Kada god vidite pticu u kavezu, ribu u posudi ili neljudskog sisavca na lancu, gledate specizam. Ako vjerujete da pčela ili žaba imaju manje prava na život i slobodu negoli čimpanza ili čovjek, ili smatrate da su ljudi superiorni drugim životinjama, potpisujete specizam. Ako posjećujete vodene zatvore i zoološke vrtove, idete u cirkuse koji sadrže 'točke sa životinjama', nosite neljudsku kožu ili dlaku, ili jedete meso, jaja ili proizvode od kravljeg mlijeka, vi prakticirate specizam. Ako zagovarate 'humanije' klanje pilića ili manje okrutno zatočivanje svinja, vi održavate specizam." - iz knjige "Specizam", autorice Joan Dunayer

Specizam je diskriminacija na osnovi vrste. Kao što je rasizam diskriminacija na osnovi fizičkih razlika, tako je i specizam diskriminacija na osnovi fizičkih razlika i kulturoloških pogleda na ne-ljudske životinje. Primjerice, u većini se zemalja smatra normalnim jesti svinje, krave i piliće, a istovremeno živjeti u zajednici sa psom ili mačkom. Ljudi koji žive u takvim kulturama zgražavaju se nad ljudima i zemljama koje jedu kitovo, dupinovo ili cak pseće i mačje meso. S druge strane, u nekim je kulturama suludo jesti krave. Razlika u jedenju nekih vrsta nije moralna, već samo kulturološka, jer jesti, odnosno, sudjelovati u iskorištavanju i ubijanju bilo kojeg živog bića nije moralno.

Činjenica jest da društvo i kultura u kojoj smo odrasli utječu na naše životne navike i poglede na svijet. Odmalena nam je "usađeno" da su životinje "niža" bića, da "služe" samo za hranu, odjeću, zabavu, itd. Reklame i mediji nas bombardiraju sa svih strana da kupujemo što više mesa, mlijeka, jaja, kožnih cipela... Sve dok se ne oslobodimo tih usađenih mišljenja, nemamo vlastiti stav. Sve dok smo pod utjecajem medija i društva, nismo slobodni. A zbog naše ugode stradavaju milijuni ne-ljudskih životinja.

Kao i kod svakog oblika diskriminacije, o specizmu se ne smije šutjeti. Specizam je, nažalost, oduvijek bio prisutan i još uvijek jest. Ono sto je specifično kod specizma jest to što ljudi u većini slučajeva nisu ni svjesni da ga provode. Najveća je razlika u tome što životinje ne mogu pričati i ne mogu se izboriti za svoja prava, dok ljudi koje su žrtve rasizma ili seksizma mogu podići glas i ukazati na nepravdu koja im se događa.

Iako su rasizam, seksizam i specizam u suštini jednaki, tj. zajednička im je točka diskriminacija, specizam je, za razliku od prijašnjih dvaju, društveno prihvatljiv. Primjerice, ako netko živi u zajednici sa psom ili mačkom i tvrdi da voli životinje, no istovremeno jede ostale životinje poput svinja ili krava, nosi kožne cipele, podržava zatočenistvo životinja (zoo, cirkusi, itd.),  ne može se nazvati "ljubiteljem" životinja ili „borcem“ za njihova prava jer i dalje sudjeluje u eksploataciji nekih životinja.

Iako su sve životinje jednake - jednako žele živjeti, jednako osjećaju bol, strah i patnju, društvo je danas podijelilo životinje u kategorije radi svoje ugode. Tako primjerice, kada ljudi pričaju o životinjama, najčesće misle samo na pse ili mačke, dok neke druge životinje smatraju "hranom". Kada bi psi ili mačke prolazili kroz patnju kroz koju prolaze milijuni svinja, krava, pilića i dr., to bi bilo društveno neprihvatljivo i nitko ne bi želio sudjelovati u takvom zlostavljanju životinja.

No, mediji i velike korporacije pobrinuli su se da nikada ne vidimo proces transformacije životinja u "hranu" ili druge proizvode. Mi vidimo samo gotov proizvod - iza "odreska" ne vidimo lice nekada žive svinje ili krave, iza "krilca" ne vidimo oči nekada žive kokoši i njene obitelji, iza čaše mlijeka ne vidimo uzastopno silovanje krava i oduzimanje telića sve samo kako bi krave proizvele što više mlijeka, iza paketa jaja ne vidimo četiri do pet kokoši koje su cijeli svoj život nagurane u kavez veličine A4 papira, sve dok nisu prestare za davanje jaja, nakon čega i one završe u klaonici.

Iskorištavanje životinja za hranu glavni je uzrok patnje i smrti, iako je konzumacija životinjskih proizvoda nepotrebna za ljudsko zdravlje. Većina nas se jedenju drugih životinja uči od rane dobi. Ova je navika duboko ukorijenjena u sve nas jer smo društveno uvjetovani vjerovati da su

ne-ljudske životinje (budući da su i ljudi životinje) samo malo više od ‘izvora’ ili ‘objekata’ za naše potrebe. Učeni smo razlikovati dijete od psa ili svinje- igrati se s prvim dvama, a jesti treće, a da uopće ne uzmemo u obzir da su sve te individue osjećajne. Imaju kapacitet doživljavati emocije i osjete poput straha, veselja, boli, tuge i želje za uživanjem u životu i njegovim nastavkom.

Budući da živimo u specističkom društvu, naravno da se na borbu protiv specizma gleda kao na suluduju ideju par fanatika. Vjerujem da su se isto osjećale feministice na početku prvog vala feminizma. Upravo primjer feminizma nam pokazuje kako socijalne revolucije počinju s malom grupom radikala u svijetu koji je apsolutno protiv njihovih ideja. U svijetu koji živi, zarađuje na (i konzumira) ono protiv čega se ta skupina bori. No isto tako nam pokazuje kako je dosljednost i bezkompromisno zagovaranje ideja jedini način da se ta ideja i ostvari. Svjesni smo da se promjena ne događa preko noći, ali isto tako uvijek moramo biti svjesni da ne smijemo raditi kompromise. Opresor i žrtva nikada ne mogu i ne smiju surađivati. Samo jasnim ciljevima i radikalnim pristupom možemo postići promjenu. Nasilje ne poznaje kompromise, zapravo je u slučaju nasilja i nepravde stvar potpuno crno bijela – ili smo dio rješenje, ili smo dio problema.