Kupili ste možda jednom nešto što vam ne treba, nekakav mikser za voće, jastuk s magnetima, spravu za vježbanje trbušnih mišića, krpu za prašinu načinjenu na znanstvenim osnovama ili čak nešto tako nevjerojatno kao što su anticelulitne hlače.

Očarani ushićenim blebetanjem nakvarcanog televizijskog imbecila s
minivalom, telefonom ste naručili nešto sasvim besmisleno za četiri stotine i devedeset devet zarez devedeset devet kuna. Ili ste makar vidjeli teemisije, gdje se lakomislene gledatelje prvo bjesomučno uvjerava da imaju problem koji nemaju, a zatim iznurujuće dugo nudi budalaština koja izmišljenu nevolju zapravo neće riješiti.

Nazovite već  sad .....

U četvrtak navečer, kada je nakon centralne informativne emisije počeo intervju s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, osjećao sam se upravo kao da gledam takav neki prevarantski program.

Gospodin predsjednik nije, istina, našoj novinarki obećao da će na skorom summitu Sjevernoatlantskog saveza u Bukureštu i naša mala zemlja dobiti pozivnicu u ovu prestižnu međunarodnu vojnu organizaciju, ali znakovito se cerekao i izokola najavljivao dobre vijesti, a mene je, gledajući njegov zadovoljan osmijeh, sve vrijeme opsjedala apsurdna misao da će se u dnu ekrana odjednom pojaviti telefonski broj i Bush da će se okrenuti prema kameri i oduševljenim glasom zavikati...

"Nazovite već sada i ovaj F 35 Lighting II može biti vaš za nevjerojatnih milijun i devetsto devedeset devet dolara i devedeset devet centi. I ne samo to! Prvih pedeset gledatelja koji se odluče za kupovinu ovoga divnog nadzvučnog lovca, besplatno dobivaju i prekrasan anatomski oblikovan jastučić za pilotsko sjedalo od prirodnih vlakana s vezenim uzorkom američke zastave."

Činilo mi se da gledam jednaku manipulaciju. Reporterka Hrvatske televizije cvala je od sreće s druge strane kadra, pa i mi pred malim ekranima trebali smo se valjda od veselja tući nogama u guzice jer smo u milosti tako moćnog čovjeka. On nam je činio uslugu. Cijela je stvar predstavljena kao naš dobitak, blistava pobjeda diplomacije. NATO nas zove k sebi! Hip! Hip!
Hura!

Ali, što u osnovi dobivamo? Gledajte ovaj slučaj. Naši prvi susjedi
Slovenci od prije nekog vremena su u Sjevernoatlantskom savezu, a nedavno im je došao na naplatu dio članarine. Pazite, samo dio. Zračna zaštita stoji ih dvadeset milijuna eura godišnje. Prilična je to svota, složit ćete se, za jednu zemlju koju supersonični avion preleti za nekoliko minuta. A zašto?

Možete li se sjetiti kada je posljednji put ugrožen zračni prostor
Republike Slovenije? I tko bi im ga uopće ugrozio? U lošim su odnosima s Hrvatskom, ali opet ne tako lošim da bi ih mi potegli raketama, a čak i da zaratimo, naši vojni zrakoplovi veći su dio vremena na remontu.

Mogli bi ih tek kamenjem gađati. Građani Slovenije, da ne duljim, platili su dvadeset milijuna eura nizašta, za uslugu koja im ne treba. Mogli su, jednako tako, kupiti tavu za uštipke, rotirajući superčistač, grijaći masažer za noge ili Easy Curves, spravu za oblikovanje sisa.

Pamtite li onu epizodu Toma i Jerryja, gdje mišić oslobodi opakog buldoga iz šinterskog kamiona, a zahvalni mu pas daruje zviždaljku i reče da puhne u nju kad god se nađe u opasnosti. Ta je zviždaljka, po prilici, pozivnica u NATO, nju se nadamo dobiti za koji dan u Bukureštu.

"Buddy, samo zazviždi i ja odmah dolazim", kazat će George Bush svečano predajući maleni srebreni predmet našem premijeru. No, što će naš premijer zapravo s njim? Zviždati ako hrvatski odnos sa Slovenijom dođe do ruba ratnog sukoba? To nema smisla, jer i Slovenci imaju zviždaljku. I ne samo oni, nego će je sutra ili preksutra imati i Srbi i Makedonci i Albanci, svima u regiji američki predsjednik velikodušno će podijeliti zviždaljke.
Mi ćemo ovdje nadutih obraza i crveni u licu kao budale puhati u
zviždaljke, a prvi čovjek Sjedinjenih Država će pijuckati koktel gledajući zalazak sunca i zadovoljno se smijuljiti kako nas je zajebao.

Sweet Home Alabama

Jadne ste naivčine ako mislite da je taj NATO izmišljen da bi brinuo i o čijoj sigurnosti. On postoji zbog američke vojne industrije, njegov je smisao da na kraju fiskalne godine uveseljava dioničare Lockheed Martina u Marylandu. Neki je od njih možda u brodogradilištu već naručio gradnju nove jahte kad je čuo da i blesavi Hrvati dolaze.

Pogledajte sličan primjer. Iste večeri kada je na našim ekranima gostovao George Bush, bila je i vijest da je Ivo Sanader primio prve ljude gradova u kojima će se održavati Svjetsko rukometno prvenstvo. Premijer se u kameru zakleo da će velike sportske dvorane u svim gradovima biti gotove do velike
priredbe i obećao građanima prvorazredan sportski ugođaj.

Ako vam se tako i ne čini, prvorazredan je sportski ugođaj, kao i sigurnost u Sjevernoatlantskom savezu, upravo sporedan. Fućka se Ivi Sanaderu za veličanstvenu atmosferu na tribinama. Vlada RH ne čini tu stvar da bi vi, lica išaranih bojama državne zastave, urlali pred televizorima bodreći našu rukometnu vrstu. Smisao je Svjetskog rukometnog prvenstva u novim i skupim sportskim dvoranama za koje nijedan grad nema stvarne potrebe. Istinski razlog prihvaćanja organizacije Rukometnog prvenstva je napuniti džepove
vlasnika Konstruktora, IGH i drugih građevinskih mutljaga.

Ivo Sanader u tome je savršeno savladao lekciju od kolege Busha. Zlatno republikansko načelo. Istinski je cilj političkog djelovanja bogate učiniti još bogatijima. Uzeli su vam iz džepa novac za uslugu koju uistinu ne trebate, a vi ste, majmuni, još sretni zbog toga i u bezumnom veselju crtate kockice na obrazima. Sram vas može biti.

Zbog takvih ludosti djeca nam mrznu u vrtićima, a trudnice u bolnicama spavaju kao regruti na željeznim posteljama na kat i organiziraju se one patetične dobrotvorne akcije s uplakanim pjevačicama i nula šest nula telefonima, gdje jedan zarez šezdeset tri lipe ide za siročad oboljelu od karcinoma bubrega. Skupljamo tako sitniš, brojimo žutu lemozinu kao kostobolni remeta na Šolti, a na drugu stranu bi bez problema keširali dvadeset milijuna eura godišnje da neka južnjačka seljačina povremeno
proleti iznad naših krovova. Sweet Home Alabama on ne može čitavu čuti dok preleti s kraja na kraj Hrvatske, a košta da bi napravio čitavo rodilište.

Zbog jedne beskorisne srebrene zviždaljke, koju ionako svi imaju, žrtvujemo neki ljepši i sretniji život. Amerikanci su nam jednako tako mogli prodati ciglu. Znate ono kada su nasilnici na uglovima prodavali opeke, a uplašeni je prolaznici poslušno kupovali da im ne bi s njom razbili glavu.

E, ovo sa Sjevernoatlantskim savezom vam je u osnovi jednak slučaj.
Umiljavamo se nasilnicima, upravo kao što slabiji dječaci čokoladicama podmićuju i trude se biti u društvu najjačega u razredu. Razmislite malo
bolje, što mi plaćamo ulaskom u NATO? Odgovor je: plaćamo zaštitu. A koja vam je prva asocijacija kada netko spomene plaćanje zaštite. Tako je, mili moji, ispravno ste odgovorili. Ta stvar zove se reket.

Ante Tomić