu bili veći od 23 metra kvadratna kao u Ostrovičkoj, do 35 metara kvadratnih u Roma grovu u Adelaideu i to u državnom vlasništvu.

Prema tome, ne bih mogao reći da sam u Australiji značajno uznapredovao.

Prije bi se moglo reći, da je u Australiji nastavljena ona stara praksa, koja je bila prakticirana i u Hrvatskoj, a to je bila praksa izoliranja od ostatka svijeta i ograničavanje kretanja.

Koji su razlozi bili za to, da se mene cijeli  život drži po zatvorima, ja baš sada ne znam sasvim točno, osim istine da su Tito i Kraljica imali namjere me što duže držati u pritvorenim prostorima, a razloga je bilo dovoljno.

Jedan od njih je bio taj, da je moja obitelj po majci bila involvirana u domobranski i ustaški pokret pa je to ljudima davalo za pravo, da čitave obitelji drže po zatvorima i decenijama nakon rata.

Drugi razlog je, možda, bio razlog osobne ljubomore i sujete na obitelj, koja je imala takav vojni i politički background, kojim se Tito nikako nije mogao pohvaliti.

I, konačno, jedan od razloga je bio i taj, da cijela moja obitelj nikada nije imala problema sa sexom i kako zadovoljiti seksualne prohtjeve, jer je gotovo isključivo bilo riječi o pristalim i finim ljudima, čime se Tito i njegovo društvo nije moglo pohvaliti, jer je uglavnom bilo riječi o seljakluku ograničenih i primitivnih ljudi.

I to su vjerojatno početni razlozi da se čitava obitelj Gavrilović-Kovač drži po zatvorima cijeli njihov život.

Tek dosta kasnije ja sam dopao, također, i zatvora zbog svoje političke aktivnosti, koja se nikome nije sviđala pa ni Titu niti njegovim istomišljenicima.

Tako se na koncu dogodilo, da sam cijeli svoj život proveo po zatvorima, što nije bio slučaj niti sa ijednim humanistom starijeg vremena; Campanela je proveo 29 godina u zatvoru, pa onda Mandela je proveo 30 godina u zatvoru , Galileo je proveo zadnje godine svoga života.

Ali ja ne poznajem slučaj, da je bilo koji čovjek od pera proveo u zatvoru cijeli svoj život, a vidite - to se meni  dogodilo.

Pa i je malo smiješno, da nije sa tako teškim konzekvencijama od toga, da sam izgubio pravo na rad, pravo na glasanje što je bio slučaj u Australiji, pravo na zasnivanje obitelji, osobno pravo na vlastito tijelo..... pored mnoštva drugih beneficija slobodnog života i to od slobodnog druženja, prava na slobodno vrijeme, prava na zabavu i socijalnost i konačno prava na san, jer sam sa vremenom dobio i fiziološka oštećenja, koja mi nisu omogućavala redovit i okrepljujući san, nego sam spavao periodički po dva sata u jednoj turi.

Dakle, nema nikakve sumnje, da će buduća istraživanja ovog slučaja od istraživača svakako zahtijevati podrobno ispitivanje ovih zatvorskih uvjeta u kojima sam proveo cijeli svoj život kao i istraživanje privatnih ili poluprivatnih intencija vlastodržaca Jugoslavije i Australije, koji su vjerovali, da sve mogu i da im je Providnost dozvolila da rade što god hoće.

Zato nema nikakve sumnje, da će jednom ispričana ova priča govoriti ne samo o tome, kako sam se snalazio u svome životu, nego i o karakteru i prirodi vlastodržačke vlasti i njenoj sujeti i zavisti pred ljudima, koji su mislili i radili sasvim drugačije.