U jednoj staroj, već požutjeloj bilježnici pronađoh stare pjesmice, stihove iz vremena koje sam nazivala olujom ruža. To je bilo ono drevno vrijeme kada sam lutala između ljubavi, vjerovanja i znanja, vrijeme kada sam tražila izričaj o onome što sam onda osjećala. Tada je Jure Kaštelan bdio nad mojim stihom i učio me što je dobro, a što ne. Ovu pjesmu, kao i mnoge druge koje su u to vrijeme izrastale iz mog nezrelog uma, je smatrao lepršavom i sladunjavom. Povjerovah mu i počeh tražiti drugi izričaj.
Danas, nakon ove teške godine, godine pune strahova i previranja, godine koja je ostavila duboke ožiljke u mom srcu, čitam te dječje pjesmice i nekako nostalgično mi se i sviđaju.
Evo jednog od tih davnih pokušaja ljubavi dati oblik stiha.
Anđeo ljubavi.
dlanovi miluju, u nebeskom vrtu procvijetali cvijet, taj čudesni željeni svijet,
da se anđeo ljubavi, svojim treperavim sjajem, u ljepotu života slije.
Koplja dnevne svjetlosti, kao znak Kupidove smjelosti,
taj čudesni trenutak zrelosti
budi sjećanja, pronalazi uspomene u prošlosti izgubljene,
i pretvara njihovu prošlu ljepotu u treptaj snenog oka i anđeosku dobrotu.
Iskre sjećanja, uspomene se bude, sve one zaboravljene tuge, neki rastanci zalutali u daljine, trepere bojama čarobne duge.
Vidim staru trešnju u odori kiše i srce urezano, srce koje ne voli više.
a na suhoj grani poezija vode sjaji blješte kristali i smiješe mi se u potaji.
Čujem pjesmu vjesnika neba,
simfoniju koju srce sada treba,
ljepotica noći, ona zvjezda sjajna, jutra najavljuje bajna,
ljubav, u srcu vječno skrivena tajna,
Anđeo ljubavi mi šapuće nježnim glasom
isplakane suze su tek poezija vode
i tvoj kristalni put do željene slobode.
Želim vam blagoslovljen Božić i samo sreću u novoj 2010- oj godini!
bglavac
irida
